SA 64 GODINE PROSLAVIO 30. ROĐENDAN
Sromlje (travanj 2023.)
Svi mi uglavnom jednom godišnje gasimo svjećice na tortama. Onim rođendanskim. Ali ima i onih koji slave dva rođendana. Među njima je i naš prijatelj Tomislav Palinić koji u svibnju navršava 64 godine.
A pozvao nas je neki dan na 30. ročkas.
– Dan kad sam napustio kninski zatvor za mene je drugi rođendan. Evo ti lova za janjca, a ti organiziraj feštu. Prošlo je okruglih 30 godina otkako su me razmijenili – obaveza me prijatelj.
Prisjetim se njegovog robijanja koje nas je dobro zdrmalo. Kad su ga zarobili, pokušali smo sve da ga izvučemo. Uzalud. Došli smo i do ljudi bliskih Martiću, ali su nas savjetovali:
– Bolje ništa ne poduzimati, bit će kontraproduktivno. Mislit će da je Palinić vrlo važan faktor u Hrvatskoj vojsci. Tad će ga maltretirati puno jače.
Bili smo bespomoćni. U razmjenama zatvorenika istakao se moj prijatelj general Štef Adanić. Spasio je mnogo života riskirajući svoj. Zahvaljujući ljudima poput njega naš Tomislav je razmijenjen.
Dočekali smo ga. I šokirali se.
Majstor borilačkih vještina u minusu nekih 35 kila. Ličio je na Gandhija nakon štrajka glađu. Svratili smo na Opatovinu pa pravac KBC Dubrava. Zlatko i ja otfurali smo mu hrpu voća i sokova.
Doktori nam rekoše kako su mu iz pluća punktirali nekoliko litara sukrvice. Posljedica batinanja i izgladnjivanja.
A sad ću vam ilustrirati kakav je čovjek naš prijatelj.
Ljudina i po. Počela je Oluja. Nije se još bio oporavio, ali mi reče:
– Žao mi je što ne mogu sa suborcima u Knin.
?
– Ima jedan čovjek u Kninu. Srbin. Čuvar u zatvoru. Kad bismo čuli njegov glas na hodniku, svi bismo odahnuli. Znali smo da taj dan neće biti batinanja. Odveo bi nas na berbu luka i povrća. Davao nam je i kruha da se bar malo najedemo. Njegova dežurstva za nas su bili blagdani. E zbog tog humanog čovjeka želio sam u Knin. Pronaći ga i pomoći mu.
Ponavljao mi je to često, ističući plemenitost tog čovjeka. Ako kojim slučajem ovo čita, nek zna da ga spominju po dobrom. Vrijedilo je biti čovjeku čovjek u nevolji. E to je čojstvo. I junaštvo.
Vratimo se mi na feštu. Uz janka na ringišpilu. I vrhunsku rinfuzu. Među uzvanicima glumica Perica Martinović, glumci Klobučar, Svrtan, Grgić, ravnatelj Gavelle Ferenčina, bivši boksački prvak Franjić i još puno znanih i vama neznanih faca. Da ne nabrajam.
Raspoloženi Svrtan zgrabio je harmoniku. Pala je pjesma.
– Je li tko od vas vrhunskih glumaca nastupao i na Lovrijencu i na Opatovini, u &TD-u, Kerempuhu, HNK… – pitam.
Nema odgovora.
– Palinić je taj – naglasim dok smo Jakov Marinčić i ja fotografirali slavljenika s kolegama po struci.
Inače Tomislava su u podjelu uzimali Juvančić, Paro, Vitez, Ferenčina, Dolenčić…
Nakon papanja raštrkali smo se po bregima. Netko po orahe, netko po med, netko po slatka vina… Fec, Klobučar i ja krenusmo u potragu za bijelom frankovkom. E da je bilo samo to. Nakon kalvadosa, likera, pjenušaca, oranža, crne i bijele frankovke… Sve ode u vražju mater. Napio se i GPS.
A trebalo se spustiti sa šumovitih brežuljaka. Lutali smo do kasno u noć. Nekoliko puta kružili smo oko Nuklearke. Dobro da nas ne uhapsiše kao teroriste. A kažu Dežela je mala.
Kruži priča da je kraljica Elizabeta u Ljubljani na dar dobila maketu Slovenije u naravnoj veličini. Neće biti. Nama je bila veća od Francuske i Njemačke zajedno.
Kad smo se nakon Odiseje dočepali Trešnjevke, pravac u Šansonu. Trebalo je to zaliti. Ivica i Marica su amateri za nas.
NOGOMETNI TESLA NA CICINOJ PROMOCIJI
Novinarski dom (travanj 2023.)
Na promociju Večernjakove enciklopedije o Cici Kranjčaru pozvao me Nino Škrabe. Autor prve knjige o plavom anđelu. Godine čine svoje. Zamalo sam promašio datum.
– Dolaziš u Novinarski dom? – podsjetiše me Rajko Janjanin i Šule.
– Ma to se ne propušta.
Prvo zbog Cileta. A onda i zbog stare posade Karake.
– Zakaj ti nisi niš pisal u knjizi? – pitaše me u startu.
Objašnjavam. Cico je bio jedna od najkarizmatičnijih faca u sportskom miljeu Lijepe naše. Širio je oko sebe blagost ljepote života. Dobrotu. Ali, sve to dok je bio trijezan. Kad bi popio, karizma bi nestajala. Otapala se. I otopila. Cile jednostavno ni znal cugat. I zato sam odbio autora njegove biografije Dasovića. Nisam naprosto želio pisati o zajedničkim opijanjima. O putnim pićima u Karaki, Gavelli, Saloonu…
– To mu je bila Ahilova peta – šapnu mi Škrabe i pozva me na promociju u Jasku.
Na domjenku rekoh Niki da smo se u Karaki dobro razvalili kad se rodio. Slično je bilo i kad je Lana ugledala svijet. Elviri obećah da ću prvom prilikom navratiti do njene galerije. Na promociji su se, nakon dugo ljeta, sreli Rajko Janjanin i bivši glavni Večernjaka Branko Tuđen.
– Draženović i Tuđen bili su najškrtiji u ocjenjivanju nas igrača. Ja bih uglavnom dobivao 6,5, a Cico me u prvoj monografiji proglasio nogometnim Nikolom Teslom.
Uvalio sam se u lijepo društvo. Oko mene Mustedanagić, Deverić, Tucak, Janjanin, Ibrahimović, Butina, Šimunić. Vujanić, Šulc, Mujčin…
– Za Bajram eto me kod tebe i Nune na baklavama – najavim Džemi.
– Veselit će me – uzvrati.
Bućo i Rajko rekoše mi da se nigdje ne živi kao u Abu Dhabiju.
– To ti je ovozemaljski raj.
– Kako kad nema putnih?
– Tko te laže? Ima cuge koliko te volja. Dame dobiju u klubovima i kafićima po tri bona za piće. Odem s kćerkom i suprugom. One po kavicu, a meni četiri bona za cugu – smije se Janjanin.
Butina je s veseljem pokazivao kako je uredio prostorije Dinamove škole. Na vratima su fotke plavih legendi. Neka klinci vide tko su im uzori i čiji su nasljednici. Najteže mi je bilo pronaći Bobanov dres Milana s brojem 10. No i to je riješeno.
Na odlasku iz Doma razveseli me Zorko Srebrić. Balzamiran. Biblijska faca hrvatskog nogometa. Ne mijenja se 50 godina. Prešišat će sigurno i Manolića.
– Čestitam! Pratim što se piše u nedjeljnom Večernjaku.
A dok su tvorci, bolje reći čudotvorci Cicekove knjige jurili na putno, ja pravac domu svom. Ostavio sam na laganoj vatri da se krčka sarma. Prošle dvije čuke. Putna je putna. Ali sarma je sarma.
MILJENKO PULJIĆ ŽENI SINA
Malo sim, malo tam (travanj 2023.)
Na Tuškancu prekidam 10.000 svakodnevnih koraka Anje Šovagović.
– Kako napreduje knjiga?
– Napisala sam 100 kartica.
– Pauza?
– Dragan i ja putujemo u Mostar na svadbu sinu Miljenka Puljića. A onda pravac Brač na pisanje – reče mi Anja, koja će u prostorijama Matice održati predavanje o Krležinu dramskom opusu.
S naglaskom na Glembajeve. Na barunicu i škvadru.
U kazalištu na Britancu naletim na Krešu Dolenčića.
– Što se novog promišlja?
– Radit ću u Lutkama "Eru s onoga svijeta". Desetljećima ide moj Ero u HNK, radio sam ga i u Rijeci. Sve skupa oko 300 proba. Znam sve napamet. Pa si mislim – zašto ga ne bih postavio u lutkama.
Nailazi moj stari prijatelj Vojo Šiljak.
– Ti si kralj Bjelovara!
– Išao sam ti u školu s rukometašima. Prvacima Europe. Oni su pravi kraljevi – reče i doda kako je pisac Branislav Glumac bio sjajan rukometaš.
Put me povede prema Trgu. Na lampi, preko puta banova kipa, visi Filip Vidović.
– Buš opal – upozorim ga.
– Moram baš tu biti jer čekam snimanje.
– Čujem da si kupio stan?
– U Savskoj od Vlade Svibena.
– Pa to je peti kat. Bez lifta.
– Mlad sam. Izdržat ću.
Sviben je već keširao novu gajbu u "raketama". Kolega Makovička zove Vladeka – IKEA. Novi je to nadimak kralja švedskih stolova. Iliti švedskog namještaja.
I dok skitaram bez cilja, Ilicom stiže poruka od Ljube Travice, bivšeg odbojkaša i trenera Mladosti.
"Osvojio sam kao trener po četvrti put prvenstvo Tunisa."
Čestitam mu.
Nešto poslije već brbljam s Markom Marićem. I njega smo, kad se rodio, zalijevali, s njegovim tatom Zvonkom, u Karaki. Dvije godine bio je pomoćnik treneru Ivanu Leki u Šangaju.
– Niste nastavili skupa u Hajduku?
– Ma ne bi baš bilo zgodno da ja kao Dinamovac radim na Poljudu.
– Kakav je trener Leko?
– Među najboljima u Europi. Ako ga Hajduk bude adekvatno pratio, bit će u Splitu titula i fešti.
Hodam prema Špišićevoj republici. Kad iza flanjke jedna svima znana faca. Sa zanimljivom pričom. No nešto treba ostaviti i za drugi put. Za idući Nedjeljni.
