Teško će Hrvatska i ove godine formirati jedinstvenu kolonu za komemoraciju žrtvama ustaškoga logora Jasenovac ne dođe li do zaokreta da vlasti uklone ustaško znakovlje iz javnoga prometa, ili da različiti kritičari revizionizma ne zažmire na oba oka.
Potvrdi li se, na kraju, da današnji predstavnici žrtava ne mogu ići skupa s predstavnicima vlasti zato što se između njih upliće sjena ustaštva, hrvatska će država opet biti jedinstvena u Europi po tome da ne uspijeva ujediniti glavne političke snage na pitanjima za koja se vjerovalo da su riješena na kraju rata, porazom nacizma. Bit će to opet teren za podjele u zemlji i tema za predbacivanja izvana.
Postoje dva zločina
Problem je lako detektirati: Hrvatska je u ratu imala i ustaše i partizane; prvi su bili na strani nacizma, prakticirali rasne zakone i progone, kao i njihovi mentori; drugi su se borili protiv talijanskog fašizma, a s njegovim padom, protiv njemačkoga nacizma i slove za oslobodioce. Dotle bi stvari bile jasne i djeci ustaša i djeci partizana, da pobjednici nisu ‘45. počinili masovne zločine u Bleiburgu i provodili teror nad političkim, kasnije i klasnim neprijateljem.
Video - Središnja komemoracija žrtvama bleiburške tragedije i žrtvama hrvatskog križnog puta
Postoje, dakle, dva zločina, koja revizionisti pokušavaju izjednačiti i tako unose novi zaplet u inače zapletenu hrvatsku povijest. Razdaljina između Jasenovca i Bleiburga tako se povećava umjesto da se dva pola hrvatske tragedije rasvijetle i približe. Jasenovac su planirale i formirale ustaške vlasti, da mogu izolirati Židove i Rome, ali i Srbe, kao posebne mete ustaškoga poretka, i Hrvate antifašiste, kao ideološke protivnike.
Nijedna skupina nije u Jasenovcu završavala zato što je izvršila zločine; ustaške su se vlasti s takvima obračunavale po drugome postupku. Postoje podaci, s imenima i prezimenima, da je tako ubijeno, ili pomrlo, oko 86 tisuća ljudi: tko može reći da žrtve ne zaslužuju zajedničku misao svih hrvatskih političkih, duhovnih i intelektualnih elita, koja uključuje i osudu režima koji je žrtve izazvao. To bi trebao biti jasenovački memento. Žrtve su tamo u svakom pogledu nevine; one nisu nikoga ubijale.
Bleiburg se dogodio neplanirano i tamo su, kao u Jasenovcu, pobijene tisuće, neki kažu deseci tisuća, brojke nisu egzaktne, pripadnika poraženih vojnih formacija i srušenih marionetskih država, ali i civila izbjeglica i nedužnih talaca, koje su ustaške vlasti povele sa sobom, da lakše spase sebe. Bilo je tamo nevinih ljudi, bilo je i ljudi koji nisu bili nevini. Nitko nije zaslužio da ga se kažnjava, najčešće ubija, bez suda i bez suđenja; to je krimen pobjednika koji nisu znali ili mogli sačuvati ni svoj ugled ni dostojanstvo poraženog i razoružanog protivnika.
Tko danas opravdava odmazdu, taj ne čini uslugu antifašizmu. Bilo je u Bleiburgu mnogo ustaša; da su im partizanske vlasti sudile, pa makar samo formalno, kao što je De Gaulle prakticirao, danas se ne bi vodile borbe oko Bleiburga. Bilo je na Bleiburgu i puno nevinih ljudi, oni su zasluživali zaštitu novih vlasti, a ne progon po križnome putu. Opasno je olako koristiti teške riječi o krivnji i nevinosti na kraju krvavoga rata. U smislu kaznene odgovornosti, samo je sud meritoran utvrditi tko je kriv, a tko nevin.
Svaka žrtva zaslužuje naklon
Žrtve Jasenovca zaslužuju da svi koji im se dođu pokloniti dođu u istoj koloni; one su u svakom pogledu nevine. I žrtve Bleiburga zaslužuju ljudski naklon; one su nevino likvidirane iako je postojala mogućnost da se dokaže krivnja onima koji su bježali od pravde. Osveta nije isto što i pravda. U Jasenovcu nema što biti sporno da bi se i ista vlast dijelila u dvije kolone. Bleiburg postaje sporan ako se tamo doista „gubi distanca prema fašističkim idejama“. Ako se na zločinima antifašista hoće rehabilitirati ustaštvo.
Hm, po ovom tekstu tebe se smjelo uredno ubiti ako si stajao pokraj Ustaše. U stilu tko ti je kriv što si se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu...