Ispisao je na papir 22 uvjeta koja mora ispunjavati lokacija za njegovu farmu, a u potrazi za idealnim mjestom obišao je Tursku, Etiopiju, Kostariku, Indiju pa završio – na Papuku, u Kokočaku, selu nadomak Orahovici.
Nikola Borić bio je jedan od najboljih svjetskih atletskih trenera, a prije pet godina odlučio se na potez zbog kojega su ga prijatelji i rodbina proglasili, najblaže rečeno, čudnim. Ostavio je sve iza sebe i otišao živjeti u šumu. U toj istoj šumi, u Parku prirode Papuk, on i djevojka mu Zorana Vujatović danas proizvode namirnice koje dostavljaju na adrese više od 200 klijenata pa tako i u vrhunske restorane.
Otvorili su obrt Shumska farma, a organiziran je i klaster Made in Papuk, s lokalnim OPG-ovcima. Njegova je priča zainteresirala i glasovitu TV kuću Warner Bross, koja je o njima jesenas snimila dokumentarac čije se prikazivanje očekuje u veljači. Gledat će ga 200 milijuna ljudi, u 50 zemalja svijeta.
Slučajno naletio na lokaciju
– Kada sam birao lokaciju, najvažniji uvjeti bili su izvor vode, potok, nacionalni ili park prirode, južna padina, šuma, bez ljudi, državne parcele oko moje, odnosno da nisu privatne... Da, obišao sam Etiopiju, Tursku, Kostariku, Indiju, gledao dosta zemlje po Gorskom kotaru i Lici, ali nigdje nisam našao parcelu koja je imala sve uvjete, osim u Kokočaku u Parku prirode Papuk, na koju sam slučajno naletio u nekom malom oglasu, nakon šest godina potrage za zemljom – počinje 43-godišnji Nikola Borić.
A netom prije bio je glavni trener turske atletske reprezentacije za duge pruge za OI u Londonu i Riju te mlade za Tokio. Vodio je i reprezentaciju Azerbajdžana u Londonu, pripremao trkače iz Etiopije za SP u Berlinu. Trenirao je, dakle, ponajbolje svjetske atletičare. I sve to ostavio iza sebe.
Svom poslovnom partneru poklonio je tvrtku vrijednu milijune eura, rekavši da ga to više – ne zanima. Novac mu, ističe, nikada nije ni bio važan. Odluka da tako drastično promijeni život nije došla preko noći.
– Nisam nikada imao dvojbi oko svog izbora, to je bio logičan slijed događanja. Smatram da bi svatko od nas morao barem svake četiri godine promijeniti posao, i to naglavačke, jer inače dolazi do monotonije i frustracije. Mogao sam zauvijek biti trener i bio bih vrlo dobar, i jesam još uvijek, ali me to više apsolutno ne zanima. Volim učiti nove stvari o kojima nemam pojma – objašnjava.
– Velika većina ljudi, pa čak i oni najbliži, misli da sam lud, vjerojatno i jesam jer odskačem od prosjeka i normale – iskreno će on.
Kuću je sagradio od slame i blata, a od blata su čak i police za knjige.
– Počeo sam je raditi sam, ali već nakon osam mjeseci u šumu je došla Zorana i nastavili smo graditi zajedno. Prošlo je točno pet godina od mog dolaska na Papuk i prestanka života u velikim gradovima od Berlina i Istanbula do Amsterdama i Addis Abebe – osvrće se on.
Nisu njih dvoje, naravno, tamo sami – trčkaraju uokolo crne slavonske svinje, mangulice, crne španjolske svinje pata negre, crne zagorske pure...
– Imamo na farmi 50-ak svinja svih uzrasta, od jako velikih do starih samo nekoliko dana, a pasmine su mangulica, landras, durok te miješane s divljom svinjom, tu su još koze, guske, koke, psi, mačke, ribe i pčele te svi zajedno žive u simbiozi i prijateljstvu.
Osnovali su prije tri mjeseca Shumsku farmu, obrt za proizvodnju i trgovinu, a prirodan je to slijed višegodišnjeg uzgoja hrane na organski i ekološki način za vlastite potrebe. Sama je farma u hrastovoj šumi, udaljena deset kilometara od prvog naselja, a prostire se na pet hektara plodne i netaknute zemlje.
Temelji se na sinergiji biljaka, životinja i kukaca, bez upotrebe mehanizacije, umjetnih gnojiva i pesticida. U početku su sitne viškove proizvoda dijelili prijateljima i obitelji, što je dalo uvid u veličinu tržišta. Usmena predaja u vrlo kratkom roku dovela je do iznimno velike potražnje za njihovim namirnicama, a ona i dalje raste iz dana u dan.
Svojim viškovima nisu mogli zadovoljiti potrebe Zagrepčana i zagrebačkih vrhunskih restorana pa je organiziran i klaster Made in Papuk. Klaster okuplja više malih obiteljskih gospodarstava s istim principom rada, kako bi zajednički nastupili na tržištu.
– Većina kooperanata Shumske farme nalazi se na širem području Parka prirode Papuk, a dostavom jednom tjedno na kućni prag snabdijevaju stotinjak obitelji, restorana i mesnica organski uzgojenim sezonskim povrćem i voćem, pčelinjim proizvodima, svinjetinom, govedinom, slatkovodnom ribom, suhomesnatim i mliječnim proizvodima, jajima te zimnicom, čajevima, šumskim i orašastim plodovima, pa čak i kikirikijem. Samo nekoliko proizvoda nosi oznaku ekološkog certifikata, no samo certificiranje nije nam u prvom planu, nego sama kvaliteta proizvoda uzgojenih na ekološki način – ističe Borić.
Digitalni marketing i mediji učinili su svoje pa je farma u samo tri mjeseca stvorila veliki bazu potencijalnih kupaca – njih više od 5000, i ta se brojka neprestano povećava. Njima se početkom tjedna putem aplikacije za slanje newslettera šalje ponuda svježih proizvoda klastera sa svih OPG-a, a kupci u idućih 48 sati pišu narudžbe.
Voće i povrće ubrano je na dan dostave. Namirnice dostavljaju subotom u restorane, a nedjeljom na kućni prag privatnih kupaca, i to bez suvišne plastične ambalaže.
– Kupac na kućnom pragu u vlastitu ambalažu prebacuje proizvode kako bismo izbjegli upotrebu plastičnih vrećica i stvaranje otpada, koji bi po jednoj dostavi premašivao 300 komada za tu jednokratnu upotrebu – navodi naš sugovornik. Kupci naknadno plaćaju proizvode, čime je osigurano i njihovo povjerenje.
– Do sada se nije dogodio nijedan neplaćeni račun, što pokazuje da su kupci zadovoljni proizvodima i uslugom klastera – dodaje i otkriva da je zbog vrlo velikog interesa kupaca i proizvođača na istom principu rada, u tijeku i osnivanje još jednog takvog klastera, ali na području Moslavačke gore i Lonjskog polja.
Zanimljivo je da su čak 30 posto kupaca ljudi oboljeli od malignih bolesti te oni koji se liječe kemoterapijom ili imaju multiplu sklerozu, što uopće nije bila ciljana skupina Shumske farme.
S njihovim batatom, jajima kokica iz pašnog uzgoja, svinjetinom, ali i nizom drugih namirnica s obronaka Papuka kuha i Tvrtko Šakota u svom restoranu “Nav” u Zagrebu. Šakota je, inače, proglašen najboljim hrvatskim chefom u 2019. godini, po izboru gastroportala Kult Plave Kamenice.
– Vrlo smo ponosni na suradnju s Tvrtkom te s njim imamo zaista jednostavan princip rada jer je to jedini hrvatski restoran koji isključivo radi sa sezonskim, svježim te domaćim namirnicama. U restoranu je na jelovniku sve iz Hrvatske, osim riže, ali nadamo se da će se i to uskoro promijeniti jer smo u intenzivnim pregovorima s našim prijateljem Bartom Meijerom iz Nizozemske, koji s obitelji živi i radi na farmi u blizini Daruvara te je ove sezone uzgojio prvi u Hrvatskoj staru sortu crne japanske planinske riže kojoj ne treba puno vode. Krajem tjedna Tvrtku pošaljemo količine i proizvode koji su dostupni u našem vrtu i klasteru te on prema tome radi tjedni meni u svojem restoranu – navodi Borić.
Proizvodima “pokrivaju” Zagreb i okolicu, odnosno Veliku Goricu, Samobor i Zaprešić, a od njih naručuje dvjestotinjak obitelji. Uzgoj na Shumskoj farmi spoj je stilova iz cijeloga svijeta. Pčele, tako, žive u “Top bar” košnicama, kakve se tradicionalno koriste u Keniji.
– Svi ti različiti stilovi uzgoja povrća i voća, životinja, riba i pčela u principu prate normalan prirodan slijed pa samim time ni ne iziskuju puno vremena, truda i energije. Permakultura, pašni uzgoj svinja i kokica, pčele u “Top bar” košnicama, guske i ribe, svi oni žive u potpunom skladu te surađuju. Primjerice, svinje umjesto traktora izruju zemljište na koje se planira saditi, ručno se vrlo brzo i lako prosipa sjeme te se svinje puste još koji dan da to sve izgaze i prekopaju pa se prebacuju na novi preponski pašnjak gdje ih čeka svježa trava. Iza njih kokoši još sve to malo zagrnu u potrazi za glistama. Dolaze potom na red pčele koje sve to oprašuju. Nakon berbe, guske pojedu ostatak stabljike i, dok spavaju na vodi, hrane ribu svojim izmetom, a ribe u svom izmetu imaju jako puno kalija te je ta voda vrlo bogata i plodna za zalijevanje biljaka... I to je veliki zatvoreni krug koji možda nema toliki prinos kao klasično stočarstvo i ratarstvo, ali okus namirnica s naše farme neusporediv je s onima koje su prskane pesticidima i koje rastu na umjetnim gnojivima – opisuje.
S prijateljem Branimirom Rončevićem posadio je i sjeme kikirikija, a prvi su urod, i to obilan, obrali baš u godini za nama.
– Kikirikiju odgovara ova naša klima te rahla i pješčana zemlja. Prije rata oko Drave se sadilo jako puno kikirikija, ali ta je kultura pala u zaborav i nadamo se da će se vratiti na naša polja jer je vrlo zahvalna i ekonomski isplativa – poručuje. Prijatelj Branimir ima planove i za nasad pistacija, i to već od ove godine...
Svaki je dan potpuno drugačiji
Život u prirodi nema rutine i nijedan dan od njih 1600, kaže Nikola, nije bio isti.
– Vremenske prilike nijedan dan nisu iste, svaka je sezona drukčija, svako godišnje doba nosi svoje draži i čarolije, u tome svemu i jest poanta. Biti slobodan. Postoje neke svakodnevne obveze nakon buđenja oko 5 sati i jutarnje rutine, marketinga uz kavu i čekanja da grane sunce. Nakon toga kokice se puštaju van, skupe se jaja, a Zorana otiđe u srednju školu jer tamo radi kao profesorica engleskog jezika. Ako je hladno, zapali se vatra i potom se prije ručka radi neki malo teži posao, bila to drva u šumi, završavanje kuće ili štale, ograda, radovi na vrtu i tako dalje. Pokatkad prođe i cijeli dan izležavanja u mreži za spavanje na drvetu, svako jutro čeka nas nešto novo i neočekivano. Predvečer se nahrane životinje kukuruzom i to je to, sve su uglavnom slobodne, imaju pristup hrani u prirodi i čistoj izvorskoj vodi, tako da oko njih ni nema prevelikih obveza. Spavati obično idemo oko 22 sata, nemamo TV pa ili čitamo ili gledamo filmove na laptopu – prikazuje on kako im izgleda prosječan dan.
Iako žive u šumi, nisu izolirani od svijeta, aktivni su na društvenim mrežama, a Nikola je radio i s djecom u plivačkom klubu u Orahovici.
Shumsku farmu posjetila je krajem rujna i strana osmeročlana ekipa koja radi za poznatu TV kuću. Zbog opširnog ugovora kojim se obvezao na tajnost, Nikola Borić ne smije otkrivati detalje, no znamo da je riječ o Warner Brossu. Snimljeno je 46 sati sirovog materijala, najviše na farmi, ali i kompletnom PP-u Papuk.
Film će trajati 60 minuta. Riječ je o vrlo poznatom serijalu, desetoj sezoni koja je već počela s produkcijom, a Shumska farma osma je na redu pa se premijera očekuje u veljači. Film će prikazati britanski Channel 5, BBC earth, National Geographic i Discovery u 50 zemalja svijeta, a gledanost serijala je oko 200 milijuna.
– Očekujem da će to biti jedna vrlo velika promocija Parka prirode Papuk, ali i cijele Hrvatske te ponajprije odskočna daska za kontinentalni turizam koji je u konstantnom rastu. Bilo je to prvi put da se snima u Hrvatskoj i iskreno se nadamo da će biti snimljen još jedan dodatak, jer smo i mi i cijela ekipa uživali tih deset dana snimanja, a često se snime i ponovne epizode na istim lokalitetima s istim ljudima, ako je gledanost velika i ako su svi zajedno bili zadovoljni. A mi smo prezadovoljni, isto kao i ekipa – zaključuje.
Bilo je nekoliko komentara /koji su se ticali iskljucivo ažurnosti članka/ koje je dežurni admin maknuo. Ne razumijem...Postoji ii neki urednik? Uređivačka politika? Ovo je nečija prčija postalo...zna li to vlasnik? Skrinšotan je i ovaj komentar.