Bihevioralni eksperiment. Tako mi izgleda sve ovo oko koronavirusa, za koji je John Oliver nedavno duhovito rekao da je to virus koji ne zna što hoće.
Ne želim umanjivati opasnost, samo bih doista volio znati kolika je. Ne želim umanjivati zloćudnost virusa, samo da konačno doznam razinu prijetnje koju on nosi. Uzbuna koju je izazvao je nevjerojatna, blokada života potpuna, a da nitko nije odgovorio na pitanje, recimo, što bi se dogodilo da netko “prehoda” virus, što će se dogoditi ako netko uopće i ne sazna da je bio bolestan i može li se ta situacija preživjeti.
Razina mobilizacije već sada je prikladna onim epidemijama za koje bi na prethodna pitanja davala najalarmantnije odgovore, uz napomenu da spomenuta mobilizacija i dalje diže razinu angažmana. I dok se svi koncentriraju na brojke oboljelih, pa tako u dramatičnim priopćenjima slušamo da u zemljama od 60 milijuna stanovnika broj naglo raste do 3000 oboljelih, malo tko uočava ponašanje ljudi koje odudara od empirijskog i uglavnom izgleda kao navođeno.
Ponajprije mora vam upasti u oči da smo mjesecima, možda i godinama, slušali kako se ni pod koju cijenu nećemo odreći našeg načina života. Grozomorno idiotska floskula koja ne znači ništa, jer naš način života odavno je kontaminiran baš našim načinom života, bila je aktivna i aktualna kada se radilo o terorizmu, izbjeglicama, islamu ili socijalnim zahtjevima.
Patetično orošene oči, grčevito stisnute šakice i čela blago, ali dovoljno alelujski podignuta put nebesa bili su prizori koji su nas trebali uvjeriti kako nema te sile, tog mrskog neprijatelja koji nas može odvratiti od tradicije i ponosnog prkosa da se suprotstavimo prijetnji. Prave epopeje odzvanjale su s ekrana, a onda, hop, nije trebalo ni par dana da se pred nevidljivim i nerazumljivim neprijateljem ne samo odreknemo našeg načina života, nego bezuvjetno položimo oružje i zavučemo se u nekarakterna skloništa u kojima nam ionako nema spasa.
Stampedo u samoposlugama i pretrpana kolica iz kojih su ponajčešće ispadale natrpane role toalet-papira pokazale su da u stani-pani situaciji svakom je od nas, i to doslovno, najvažnija vlastita guzica. I htjeli to priznati ili ne, život u izvanrednoj situaciji imponira ljudima jer je jednostavniji od života na slobodi.
Dileme izbora su manje, izazovi slobodne volje nepostojani, viši autoriteti šalju nedvosmislene direktive za ponašanje, postoji neprijatelj protiv kojeg se možemo grupirati, vrijeme se u kreativnom smislu svodi na simulaciju preživljavanja, za svaki propust, nesreću ili lošu namjeru okriviti možemo „ovu situaciju“.
Prosječan čovjek lakše se prilagodi imperativu uzbune nego potencijalu slobode. Još samo da dan počnemo s „Mojom domovinom“, da se videopozivima jave estradnjaci i drugi slave i ponekog poena željni javnici i da nas zovu da ostanemo doma, da dnevnici završavaju dopuđijanski „pozdrav svim zdravstvenim braniteljima ma gdje bili“, da zapjeva „COVID Aid“, da se podijele spomenice i da se osnuju udruge antikoronarnih branitelja.
Povijest se ovdje ne ponavlja, a da bi se ponovila ona najprije mora otići, no ona je neprekidno tu. Kao i COVID-19 posljednjih dana, što ne znači da ne treba pitati gdje je zastao COVID-18 i kada treba stići COVID-20. Svijet je u ovoj strukturi još jednom pokazao da nije kadar odgovoriti ni na najmanju pa čak i fatamorganičnu prijetnju koja se osmisli ili dogodi i da naša mašta u rješavanju krize najdalje što može doprijeti jest militarizacija društva.
Pitanje svih pitanja je kakve bi posljedice globalno donijela doslovno smrtonosna zaraza i hoćemo li ovo iskoristiti kao pokaznu vježbu za spas svijeta kada za to dođe presudni trenutak. Ako će način života globalnog svijeta ugroziti dijete koje se želi iz gladi preseliti u Švedsku ili Hrvatsku, a kojem su roditelji slučajno muslimani, onda aktualna apokalipsa i užas koji je proizvela među nama otvara posve druge perspektive s ključnim pitanjem kakva nam je stvarno budućnost.
Pa kao u „Ratu svjetova“, kada tehnološka nadmoć padne pred nevidljivim i naoko beznačajnim neprijateljem, tako i naša civilizacija pokazuje s jedne strane nemoć u adekvatnom pristupu prijetnji, a s druge strane izričito mazohističku spremnost uživanja u iščekivanju kraja do kojeg će doći nepoduzimanjem ili poduzimanjem potpuno besmislenih i autodestruktivnih mjera.
Prava „smrtnost“ koronavirusa bit će vidljiva u mjesecima nakon što njegova epidemičnost bude zaustavljena. Hoćemo li iz epidemije uletjeti u recesiju, iz deklarativne demokracije u transparentni predtotalitarizam, iz društva civila u stroj uniformni, iz sustava smjenjivih političara u paralizirani raj nezamjenjivog komesarskog iživljavanja.
Mogu razumjeti zašto se prazne šoping-centri, stadioni, teretane, ali zašto se bježi iz crkvi. Zar su i vjernici izgubili vjeru u snagu azila u kući Božjoj pa umjesto svete vode na ulazu „služe“ antiseptik.
Oni koji prežive ovaj užasan virus možda će se jednog dana smijati svemu, možda će ponašanje gledati kroz drugu optiku, a možda će im baš sadašnje ponašanje postati novi način života koji će se svesti na stalnu opću opasnost, nevidljivog neprijatelja, upute s televizije, mudrost vojske i policije, redukciju izbora, slobodu skloništa, uživanje u lijekovima i domoljubno-medicinskim pjesmama, komesarima, samoizolacijama, karantenama i segregacijama kao novim socijalnim grupama i, naravno, novim i novim rolama toalet-papira
