Usred noći ustala sam i otišla na zahod, kad odjednom – tres! Bubnula sam o vrata u hodniku… Nisam upalila svijetlo, put mi je poznat, desno, ravno, desno, zaustavilo me je na ravno. Stan je predratni, veliki, od onih prostorno rasipnih, tri sobe su na jednoj, a pomoćne prostorije na drugoj strani stana, odvojenoj hodnikom s vratima.
Ta vrata nikad nisu zatvorena, ali sad su bila. U mraku nisam vidjela da su zatvorena i jasno, tres! Dobrano sam se udarila, na sreću u obraz, i odmah počela vrištati na onog koji je vrata zatvorio. Muž, naravno. Drugog u stanu nema. A i bio je tamo u pidžami u jarko osvijetljenoj kuhinji, na kojoj su vrata bila otvorena…
– Zašto si zatvorio vrata, zašto, zašto!? – vrištala sam. – Ostat će mi masnica. Valjda neće, pomislila sam, ali bila sam bijesna kao ris. Morala sam se na nekom iživjeti. – Zatvorio si ih zato da bih se ja udarila! – vikala sam, rukom pritišćući obraz. Stajao je kraj sudopera, ne znajući što bi mi rekao. Plašljiva je horoskopska Riba, s gomilom krivica na grbači – od laži, kockanja i krađe do preljuba, na koje nikad ne zaboravljam. Kad dođeš kod svetog Petra, imat ćete što brojiti prije nego te lansira u pakao, znala sam ga podbadati. U zahodu, prvo sam se pogledala u ogledalo. Obraz se malo rumenio, malo me bolio, ali masnica će, izgleda, izostati. Ili ću je moći pokriti puderom. Ali i dalje sam bila bijesna.
– Tko laže, taj krade i ubija – vikala sam iz zahoda. Kad sam završila, vratila sam se opet u kuhinju. – Zašto si zatvorio vrata koja su uvijek otvorena? Uvijek! – nastavila sam napadati ga kao da ću time nešto promijeniti; kao da se cijeli život kretao u smjeru tog udarca koji mi je namjestio. Podlo, zakulisno, usred mrkle noći, dok sam još bunovna…
– Mogla si upaliti svijetlo pa se ne bi udarila – pokušao se obraniti. Tek sad sam opazila kuhinjsku krpu prebačenu preko ramena, kirurške rukavice na rukama… Otkako je u penziji, ide spavati s kokošima, pa je u tri sata ujutro budan kao ćuk. Što da sa sobom radi? Ne čita, ne rješava križaljke, televizija ga ne zanima… Osim političkih priloga kao zvučne pozadine, koja noću izostaje. U neprilici što sa sobom – otkrio je kuhinjske poslove...
Jedemo u dnevnom boravku s druge strane stana pa ne žurimo sa sređivanjem kuhinje; nered nam nije pred očima. Prije sam je ja sređivala navečer ili ujutro, sad se ubacio on. Ali kuhinja mu je dugo bila mističan prostor pa se slabo snalazi. Što ja obavim za sat, njemu treba tri. Golem posao o kojem treba govoriti, dobiti pohvalu do neba. A pohvala vječno izostaje! Nisam se mogla sjetiti kad sam je ja dobila, osim toga, i dalje kuham… A njegov red usput proizvodi nered koji opet ja trebam srediti. Nešto premjesti, nešto izostavi, nešto napravi krivo… Pomoć mu je jadna. Zbog te muke sakrio se noćas u kuhinju, zato je zatvorio vrata, pomislila sam. Trebalo ga je žaliti. Ali sad sam ga mrzila.
– Cijeli život nastojiš me uništiti i još ti nije dosta – usmjerila sam priču na naš propali odnos, za što sam krivila njega. Barem naglas. Sebe sam krivila potajno. – Očito ćeš se smiriti tek kad budem mrtva – nastavljala sam. – Tko si ti, čovječe, kako sam na tebe naletjela!? I to otvorenih očiju jer nisam bila zanesena. Zanesen si bio ti! – krenula sam s pričom od početka, kao i obično.
– To mi je bila pogreška života – uskočio je, spremno, sve izvrćući na šalu, kao polovicom istine. Jer tako je najlakše. I nikamo se ne stiže. – Pogreška koju nikad nisi ispravio – podsjetila sam ga. – Stoput si mogao otići. Ali nisi.
– Nisam otišao jer mi je te bilo žao. Bez mene bi propala! – nastavio je sa svojom komedijom, popraćenom grimasom nasmiješenog tužnog klauna. Kojeg glumi medo. Jer sav je mekan i obao ispod hrpe dlaka i gleda te nevino, trepćući okicama kao biće iz crtića.
– Znači, tu si jer si mislio na mene – nisam se dala izigrati. – Lagao si, potkradao me, kockao, ganjao ljubavnice, jer si mislio na mene. – Uvijek sam mislio na tebe… I na Mašu… – pokušao se umiliti.
– Pusti Mašu – skočila sam – nju nisi ni vidio. Sve dok nije odrasla. Na nju sam mislila ja. Radije reci da si mislio na sebe. Jer ti bi bez mene propao! Udavio bi se u porocima! Šutio je pa sam nastavila.
– A da si ja nisam složila svoj život onkraj tebe, osim kao činjenice, na što si pristao, onda bismo propali zajedno! Jer ja bih poludjela!
– I što ćemo sada, svađati se do jutra? – reče odjednom razložno.
– Ili ćeš mi dati da operem ovo suđe… Što hoćeš? – Hoću da mi prestaneš postavljati stupice po stanu, eto što hoću – nisam se mogla obuzdati. – Da ne zatvaraš vrata koja su uvijek otvorena! Da mi se ne petljaš u kuhinju…
– Dobro, onda ti operi ovo suđe – reče skidajući rukavice. – A ako želiš, sutra ću otići... Spakirat ću se i otići-
– A zašto sutra? – siknula sam. – Zašto ne bi odmah? Sigurno ima mjesta gdje te željno očekuju… A sutra se možeš se vratiti po stvari…
– Dobro – složio se. – Idem se obući. Pa odlazim…
Skinuo je rukavice i kuhinjsku krpu s ramena, krenuo u svoju sobu. A ja za njim. Otišla sam u dnevni boravak i upalila televizor da razbijem tišinu, koja mi se sad činila zlokobnom. Pušila sam i čekala što će biti dalje, što namjerava. Dok je bio mlađi, nakon svađa imao je običaj pompozno odlaziti iz stana, jednim okom motreći hoću li ga zadržati. Poslije se to prorijedilo, a onda je s tim prestao. Sve do noćas…
Uhvatila sam ga na hodniku, kompletno odjevenog, već u kaputu, jer je zima, ispod nule, s torbom na ramenu, sumračno pogurene glave, još sumračnije zbog obješene duge kose i brade… Tako se držao kad bi se napio. Ali sad je bio trijezan.
– Jesi poludio? Kud ćeš na ovu zimu – pokušala sam ga zadržati hvatajući ga za kaput, ali mi se otrgnuo. Stokilaš je, nisam ga mogla savladati. Ostala sam na vratima gledajući kako zgrbljen silazi niz stubište, kao slika jada; s devetnaest je tako otišao iz roditeljske kuće, potiho plačući... Nikad se nije vratio.
– Nemaš više ni auto da bi u njemu spavao – viknula sam za njim, s grčem u želucu. Napravit će krug oko kvarta pa će se vratiti, razmišljala sam. Sigurno je uzeo ključeve. Ali nije, bili su obješeni na zidu kraj ulaza, kao snop visećih optužbi…
Čovjek zna da će se u životu sve jednom promijeniti, ali s tim ne računa. Kao da neće nikad. Budućnost nije tajna, osim u izvedbi: tu se nalaze iznenađenja. Inače je budućnost poznata, jer se stalno događa. U vječnoj je pripremi…
Jednog dana on će izaći kroz ta vrata i više se neće vratiti; jednog dana ja ću izaći kroz ta vrata i više se neću vratiti; stan će trajati još neko vrijeme, a onda će i on nestati u novom konceptu grada, razmišljala sam sjedeći za stolom u trpezariji, čekajući kad će pozvoniti…
A ako ne pozvoni, što onda?, razmišljala sam. Gdje ću ga tražiti? I kad bih ga trebala početi tražiti? Sada, usred noći? Ili ujutro, sva slomljena od nespavanja i brige… I što sam mu ja, mama?, pitala sam se kao i nebrojeno puta dosad, jer život je stalno ponavljanje. Udaranje glavom o zid. Pojavio se kad sam u pepeljari ugasila treći čik, jednako poguren, gledajući u neku točku ispred sebe, kao da ja ne postojim, odmarširao u svoju sobu. A ja u svoju.
Kao kralj i kraljica u kraljevska vremena, pomislila sam tonući u san. I kraljevski zaspala.
Tema – fragment iz svakodnevice – čangrizava žena aždaha vs. zatupljeni muž papan. Vrlo prigodna za 8.mart. Ekspoze o bauku braka dovoljno strašnom da bi majke trebale njime plašiti nevaljalu djecu. Priča lebdi na propuhu zbog tri manjkavosti: ekonomija forme (nepotrebno nabrajanje soba i sobica, kodnika i hodničića), sintaksa (svijetlo vs. svjetlo, bona ovo ti je neoprostivo!), potonuće u plitko filozofiranje (budućnost nije tajna, osim u izvedbi i k. t. slična pičovina). No, more proć jer odgovara na tri fundamentalna pitanja: Tko kome tu j mater? Koji im je k? Vidi k, ima l’ iđe mene tute?