Ne trebam te! – viknuo sam vidno iznerviran njezinim divljanjem po kući.
Samo je kroz stisnute zube prosiktala dvije riječi: – Stari kretenu!
Hmm… stari?!
Sve što je imala na sebi bile su svijetloplave gaćice i roza majica s tankim naramenicama. Iz očiju joj je isijavala mržnja. Ležao sam na velikom krevetu u spavaćoj sobi pokušavajući pročitati do
kraja priču Bukowskog.
– Mlada kozo! – nisam joj imao namjeru ostati dužan. Knjigu nisam ispuštao iz ruke iako mi je bilo sasvim jasno da je s čitanjem gotovo.
– Mrzim te! – nastavljala je bjesniti i sipati uvrede glasno zalupivši sobnim vratima.
– Napuši se i odjebi lagano od mene – nisam imao namjeru popustiti. – Misliš, ako si malo
mlađa, da ću trpjeti tvoje ponašanje? – viknuo sam dovoljno glasno da me čuje s druge strane zatvorenih vrata.
– Haha… malo mlađa? Stari kretenu, mlađa sam 23 godine, to nije malo mlađa. Mogla bih ti biti kći – spremno je odvratila ponovo otvorivši vrata s plamenom u očima i provirivši glavom u sobu.
– Mogla bi, da, ali si mi ipak samo cura. Na trenutak mi se učinilo da se i sam nalazim u kakvoj priči majstora iz L.A.-a.
– Ti meni nisi nitko i ništa – nije popuštao njezin bijes dok mi se unosila u lice kročivši ponovo u sobu. Udarila je dlanom o knjigu koja mi je odletjela u sam kut sobe. Zažmirio sam i nabrojio u sebi do deset. Otvorio sam oči.
– I kakva su to sranja koja čitaš? Stari perverznjak kao i ti. Odurno.
– Nije. Genijalno je.
– Fuj!
– Nemaš pojma. To je klasik…
Uzaludan pokušaj objašnjavanja.
– Ti si jedan obični starac! I nisi mi baš ništa!
– Ti meni jesi. Ti si moja ljubav, kozo! – rekao sam ipak pomirljivo odlučivši stati na loptu. Promatrao sam je ravno u te njene lijepe oči koje sam obožavao, uokvirene crnom kosom. Čitavo njeno maleno tijelo, prekrasne džepne Venere za kojim sam bio naprosto lud, bilo je napeto postavljeno u napadačkom stavu prema meni. Svijetloplave gaćice s malom plavom mašnicom ušivenom po sredini obruba isticale su lijepo njenu oblu, napetu stražnjicu malenog tigra spremnog na skok, sposobnog da mi u trenu zarije svoje kandže u vrat. Morao sam biti pošten pa priznati da ljepšu u životu gotovo da nisam vidio. Barem ne iz takve blizine.
– Ti meni nisi ništa! Šta si mi ti? Jesi li me oženio pa da mi budeš muž? Nisi! Je li živimo zajedno ili išta slično? Ne, mi nemamo ništa zajedničko. Ti mi nisi ništa! – oluja u njezinim tamnim očima nije se stišavala.
– A ljubav? – upitao sam mirnim glasom pokušavajući smiriti strasti.
– Kakva ljubav? Ljubav ne postoji, to je samo ljudska izmišljotina!
– E, vidiš, ja tebe zaista volim, bila izmišljotina ili ne. I to dobro znaš.
– Ne znam ja ništa. Ti si jedan najobičniji lažov! I kurvaroš!
– O čemu ti pričaš? Dobro znaš da volim samo tebe? – pogled mi se teško micao s njene stražnjice utegnute u te malene svijetloplave tange. Ispod majice su se napete mlade grudi ocrtavale slobodno se njišući oslobođene grudnjaka.
– Lažljivče! Gadiš mi se! – kada bi jednom započela svađu, teško je mogla prestati sipati uvrede.
– Zbog čega? Zbog tvoje bolesne ljubomore? Koja nije ničim uzrokovana? Pa ja bih trebao biti ljubomoran na tebe, mladu i prekrasnu dvadesetpetogodišnjakinju – dlanom sam prešao po zraku duž njena tijela smatrajući da će je kompliment ipak malo oraspoložiti – a ne ti na mene, dvostruko starijeg. O čemu ti pričaš!
– Ti si stari kreten! Eto, o tome ja pričam!
O, Bože. Otkako nas je prije nekoliko godina slučajan susret spojio, na neki smo se neobičan način toliko povezali da smo postali potpuno ovisni jedno o drugom. To što sam imao dvostruko više godina i kila od nje izgleda da nije bila zapreka. Dok smo prolazili ulicom, često bi se prolaznici okretali za nama, očigledno zaljubljenim ali neskladnim parom koji se veselo držao za ruke. U početku mi je to pomalo smetalo i išlo na živce da bih se nakon nekog vremena prestao na to obazirati iako smo i dalje primjećivali poglede. Od prvog dana osjećao sam da je ona to što mi je nedostajalo u mom samačkom, razvedenom životu. I unatoč svim svađama i natezanjima taj se osjećaj s protokom godina samo pojačavao.
– ‘Ko jebe i prijekorne ženske i ljubomorne muške poglede što ih katkada primijetimo!
Obožavali smo provoditi vrijeme zajedno i teško bismo podnosili periode razdvojenosti. No unatoč tome, dosta često bi planula njena teška narav. Svima je najteže podnositi samog sebe i suočiti se sa svojim strahovima. Strahovi su strpljivo poput pauka čekali svakog od nas na sredini razapetih mreža naše podsvijesti. I moj je čekao da napravim samo jedan pogrešan korak na ljepljivoj mreži života.
– Idemo do grada prošetati? – upitao sam osjećajući da se moramo maknuti iz stana jer su tenzije postajale prejake
– Kuda?
– Idemo do Gornjeg grada, prošetat ćemo malo po Štrosu, danas je festival. Bit će ljudi, gužva, idemo malo vidjeti što se događa. Zagreb je za vrijeme festivala prekrasan – pokušavao sam joj skrenuti pažnju sa svađe. Šutnja.
Vrlo smo brzo stigli tramvajem do Trga. Prošetali smo do Tomićeve ulice i krenuli se uspinjati kamenim kockama popločenom ulicom sve do uspinjače.
– Idemo stepenicama? – upitao sam pokazujući prema drvenim stepenicama.
– Može.
– Ako tvoje mlade nožice nisu prelijene da se uspinju pješke? – ipak je bilo teško popustiti samo tako.
– Odjebi!
Kada smo se popeli na vrh stepeništa, okružila nas je glazba. Ugledali smo mnoštvo ljudi koji su ispunili čitavo šetalište. Većina se okupila oko drvenih kućica, ukrašenih malim lampicama nanizanim na šarene trake, u kojima se posluživala hrana i piće. Sve je bilo poprilično veselo, ispunjeno muzikom, mnoštvom mladih koji su uživali u toploj večeri. Popili smo svaki po jednu rakiju. Atmosfera veselih ljudi koji su se opušteno zabavljali prenijela se na nas. Popili smo još po jednu.
– Stvarno je prekrasno – rekla je.
– Je.
– Pomozi mi da se popnem – zamolila me da je uspnem na betonsku ogradu ispod koje se nalazio Donji grad.
– Pazi samo da ne padneš – podignuo sam njezino maleno tijelo, uvijeno u lepršavu haljinicu cvjetnog uzorka.
– Lijepo je. Vidi se čitav grad – rekla je.
Stajao sam iza nje. Krenula je hodati po ogradi koja je bila dovoljno široka za bezbrižno hodanje, ali i opasno visoka budući da se nalazila iznad strme kosine koja se poput provalije spuštala sve do prvih zgrada.
Hodali smo u tišini, ona po betonskom rubu ograde, ja stazom pored nje, sad već sasvim opušteno uživajući u toploj večeri i gornjogradskom ugođaju. Približavali smo se Matoševom spomeniku, meni jednom od najljepših u cijelom gradu. Srebrni Matoš sjedio je poput Srebrnog letača koji je maloprije sletio iz svemira na svojoj dasci za surfanje, ne bi li se odmorio ugodno izvaljen na klupi, opušteno se svjetlucajući pod svjetlom lampiona. Tko zna je li Bukowski volio Srebrnog letača?
Za Matoša zasigurno nikada nije ni čuo iako su bili duhovna braća. Kroz glavu su mi prošli stihovi: Miruj! U smrti se sniva! Matoš je šutke sjedio na klupi raširenim rukama obgrlivši naslon. I Stari pokvarenjak vjerojatno sjedi na nekoj klupi s obaveznom bocom kraj sebe i ženskom u krilu, tamo negdje u prostranstvima Srebrnog letača.
– Jesi uopće čitala Matoša u školi? – upitao sam je.
– Normalno da jesam – odgovorila je oprezno koračajući.
– Siđi dolje! Sad me već nerviraš tim hodanjem po ogradi – rekao sam gledajući u provaliju ispod nje, u kojoj se nalazio jedan od mojih paukova.
– Evo, još samo do spomenika – pokazala je prema srebrom okupanom pjesniku.
Ograda je na tom mjestu bila djelomično prekrivena bršljanom čije je korijenje obraslo oko betonskih ploča. U trenutku dok je preskakivala korijenjem obrasli dio najednom se poskliznula, izgubila ravnotežu i zateturala prema provaliji. Reagirao sam u sekundi i uhvatio je za ispruženu ruku spriječivši da se surva u provaliju.
– Budalo. Je l’ vidiš!? Skoro si ljosnula, al’ srećom stari još ima reflekse – rekao sam dok sam je spuštao s ograde.
Zagrlio sam je i poljubio, tamo ispod svjetla lampiona s nasmijanim Matošem koji nas je ugodno zavaljen promatrao s klupe. Svjetla su se zavrtjela, muzika je dopirala iz daljine, čak mi se na trenutak učinilo da čujem muški smijeh promukao od duhana i pića i zvuk staklene boce koja se otkotrljala po asfaltu negdje iza mojih leđa.
Nisam se okrenuo. Nije me bilo briga, sve da i sam Bukowski stoji iza mene i podrugljivo se ceri.
– Ipak ljubav – pomislio sam na tlapnju koja mi je bila sasvim dovoljna za malo sreće u jednoj ljetnoj večeri s blistavim gradom ispod sebe.
O autoru:
Marko Henč rođen je i odrastao u Zagrebu, a živi u Samoboru. Kratke priče objavljivao je u raznim časopisima i na Hrvatskom radiju, objavio je tri zbirke kratkih priča: “Rudolf Kuga & co.”, “Poslije Kuge” i “Kuga pa što?”. Dobitnik je nagrade Matice hrvatske za najbolju kratku priču objavljenu u Vijencu.
Stari kretenu -- Mlada kozo -- Mrzim te -- Napuši se i odjebi – Gadiš mi se -- Idemo do grada? -- Može -- Uups, skoro si ljosnula -- Matoš & Bukowski (kraj).