Povijest nikad ne staje, ali je napredak ugrožen – istaknuo je 18. listopada ove godine Zarotiadis Grigoris, dekan Fakulteta ekonomskih i političkih znanosti Aristotelova Sveučilišta u Solunu otvarajući konferenciju „Izvještavanje o krizi“. Na toj konferenciji, koju je zajedno s navedenim Sveučilištem organiziralo Europsko udruženje za izobrazbu novinara (EJTA), sudjelovao sam zbog teme koja je bliska mom znanstvenom interesu (prije četiri godine objavio sam knjigu o društvenoj krizi u Hrvatskoj), ali i zbog mjesta njena održavanja.
Teški konflikti
Dugotrajna želja da posjetim drugi najveći grad u Grčkoj dodatno mi se pojačala prošle godine kad sam pročitao knjigu „Solun, grad duhova. Kršćani, muslimani i Židovi 1430. – 1950.“ Marka Mazowera. Ta me studija, koja na žalost još uvijek nije objavljena kod nas, doista fascinira, kako kvalitetom teksta tako i uzbudljivošću te važnošću opisanih zbivanja. Da ne zadivljuje samo mene, pokazuju okolnosti da je prevedena na više jezika i objavljena u mnogim zemljama, izazvala je i interes umjetnika (npr. makedonski dramaturg Rusomir Bogdanovski je na temelju te knjige 2015. godine sačinio tekst kazališnoga komada „Solun – grad na duhovi“ koji se izvodi u Skopju), itd. U toj knjizi istaknuti engleski povjesničar srednje generacije, koji je kod nas najpoznatiji po djelu „Balkan – Kratka povijest“, skida raznovrsne velove s prošlosti Soluna. Mazower znalački raščlanjuje najintenzivnija razdoblja povijesti grada nadaleko poznatoga po atraktivnim kulturnim i gospodarskim postignućima, ali i opterećenoga šovinizmom i rasizmom generiranim dugotrajnim neprijateljstvima i sukobima.
Slijedom ideoloških i geopolitičkih turbulencija, teški su konflikti doveli, posebno intenzivno u XIX. i XX. stoljeću, do drastičnih promjena u sastavu stanovništva Soluna. Tijekom posljednjega stoljeća kršćani (Grci) od treće su etničke skupine po kvantitetu postali izrazito najbrojniji, muslimana (Turaka i ostalih) je na tom području ostalo razmjerno malo, dok Židova, koji su do Prvoga svjetskog rata činili gotovo polovicu gradske populacije, danas ima samo 0,3 posto. Što se tiče posljednjih, važno je prezentirati brojke: prema popisima stanovništva 1902. godine bilo ih je u Solunu 62.000, a sada samo 1200 u gradu koji je po brojnosti svojih stanovnika poput Zagreba. Velika većina solunskih Židova, uglavnom potomaka Sefarda koji su se u Solun doselili iz Španjolske i nekih drugih zemalja još krajem XV. i početkom XVI. stoljeća, pripadnika zajednice ključne za ekonomski i ostali napredak grada, u drugoj polovici prošloga tisućljeća pobijena je u Auschwitzu i nekim drugim koncentracijskim logorima u proljeće i ljeto 1943. godine.
Željezničke kompozicije sredinom ožujka te godine odvezle su u današnju Poljsku čak 49.000 Židova, koji su od Nijemaca i njihovih suradnika dotad već pretrpjeli strašne torture, a nakon oslobođenja u Solun ih se vratilo samo nešto više od tisuću. U Mazowerovoj knjizi pomno su opisana zbivanja koja su prethodila tom transferu smrti, ali i pljačke i uzurpacije kuća i drugih nekretnina te vrijednosti nakon pražnjenja toga grada od gotovo polovice njegova stanovništva. Otimali su njemački nacisti, ali i grčki desničari i drugi besprizornici. Solunski su Židovi naposljetku uspjeli zadržati otprilike onoliki dio svojih posjeda koliko je u tom gradu ostalo sinagoga u usporedbi sa situacijom prije početka Drugoga svjetskog rata: tri od prijašnje 33.
Aleksandar Veliki nije bio tu
Da su povijesne mijene u Solunu veoma kompleksne i različito uvjetovane, saznao sam iz Mazowerove knjige i nekih drugih tekstova, a na to su me izravno upozorili i neki stanovnici toga grada. Kršćani (Grci) izgubili su već tada stari Solun u sklopu osmanskih osvajanja u prvoj polovini XV. stoljeća; oni su postali manjina u stanovništvu, a Sv. Dimitrije i druge njihove najvažnije crkve u sljedećim su desetljećima pretvorene u džamije. Nedugo nakon početka njihova gospodarskoga i kulturnoga napretka pretrpjeli su 1821. masakr (pobijeno je nekoliko tisuća ljudi) koji su počinili turski vojnici i policajci nakon početka grčkog ustanka. Židovi su pak veći dio trajanja Osmanskog Carstva podržavali vlasti koje su prema njima bile prevladavajuće tolerantne, a golemo tržište od Bosne do Sirije te od Rumunjske do Egipta bilo je pogodno za njihove trgovačke i druge gospodarske aktivnosti.
Solun svakako treba motriti i kao grad izbjeglica: naročito je u prvim desetljećima prošloga stoljeća bio pribježište mnoštva Grka, odnosno „istočnih kršćana“, koji su protjerani iz Male Azije i drugih dijelova isprva carstva na izdisaju, a potom i turske republike koja se formirala u teškom znaku ratova, sukoba, pa i masovnih pogroma (posebno pogubno nad Armencima 1915.). Bilo je to vrijeme nehumana preseljenja stanovništva u golemim razmjerima i različitim smjerovima, u kojemu su tadašnji Grci predvođeni neumjereno ambicioznim, ali po sposobnostima limitiranim političarima i vojnim zapovjednicima, uglavnom izvukli „deblji kraj“. Baš tada je došlo do najizrazitijega širenja nacionalizma, komunizma, fašizma i drugih ideologija te intenziviranja klasnih borbi u kojima su mnogi ionako južnjački temperamentni stanovnici Soluna (nemali dio gradskih Židova tako je bio angažiran u radničkom pokretu i liberalnim strankama) zdušno sudjelovali. Taj je grad u drugoj polovici XIX. i prvoj polovici XX. stoljeća bio jedno od najvažnijih središta nacionalizma, i to ne samo grčkoga nego i turskoga. Upravo se u Solunu 1881. rodio Mustafa Kemal, otac (Atatürk) moderne Turske, čija rodna kuća, koja se nalazi u neposrednoj blizini glasovite antičke građevine Rotonda, u posljednje vrijeme, lijepo uređena, posljednjih nekoliko desetljeća ima dvostruku svrhu: muzeja i turskoga konzulata.
Na svijetu je doista malo velikih gradova koji su tako intenzivno kao Solun obilježeni poviješću, ponajprije sukobima i ratovima kao nastavcima politike te politikom kao produženjem oružanih konflikata drugim sredstvima. Već je čin osnivanja naznačio takvu njegovu sudbinu: prema legendi ga je 315. prije naše ere utemeljio Kasander, kralj Makedonije, koji ga je nazvao po svojoj ženi Thessaloniki, a ona je pak to ime dobila od svoga oca Filipa Drugoga Makedonskoga u znak pobjede protiv Tesalaca koja se navodno zbila na dan njezina rođenja. Aleksandar Veliki, polubrat Thessalonike, nije nikada bio u tom naselju (umro je 323. pr. K.), ali ga Grci već stoljećima najuže povezuju sa Solunom. Na velikoj obalnoj aveniji nazvanoj po njemu (Megalou Alexandrou) ističe se velika statua, podignuta 1973. godine, koja ga predočuje na konju s mačem u desnici. Oko toga spomenika, odnosno u okolnom parku Hanth, često se održavaju politički skupovi. Baš tamo su 21. siječnja ove godine upriličene masovne demonstracije (prema procjenama policije, okupilo se 100.000 ljudi) sa zahtjevom da Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija promijeni ime. Taj su skup organizirale, uz potporu Grčke pravoslavne crkve, stranke radikalne desnice uključujući neofašističku Zlatnu zoru. Žestoki sporovi oko imena Makedonija za koje, prema rezultatima anketa, većina Grka smatra da ga se smije koristiti isključivo kao oznaku povijesne i suvremene grčke regije, posebno su zoran pokazatelj kako je u Solunu povijest i te kako živa te da je važan čimbenik suvremenosti toga grada. Simpatični Grigoris, recepcionar u hotelu, rekao mi je s tim u vezi: „Povijest je veoma važna za nas. Grčka je jako teško izvojevala i obranila nezavisnost, pa su mnogi ljudi u Solunu osjetljivi na povijest, naročito u vezi s imenom Makedonija koje pripada samo nama.“
Mnogo duguju Židovima
Pokazatelja da regija Makedonija i Grčka nije „povišću pritrujena“ (stih Ljube Stipišića Delmate, značenja: preumorna od povijesti) u današnjem Solunu ima napretek. Taj grad, koji je od svoga osnutka na stjecištu različitih konflikata, u svojoj službenoj kulturi i dalje izražava prevladavajuće konfliktan, pa i trijumfalistički odnos prema povijesti. Ni u jednom gradu koji sam posjetio nisam vidio toliko spomenika kao u Solunu; na nekim malim trgovima sam uočio i po četiri statue. Ali to su velikom većinom spomenici kojima se veličaju povijesne zasluge istaknutih Grka, uglavnom onih koji su politički i vojno djelovali u posljednjih dvije stotine godina. Simbolična karta toga urbanog središta je najviše isforsirano nacionalistička, zapravo nerealna s obzirom na njegovu stvarnu povijest. Mazower u zaključnom poglavlju svoje knjige, kojemu je dao prigodni naslov „Sjećanje na mrtve“ o tome ovako piše: „Povijest nacionalista satkana je od lažnih kontinuiteta i prirodnih šutnji, fikcija nužnih da se ispriča priča o susretu izabranoga naroda sa zemljom koju im je sudbina namijenila. To je neobična i neuvjerljiva verzija prošlosti, naročito za grad poput Soluna, u kojemu većina njegovih stanovnika ne može ući u trag svojoj povezanosti s mjestom više od tri ili četiri naraštaja unatrag.“ Problem očito nije u prošlosti (ona je bila kakva je bila), nego u suvremenosti: neprispodobiva identitetska i kulturna kompleksnost „grada duhova“ u posljednjem se razdoblju zbog interesa nacionalne države pojednostavila do grotesknih razmjera.
Uzusi modernizacije Soluna, međutim, išću promjenu takvoga, povijesno revizionističkoga i kulturno ograničenoga, simboličkoga i drugoga narativa. Prisutnost velikoga broja turista i poslovnih ljudi s različitih strana koji pohode taj lijepi i dinamični grad zahtijeva drugačiji, realniji i tolerantniji, odnos prema povijesti. Naznake takvoga odnosa već su prisutne u Solunu. Primjerice, slogan gradske turističke zajednice posljednjih godina glasi: „Thessaloniki. Many stories, one heart“ („Solun. Mnogo priča, jedno srce“). Mladi se Solunjani relaksiranije odnose prema nacionalnoj i gradskoj povijesti od starijih. Nicos, komunikativni konobar i pristaša Syrize, koji radi i stanuje u elitnoj gradskoj četvrti Kalamaria, rekao mi je sljedeće: „Nas mlade u Solunu nije puno briga za zbivanja iz političke prošlosti: smatramo da je prevelika vezanost za povijest jedan od važnih razloga zašto je Grčka 2010. ušla u tešku krizu iz koje zapravo još uvijek nije izašla.
Trebamo se i u gradu i u cijeloj zemlji okrenuti prema budućnosti. To svakako znači da moramo suzbiti kod nas jako prisutan nacionalizam, pa i antisemitizam, te priznati da ovaj grad mnogo duguje Židovima koji su stoljećima bili glavni pokretači njegova razvoja i kulture.“ Doista, ako mnogi Izraelci i Židovi iz SAD-a i drugih država pohode Židovski muzej i spomenik holokaustu na rubu stare četvrti Ladadika, u što sam se osobno uvjerio, ako velik broj Turaka hodočasti u rodnu kuću Atatürka, ako turisti iz različitih zemalja posjećuju povijesne znamenitosti toga grada (koje su zbog prošlih požara i rušenja ipak razmjerno manje očuvane nego primjerice u našem Dubrovniku ili Splitu) te uživaju u pogledima na moderne svijetle sedmerokatnice i osmerokatnice na obali i u njegovoj turističkoj ponudi, onda je interes Solunjana svakako u tome da se razvoj grada zasnuje i na drugačijem, širokogrudnijem viđenju povijesti. Vjerojatno nije realno očekivati da to viđenje bude multikulturalno, ponajprije s obzirom na to da u suvremenom Solunu bjelodano dominira jedan (grčki) nacrt za življenje, ali bi za Solunjane bilo korisno da priznaju kako je taj slikoviti grad povijesno sazdan od različitih identiteta.
Mit o vječnom helenizmu
Prema Jean-Jacquesu Rousseau, naselje je sazdano od zgrada, ali grad čine ljudi. Raznovrsni stanovnici Soluna u dugim su stoljećima uglavnom snošljivo živjeli jedni pokraj drugih i na različite načine surađivali. Slijedom naputka Voltairea, ovodobni Solunjani, poglavito oni vodeći, trebali bi povijesti toga krasnog grada ponajprije pristupati kao maloj umjesto velikoj povijesti, onoj autentičnoj koju su puno više stvarali obični ljudi nego kraljevi, ministri i generali. Inzistiranje grčkih radikalnih domoljuba na „velikoj“, nacionalno ekskluzivnoj povijesti Soluna i Grčke najviše šteti njihovoj domovini. Mazower s pravom upozorava: „Mit o vječnom helenizmu istanjio je i prošlost Grka i učinio je manje zanimljivom.“ Priloge takvom kljaštrenju i obesmišljavanju povijesti nadasve spremno daju i nacionalisti i drugi u suvremenoj Hrvatskoj, ali to je tema koja zahtijeva zasebnu obradu.
Profesor Zarotiadis Grigoris, jedna od najistaknutijih javnih osoba današnjega Soluna, u svom je govoru, citiranom na početku ovoga teksta, rekao i sljedeće: „Važno je da sačuvamo povijest i da ne oskudijevamo u napretku.“ Težak zadatak. Ali ostvariv za Solun, koji svakako nije samo „grad duhova“ nego i živih, najvećim dijelom agilnih i dobrih ljudi.
Video: Kronologija afere lažnih SMS-ova
Drazen Lalic i Ante Tomic, dva viteza, dvi kante