U potpunoj nevjerici zbog tragedije koja se dogodila prijatelji 23-godišnje Marijane Gregurić okupljali su se u ponedjeljak ispred zgrade u sisačkom naselju Caprag i odlazili u stan djevojčine obitelji, da njezinoj majci Mariji i starijem bratu Stjepanu izraze sućut. Dok su išli prema vratima na petom katu, prepričavali su što se tog jutra dogodilo u stanu Gregurićevih, kada je otac Josip sjeo uz uzglavlje svoje nepokretne kćeri Marijane s kutijom tableta i nožem u rukama. Dio lijekova stavio je kćeri u usta, dio sam progutao. Zatim je Marijani i sebi izrezao ruke, sve dok iz zapešća nije šiknula krv.
Svi su je voljeli
Marijana Gregurić preminula je u sisačkoj Općoj bolnici “Dr. Ivo Pedišić”, u kojoj se sada izvan životne opasnosti nalazi njezin otac. Policija još nije uspjela razgovarati s njim, no navodno je liječnicima rekao da mu je strašno žao zbog onoga što je učinio. Šokantan prizor u sobi stana u Ulici kneza Branimira 27 zatekao je djevojčin brat Stjepan, koji je pozvao pomoć.
– Još ne mogu vjerovati da se to stvarno dogodilo. Marijanu smo svi voljeli, nekako još i više nakon što je ostala prikovana u krevet. Na žalost, s njom više nismo mogli komunicirati. Njezina hrabrost i borba s bolešću bile su nam na neki način uzor – rekla je njena prijateljica Vlatka. Što se to prelomilo u životu umirovljenog branitelja Josipa Gregurića da je nakon četiri godine intenzivne skrbi o kćeri, otkako je djevojka ostala prikovana za krevet, odlučio dići na ruku na nju i sebe? Susjedi i prijatelji obitelji vjeruju da ju je želio spasiti muka jer više nije mogao gledati sve teže stanje u kojem se Marijana nalazi pa u njegovu očajničkom potezu vide čin očinskog milosrđa. Vjerovala bi u takav čin i psihijatrica Vera Folnegović Šmalc da je Josip Gregurić odlučio ubiti kćer tabletama i da nije na nju potegnuo nož.
Kobna operacija
– Taj dio kao psihijatar ne mogu objasniti. Ako nekome hoćeš pomoći da ne pati, onda ga nećeš rezati jer rezanje nanosi bol – kaže psihijatrica. Nesreća je za obitelj Gregurić počela prije četiri godine, kada je Marijana, u to vrijeme studentica, iznenada počela osjećati nepodnošljivu glavobolju. Nakon nekoliko pretraga upućena je na operaciju u jednu zagrebačku bolnicu, ali je poslije operativnog zahvata ostala nepokretna. Bila je u toliko lošem stanju da nije mogla biti ni u invalidskim kolicima, samo je ležala. Kako kažu susjedi, obitelj je oduvijek sumnjala na liječničku pogrešku, koja međutim nije potvrđena. Marijanina majka Marija dala je otkaz da bi mogla biti sve vrijeme uz bolesnu kćer.
– Njezin je otac u više navrata znao govoriti da mu nema života bez kćeri. Marijanina ga je bolest teško pogodila i nikad se od šoka nije oporavio. Mnogo se žrtvovao za nju. Sigurno joj se stanje još više pogoršalo kada se odlučio na takav korak – kaže susjeda.
Kao gimnazijalka, Marijana je tijekom tri godine pohađala manekenski tečaj u sisačkoj udruzi Novi svijet. Predsjednica Lidija Tomljenović Kovačić pamti je kao dragu, skromnu, pristojnu, pametnu i normalnu djevojku.
Sustav ne nudi rješenje
Manekenstvo joj je bilo samo hobi s kojim je prekinula kada je upisala fakultet u Zagrebu. Obitelj je živjela od očeve mirovine, a financijsku pomoć za liječenje i oporavak pružao je njegov brat. Znanci kažu da je riječ o normalnoj obitelji, koja se međusobno podržavala i bila usmjerena samo na pomoć Marijani.
– Koliko je meni poznato, Marijana nije imala problema s roditeljima. Svi su bili uz nju, a prijatelji su pokušavali organizirati akciju pomoći kada se razboljela. I mi smo joj pokušali pronaći logopeda, no od njih troje nitko nije želio raditi besplatno – rekla je Lidija Tomljenović Kovačić. Kao stručnjak za rad s mladima, ističe da nije problem disfunkcionalna obitelj, nego, kao i obično, sustav koji ne nudi rješenja u ovakvim situacijama koje čovjeka mogu dovesti do stanja teškog očaja i nemoći.
– Što mi imamo od službi koje bi mogle pomoći takvim obiteljima? Ništa! Ne postoje službe kojima se možete javiti i tražiti pomoć. Za bolesnike kao što je bila pokojna djevojka hospicij bi možda bio najbolje rješenje, ali mi u Zagrebu, koliko znam, imamo samo tri kreveta – kaže psihologinja Mirjana Krizmanić. Psihijatar Vladimir Gruden o sisačkoj tragediji kaže da je ona, koliko god na prvi pogled izgledala kao ubojstvo iz ljubavi ili samilosti, zapravo odraz činjenice da se otac djevojke nije mogao nositi sa sudbinom koja je pogodila njegovu obitelj.
– Ovo je bježanje od svoje uloge, od onoga što te u životu čeka – rekao je prof. dr. Vladimir Gruden. Smatra da je ubojstvo djeteta zapravo ubijanje samoga sebe.
Odnos otac-kćer je nešto posebno. Mi, muškarci, zbog patrijahalne tradicije i prezimena želimo sina. Imam sina i veoma sam sretan i imam izvrsne odnose sa njim.Upravo je krenuo u srednju školu. Imam i kćer. Kćer je krenula u 8. razred.. Odkada mi se rodila kćer, njeno odrastanje, njena privrženost je nešto što je mene kao čovjeka potpuno pozitivno promijenilo i oplemenilo. Što je ovaj čovjek učinio ne ću komentirati jer ne želim mu dolijevati još više osjećaja krivnje.Zbog posla znam ponešto iz psihologije (na fakultetu sam imao tri psihologije). Sada će se pojaviti raznorazni psiholizi, psihijatri ... i govoriti pametne misli kako se nije mogao suočiti sa životnim problemima i ostale parole!!!. Ali ja sve pitam, gdje su psiholozi, psihijatri, pa i župnici i ostali bili prije. Uvijek pričaju kada se nešto dogodi. Gdje smo svi mi bili prije. Svi smo mi krivi za ovo!!! Bog neka primi dušu te djevojke a ocu želim oporavak i Bog neka mu pomogne (ako Boga ima)!!!