Sve je otišlo k vragu, izjalovilo se i propalo, govorio je rezignirano, sve što sam godinama pomno planirao, svaki element kojega bih se sjetio zapisivao sam još u studentskim danima. Međutim, moje bilješke je rastapala stvarnost, razlila su se slova, rečenice i sve se pokazalo krivo, grozni promašaj! Ali najgore mi je što ne znam gdje sam pogriješio, što sam trebao napraviti drugačije pa bi i sadašnjost možda bila bolja.
Počelo je mojim planiranjem obitelji, što je zahtijevalo razradu niza elemenata kojima sam pristupao krajnje promišljeno. Analizirao sam svoju obitelj, kakve karakterne i fizičke osobine imamo, a koje od njih bi se možda mogle popraviti u budućnosti. Došao sam do zaključka da je temelj svega bila moja buduća supruga, a uvjeti koje sam razmatrao dijelili su se na fizičke, intelektualne i obrazovne te sociološke. Što se tiče prvih, trebala je biti lijepa, to svakako! Ja sam prosječnog izgleda, ni ružan ni lijep, zato je ona trebala popraviti tu sliku. A u vezi njezine visine, nikako nije dolazilo u obzir da bude niska jer sam ja za muške kriterije srednje visine, a s obzirom na to da želim sinove koji će biti viši od mene, njena visina imala bi odlučujuću ulogu, trebala je biti za ženske standarde viša djevojka, tj. dovoljno visoka, ali nikako viša od mene. Ne bih htio gledati gore u nju, već da ona gleda gore u mene!
Nisam planirao oženiti djevojku s fakultetom, srednja škola bila je dovoljna, i da je pametna, ali nikako prepametna. Na faksu sam se naslušao tih pametnih cura koje su žustro vodile razne diskusije, često u njima i glavnu riječ, kao da su popile svu pamet ovoga svijeta, bile su glasne, arogantne i uporne tako da su mi beskrajno išle na živce, njihovo postojanje me je vrijeđalo!
S njenom srednjom školom lako ću je uvjeriti da prekine radni odnos i posveti se našoj budućoj obitelji jer ja imam odličan biznis i želim je samo za sebe. Oblikovat ću je kao mokru glinu u objekt koji sam zamislio. Bit će to idealna simbioza.
Što se tiče treće, sociološke komponente, trebala bi potjecati iz obične obitelji bez značajnog položaja u društvu, a s obzirom na to da je moja obitelj u ovom gradu ugledna, gledat će me kao svoga spasitelja, nekoga tko će je uvesti u viši klasni razred i osigurati sjajnu egzistenciju i kome će za to biti zahvalna do groba, kako se ono u narodu kaže. Dat ću joj novo ime, ugled, poštovanje, ja ću za nju biti bog. Postat će Netko zahvaljujući meni.
Ono što bi svakako morala imati je karakterna crta poslušnosti i pokornosti koju sam se nadao primijetiti na vrijeme. Morala je biti krotka i s crtom one glupe dobrote. Nikako sebi nije smjela biti na prvom mjestu, već obitelj, ja i djeca.
Kada sam je konačno našao, tu djevojku i baš takvu kakvu sam tražio i koja je ispunjavala sve, ali baš sve planirane karakteristike, nisam mogao vjerovati da se to doista dogodilo, da sam bio te sreće!
Naravno, nisam je želio oženiti dok nije ostala trudna, što da je oženim, a ona ne može imati djecu, to nikako nisam želio riskirati. Čekao sam dok se to nije dogodilo pa sam se oženio potpuno siguran u nastavak svoje uspješne loze.
A onda su došla djeca i u početku, do škole, sve je bilo u redu. Jedino se ona nakon poroda fizički promijenila, nestala je njena ljepota, tijelo joj se skroz preoblikovalo, zaokružilo u nove polulopte i više me nije privlačila. S djecom su u školi počeli prvi problemi, još u osnovnoj stariji sin nije htio učiti niti je pokazivao ikakav interes za knjige, što je u mojoj obitelji prvo izazvalo nevjericu, a onda užas. Mučili smo se cijelo vrijeme, ja zbog posla nisam imao vremena da se njime puno bavim, a žena nije imala znanja, samo je umjesto njega čitala lektiru i to mu sastavljala, počeo sam plaćati instrukcije i tada i dalje cijelu srednju školu. A onda se pojavio još jedan problem. Na moje silno razočaranje ostao je nizak i debeo, čak je niži od mene, nije se realiziralo ništa od slike visokog i jedrog mladića u mojoj mašti. Volio je jesti, poslije i piti, ma pravi jebivjetar! Od nekog fakulteta nije bilo ništa iako bih mu to omogućio pomoću svojih veza. Glatko me odbio rekavši da će lovu radije potrošiti na stvari koje voli i u kojima će uživati, a nikako na knjige i učenje! Stan koji sam mu kupio iznajmljuje i živi od te rente, doselio se natrag ženi i meni, tu i tamo nađe neki poslić pa od njega brzo odustane jer se posvađa sa šefom. Tvrdi da se u životu ne mora raditi jer je to oblik ropstva. Samo jede i deblja se, a žena mu stalno poha ogromne svinjske šnicle! Ponekad mi bude muka od tih šnicli, i od njega, i od nje. Pobjegnem kada ih više ne mogu gledati.
Mlađi sin je mršav i tanak kao šiba, moje visine, ni centimetar viši od mene, suh ko komarac, kako glasi stih iz nekog prastarog šlagera. S njim je bilo malo lakše u školi, iako bez veza i plaćanja upisa i ispita ne bi završio tu višu školu. Radi kao menadžer, ne znam kako se to uopće zove, nekada bi se reklo da je trgovački putnik. Promijenio je već nekoliko firmi, i on je luftiguz.
Jedno vrijeme bio sam opsjednut time kako ću ih osposobiti da rade kod mene pa će nastaviti moj posao, ali obojica nisu imala ni minimum potrebnog znanja, a nisu ga htjela steći, jednostavno su me odbijala objašnjenjima da ih ne zanima i ni u kom slučaju ne dolazi u obzir. Moja uporna argumentirana uvjeravanja zašto bi to bilo dobro i korisno za sve, za cijelu obitelj i za njih, jednostavno su se raspadala pred njihovim licima, a svađe nisu pomagale. Teško sam se s time pomirio, bila je to prava katastrofa za mene, nakon toliko uspješnih godina i tri generacije koje su vodile posao izbrisat će se naše ime. Kakva šteta!
Svjestan sam da sam i sam bio preblag prema njima, kao male sam ih već razmazio, samo sam im udovoljavao, pa jahanje, pa zimovanje, skijanje, pa tenis, pa jedrenje... pa ne znam što sve nisu izmišljali i što im sve nisam plaćao, a kada ih čovjek pogleda danas, nikada ne bi rekao da su sportaši ili da su to ikada bili! I kada ih pogledam objektivno, ako to ikako i mogu, užasno sam razočaran, prvo u samoga sebe pa onda u njih, i pitam se što mi se dogodilo, kako i zašto, zar su to likovi iz mojih snova, ali ne samo snova, već pomnog dugogodišnjeg, gotovo znanstvenog rada i proučavanja, mogao sam od toga napraviti doktorsku disertaciju! A gle što je ispalo u stvarnosti! Nisu visoki, nisu lijepi, nisu obrazovani, nisu uspješni ni ambiciozni, nisu potvrdili ugled moga imena i obitelji, a i neće u budućnosti i moram se s time pomiriti iako mi je ta spoznaja užasna. Da nemam društvene i poslovne veze i novac, ne bi bili ni ovo što jesu! Gdje sam pogriješio? Jesam li ipak trebao oženiti neku pametnu curu s fakultetom, iz obitelji čija je kuća puna knjiga ili to nema nikakve veze? Geni su nepredvidivi i ne zna se na koji način će se spajati ljudske osobine i što će od njih isplivati na površinu. Možda nitko pojedinačno ne može biti kriv. Tako se samo dogodi. Kriv je slučaj.
Eto, tako ti je to, sve sam ti ispričao, možda mi sada bude lakše, nemam nikoga kome mogu to priznati, svoj intimni i poslovni, potpuni životni poraz, samo tebe, rekao je gledajući se u ogledalu. A onda je ugasio svjetlo.
