Nakon što je Hrvatskoj u Luxemburgu uručena ulaznica za EU te nakon što
se Anto Đapić u Izraelu "ispričao za zločine NDH", u hrvatskoj je
politici nestalo "velikih povijesnih tema". U toj političkoj
postmoderni kao da su se nekadašnje napetosti među strankama preselile
unutar stranaka.
Sada, kad su sve stranke suglasne da "EU nema alternative" te nakon što
je Đapić "zatvorio povjesnicu NDH", stranke su se, svaka na svoj način,
okrenule sebi. No dok HDZ ispod portreta Ive Sandera na "klauzuri" još
uživa u ostacima "kraja povijesti" i eri političke postmoderne
započete pobjedom Stipe Mesića, a potvrđene luksemburškom
ulaznicom u SDP-u i HSS-u kao da "povijest kasni" pa se se s
prošlošću "svode računi".
Hadezovski mir, demonstriran nedavno u Varaždinskim Toplicama,
vjerojatno je više posljedica vlasti nego neke dublje unutrašnje
političke harmonije i idile. Vlast uvijek potisne razlike, prebriše
nesuglasice i izgladi "kvrgava mjesta". Jer sjetimo li se gdje je, tko
i s kime, što javno, što tajno, bio prije nego što je HDZ dobio mandat
za vlast, onda vlast ne samo retušira prošlost nego i lijepi političke
pukotine. Nekadašnji je HDZ za to još puno zorniji primjer.
U prvotnom se HDZ-u našlo mnoštvo koje kao da je željelo svjedočiti
spoj nespojivog. Kada se naslutila vlast, ta je dijalektika bila još
prisutnija. A kada je trijumfalno ostvaren uzvik "mi smo u sedlu", HDZ
je postao šarolikijim od bilo kojeg prihvatnog centra. Pojedinci koji
još dojučer jedan drugome ne bi ni oraha iz ruke uzeli ne samo da su
mahali istom stranačkom iskaznicom nego se i prijateljski tapšali po
leđima.
U toj svojevrsnoj inačici Soc-saveza bile su zastupljene sve razlike:
od bivših partijskih sekretara do raspopova, od ustaša do partizana.
Vlast je sve to prekrila i sakrila. Idila je ozbiljno narušena tek kada
su se Mesić i Manolić pobunili, držeći da imaju pravo na više vlasti
nego što je HDZ-ov "politbiro" mislio.
Da su danas na vlasti SDP i njegov bivši satelit HSS, ne bi se ni u
njima sada puno gombalo. Sve bi bilo puno tiše i s manje graje. Ne bi
se "mačekovcu" Tomčiću "radilo o glavi" niti bi se Račanu spočitavalo
da je "revizionist". Uostalom, dok su bili u političkoj simbiozi i na
vlasti, je li im se nešto krupno prigovaralo? Nije, jer se mnoštvo
(potencijalnih) jamrača u međuvremenu već osladilo vlašću ili im je to
obećano. Netko će reći gdje je tu moral?
U ovdašnjoj je politici vlast redovito iznad morala. Neki koji su
živjeli po načelima političke moderne ili su umrli, kao Miko Tripalo i
Srećko Bijelić, ili su politički umor(e)ni, kao Zdravko Tomac i Dražen
Budiša. Koliko je postmodernistički "politički moral" rastezljiv,
pokazalo se mnogo puta. Pa i na posljednjim izborima. Da su Ivo Sanader
i HDZ onda govorili što govore sada, ostali bi u oporbi i svađali se
poput SDP-a i HSS-a o tomu kako (opet) doći do vlasti.
Što se sve može činiti zbog žudnje za vlašću egzemplar je Anto Đapić,
koji je u retuširanju vlastite političke prošlosti "oborio sve
rekorde". A u prebojavanju HSP-a nadmašio valjda i očekivanja svoga
političkog suflera Mate Granića.
Osobnu i stranačku "političku transformaciju" Đapić kani politički
kapitalizirati osvajanjem vlasti. A jednako "politički principijelni"
Mate Granić nakon što političku Troju nije osvojio ni kao član
HDZ-a, u predsjedničkim, a kao vođa DC-a ni u parlamentarnim
izborima sada se nada da će do vlasti napokon doći s udomiteljem
Đapićem. I ti Granićevi premeti, i Đapićev "stoj na glavi" i Sanaderov
"lijevi zaokret" i Račanovo i Tomčićevo nastojanje da svoj politički
klimakterij predstave najpoželjnijim stanjem, pokazuju da je politička
moderna mrtva, a "volja za moć" jedini legitimni politički eros.
BIJEDA POLITIKE
