Uskrs je najveći kršćanski blagdan koji se slavi diljem svijeta. Unatoč svim nedaćama koje su ih zadesile i kršćani u Siriji slave, posebice oni u Damasku, koji su prije dvije godine konačno dočekali mir i više ne moraju strahovati od džihadista i granatiranja iz Istočne Gute i četvrti Jobar odakle su često namjerno ciljali kršćanske četvrti sirijske prijestolnice. Kao u Damasku, i u drugom po veličini gradu u Siriji, Alepu, crkve su dobrim dijelom već obnovljene.
– Vjernici se uvijek mole za mir. Kada oružje ušuti, tada će biti moguće vratiti se mirnijem i spokojnijem životu, kao što je bilo prije sukoba. Prema tome se ide. Vidite sve te ljude koji dolaze zajedno da sudjeluju u molitvama, proslavama, obredima, uz jednu želju: proslaviti mir. Međutim, ostaje živa nada da će nam svjedočanstvo Krista Spasitelja uliti optimizam i da nakon križnog puta dolazi uskrsnuće – kazala je ravnateljica samostana Sestara dobrog pastira, časna sestra i psihologinja Georgina Habash još 2017. godine, nekoliko dana prije Uskrsa, kada sam razgovarao s njom pod kišom granata koje su padale na kvart Bab Sharkya (Istočna vrata ) u centru Damaska.
Četiri godine kasnije, ponovno sam razgovarao sa sestrom Georginom Habash kako bi mi ispričala kako je slaviti Uskrs na slobodi i u miru.
– Uskrs uvijek ima svoju draž bez obzira na to što kršćani u Siriji već 10 godina pate, prvo od rata, a sada, nažalost, od koronavirusa kao i ostali stanovnici drage nam domovine Sirije. Gotovo sve crkve su u veličanstvenom izdanju za doček uskrsnuća Isusa Krista. Ako nas rat nije spriječio u tome, neće ni korona. Hvala Bogu, nakon što je sirijska vojska oslobodila četvrt Jobar u Damasku i predgrađe Damaska Istočnu Gutu, sada smo sigurni od terorističkih skupina kojima smo bili meta i više nismo izloženi svakodnevnom bombardiranju. Mi, Sirijci, jaka smo nacija, volimo život i izdržali smo ono što nitko na ovom svijetu ne bi izdržao – kazala je za Večernji list sestra Georgina Habash ističući kako je kršćanima njihova vjera u Gospodina dala dodatni motiv i snagu.
– Sirija je sveta zemlja i za kršćane i za muslimane i za sve ostale, svatko to zna. Unatoč nevoljama, ratu i stradanjima, kršćani nisu napustili Siriju već su u njoj ostali jer je to naša zemlja, naša domovina, mi smo potomci Isusa Krista. Kršćani su nakratko, zbog sukoba, izbjegli iz jednoga grada u drugi, ali su se na kraju, kada su oslobođeni, vratili na svoja ognjišta. Najviše me boli to što je zapadni svijet, gdje su kršćani većina, šutio na egzodus i pokolj kršćana, a protiv Sirije je zauzeo politički stav. Jedini nas je cijelo vrijeme bodrio papa Franjo koji nas nikada nije zaboravio u svojim molitvama i uvijek nam je davao podršku te molio Isusa Krista da nam smanji bol i da među nama u Siriji vlada mir. Papa Franjo molio je za sve Sirijce bez izuzetka, bili oni kršćani, muslimani ili bilo koje druge vjere. Njegov posjet Iraku bio je jako važan ne samo za kršćane već i za muslimane. Najavio je svoj dolazak i u Libanon pa se nadam da će posjetiti i nas u Siriji – nada se sestra Georgina Habash ističući kako su gotovo sve crkve i samostani, zahvaljujući donacijama, ponovno sagrađeni.
– Pomoć je dolazila od običnih ljudi iz cijeloga svijeta, ne od njihovih država. Puno su pomogli i Vatikan i papa Franjo – govori sestra Georgina Habash ushićeno opisujući pripreme za nadolazeći Uskrs.
– Ulice kršćanskih kvartova Bab Touma i Bab Sharkye u kojem se i nalazi samostan Sestara dobrog pastira koji se brine za desetke tisuća kršćana i muslimana stradalih u ratu, okićene su, a u crkvama i na ulicama traju posljednje pripreme za karneval i procesije koje se tradicionalno održavaju na sam Uskrs. U Siriji se, tradicionalno, ne ukrašavaju samo kršćanski kvartovi nego i muslimanski i ostali jer ovdje svi slave sve. Kako mi slavimo sve muslimanske i ostale praznike, tako i ostali slave sve naše. Kako sam vam već i rekla, i muslimani i kršćani i ostali, svi smo mi potomci Isusa Krista, prema tome, tu dileme nema, svi smo mi braća i sestre. To je možda nekome čudno, ali nama nije. Mi smo na to navikli. To je naš život i tradicija – govori sestra Georgina Habash.
Ističe kako njihov samostan već 35 godina pomaže ljudima u nevolji i kako su se prije brinule samo za žene i djecu žrtve fizičkog i seksualnog zlostavljanja, ali su početkom rata proširile svoju pomoć na sve potrebite.
– Od početka rata počeli smo djelovati u koordinaciji sa svim ministarstvima u Siriji i pomagati svim Sirijcima bez obzira na vjeru i opredjeljenje. Najviše smo pomogli ženama i djeci koji su prošli sve torture rata – govori sestra Georgina i dodaje kako su uvijek djelovale diljem Sirije unatoč opasnosti i pomagale koliko god su mogle jer je Sirija njihova domovina.
– Danas pomažemo više muslimanima nego kršćanima jer za nas su svi oni Sirijci. U sklopu samostana, uz časne sestre, volontiraju i mnoge muslimanke i Sirijke drugih vjera – ističe naša sugovornica. Unatoč svim nedaćama, prije zbog rata a danas zbog pandemije koronavirusa, kršćani u Siriji pripremaju sve za Uskrs da bude svečano kao i uvijek.
– Tradicija će se nastaviti. Bit će misa, procesija, karnevali, ručkovi i veselje, i nitko nas neće ometati u proslavi našeg najvećeg dana, uskrsnuća Isusa Krista. Ljudi se u baš ovakvim teškim trenucima vraćaju svojoj vjeri i mole se za spasenje. Isto tako, održat će se posebna misa za sve sirijske mučenike koji su položili život za domovinu u redovima sirijske vojske. Sirija nam je jedina domovina. Mi odavde nećemo ići i to neka bude svima jasno, i na Zapadu i na Istoku – poručila je sestra Georgina koja je preživjela pravi pakao u gradu Homsu.
– Kršćani iz provincije Homs prošli su pravi križni put jer su radikalni islamisti osim ubijanja i silovanja, žene kršćanke uzimali za seksualne robinje. Crkve su bile gotovo sve srušene. Prije rata smo svi zajedno živjeli. Mi smo pomagali muslimanima u pripremama za Bajram, a oni nama u pripremama za Božić i Uskrs. Što se dogodilo? Netko nas uporno želi razdvajati. Ali, ovdje kršćani i muslimani i dalje žive zajedno. Sirija će ostati kakva je i bila, država svih vjera i etničkih skupina – govori sestra Georgina napominjući kako je u Homsu, samo u kvartu Hamadiye, uništeno šest crkava i deseci samostana.
– Danas kršćani, nakon oslobađanja tog područja od radikala, šute i nemaju snage niti žele govoriti o torturama koje su prošli. Kao psihologinja, na različite sam načine pokušavala razgovarati s njima, ali oni su jednostavno u nekoj vrsti šoka. Možda ćemo čekati i desetak godina da se otvore i saznamo što su sve prošli.
Od više od 150 tisuća kršćana u provinciji Homs, danas ih je ostalo samo nekoliko tisuća, govori sestra Georgina ističući kako su najgore prošli kršćani iz sela Kariyatan gdje su mnogi bili i razapeti.
– Unatoč svemu što su nam učinili, mi ponavljamo riječi Isusa Krista pri raspeću: “Bože, oprosti im jer ne znaju što rade” – kazala je sestra Georgina Habash ističući kako je u cijeloj zemlji, pogotovo u kršćanskim četvrtima, veoma živo, trgovine su pune i ljudi obavljaju posljednje pripreme za Uskrs.
Kršćanstvo u Siriji pojavilo se vrlo rano jer su Sirijci među prvim narodima prihvatili kršćanstvo, koje je u Siriji vrlo raznoliko. U Siriji je prije rata bilo 15 velikih kršćanskih katedrala i 218 crkava, od kojih je većina povijesna i spada u najznamenitije kršćanske crkve na Bliskom istoku. Uz crkve postoje i brojni samostani, od kojih 25 spada u najznamenitije. Službe se uglavnom obavljaju na arapskom te aramejskom jeziku, kojim je govorio i Isus Krist.
Mnogo vjerske literature govori o tome da je Isus Krist hodao po današnjim ratnim prostorima Sirije te da je Sirija kolijevka kršćanstva, čak i jedan od njegovih velikih simbola, poput grada Damaska, pred kojim je sv. Pavao (tada još Savao) doživio spektakularno obraćenje.
U Siriji je više kršćanskih denominacija i zajednica, a prema podacima iz 2014., od 2,4 milijuna kršćana u Siriji, na prvome mjestu bila je Pravoslavna crkva s 35 posto, zatim Armenska apostolska crkva s 22 posto, Katolička crkva s malo manje od 19 posto (i to u četiri obreda, tj. rimokatolici, armenski katolici, latini i kaldonski katolici), zatim Sirska pravoslavna crkva s oko 10 posto, Protestantska s dva posto, Sirska katolička crkva s četiri posto, Aramejska crkva s malo manje od četiri posto te Asirska crkva s Istoka s dva posto. Kršćani u Siriji žive od samih početaka kršćanstva i poznato je da je sirijska Antiohija u samim temeljima kršćanstva (danas poznata kao Antakya, grad u Turskoj na granici sa Sirijom) te da je antiohijski biskup i utemeljitelj antiohijske biskupije bio sam sv. Petar, kojega je nakon odlaska u Rim naslijedio crkveni otac i učitelj sv. Ignacije Antiohijski. Sirija postaje većinski muslimanska zemlja nakon osvajanja Arapa u 7. stoljeću, tj. između 634. i 639. godine, kada postaje dio islamskoga svijeta, što je i danas. Tako se u Damasku nalazi jedno od najsvetijih mjesta islama, džamija za koju i muslimani vjeruju da čuva relikvije sv. Ivana Krstitelja, koji je u islamu također štovan kao izaslanik Jahja.
Odnosno, prema islamskoj predaji, Hana se (u kršćanstvu Ana) prije rođenja zavjetovala Bogu da će dijete nakon rođenja dati na službu u hram u Jeruzalemu, što je i učinila, a o njoj se brinuo Zekerija (u kršćanstvu Zaharija, koji je u islamu također izaslanik), oženjen Merjeminom (Marijinom) sestrom Išom, koja mu je rodila Ivana Krstitelja. I sveti Duje, zaštitnik Splita, bio je Sirijac, a sirijski kršćani bili su veliki evangelizatori svoga doba. Kršćani u Siriji s velikim su veseljem dočekali izbor pape Franje. U deset godina krvavog rata u Siriji, u kojem je poginulo više od 500 tisuća ljudi, a raseljeno ih je više od 10 milijuna, stradalo je najviše kršćana. Prije rata kršćani su uglavnom naseljavali područja Damaska i Alepa, a u Homsu su živjeli u dolini poznatoj kao Dolina kršćana. U Homsu i okolici živjelo je oko 150 tisuća kršćana, a danas ih nema ni tisuću. Raseljeni su po cijeloj Siriji, Libanonu, Jordanu i Turskoj... Vrlo ih je malo dospjelo do Europe, a njihovi vjerski objekti potpuno su razoreni. Mjestašce Malula, udaljeno 55 kilometara od Damaska, bilo je jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje se do samog početka rata koristio aramejski, drevni jezik kojim je govorio Isus Krist i kojim su izgovorene riječi Novog zavjeta, drevni semitski jezik koji je bio u širokoj upotrebi na Bliskom istoku u počecima kršćanskog doba, a korijeni su mu iz 10. stoljeća prije Krista. U Maluli su gotovo 90 posto stanovništva bili kršćani, njih oko šest tisuća. Malula je simbol kršćanske prisutnosti u Siriji. Hodočasnici iz cijeloga svijeta nekad su dolazili u selo da vide drevna vjerska zdanja i čuju aramejski na ulicama. Rat u Siriji promijenio je sve.
Teroristička organizacija ISIL osvojila je selo 2013. godine, što je većinu kršćana prisililo da ga napuste. Sirijska vojska potpomognuta libanonskim Hezbollahom nakon žestokih borbi vratila je kontrolu nad Malulom 2014. godine, ali su mnogi kršćanski simboli, nažalost, zauvijek uništeni. Cilj ISIL-a bio je upravo uništiti identitet kršćana koje džihadisti ne priznaju i smatraju nevjernicima koje treba istrijebiti. U Maluli danas živi oko 2000 ljudi različitih vjeroispovijesti, uglavnom kršćana, na UNESCO-ovu je popisu zaštićene kulturne baštine i ima izuzetno važan strateški značaj jer se nalazi na glavnoj prometnici koja povezuje Homs i Damask. Stanovnici toga gradića svjedočili su strahotama koje su činili džihadisti.
– Kada su džihadisti ušli u Malulu, popeli su se na krovove crkava i počeli uzvikivati “Allahu ekber” te su tražili da svi stanovnici iziđu na ulice uzdignutih ruku – govorili su svjedoci, koji su nakon pada Malule u ruke džihadista bili prisiljeni pobjeći u Damask, naglasivši da su džihadisti poručili kršćanima da sada oni vladaju Malulom i da će provoditi šerijatske zakone te da svaki stanovnik koji želi tamo ostati mora prijeći na islam.
– Kršćani koji su ostali u Maluli morali su prijeći na islam – kazali su izbjegli kršćani.
Naime, osim što su džihadisti provalili u mjesto i kršćanske crkve obasuli minobacačkom vatrom, zapalili su i hram Svetog proroka Ilije te minirali kip Gospe Mira koji simbolizira suživot, ljubav i toleranciju. Isto tako, oteli su 12 svećenika i 12 redovnica Grčke pravoslavne crkve iz samostana Mar Taqla koji su bili prisiljeni ostati u Maluli, dok je većina kršćana koji su ostali zbog straha za život prešla deklarativno na islam.
Poznato je da je Malula simbol suživota i tolerancije među Sirijcima i onoga što je ova zemlja bila prije rata. Tamo stoljećima žive vjerske i etničke skupine koje su potpuno integrirane u društvo. Grkokatolici, muslimani i pripadnici Grčke pravoslavne crkve žive zajedno jedni uz druge te govore i arapskim jezikom, ali i malulskim sirijskim dijalektom. Nakon prestanka rata, kršćani se polako vraćaju u svoje domove jer, kako kaže sestra Georgina Habash, Sirija je njihova domovina i “moraju se vratiti tamo odakle potječu i zadržati svoj identitet i porijeklo. U suprotnom, to bi bila velika katastrofa ne samo za kršćane i Sirijce već i za cijelo čovječanstvo i civilizaciju”.
VIDEO: Pet trikova za dekoriranje uskrsnog stola 🐰
Bože, ohrabri, utješi i čuvaj kršćane u Siriji i ne dopusti da ih svijet zaboravi!