Dragi tata, ne brini, dobro sam. U domu mi je lijepo, imam puno prijatelja, fakultet je zanimljiv, ispiti su teški, ali gura se. Ništa se strašno nije dogodilo. Ne meni, ili ne još. Pišem ti pismo jer o nekim se stvarima ne može preko telefona. Ti si me naučio da riječi trebaju odležati. Pa eto, neka ove rečenice odleže na papiru, pospremljene u kuverti s tvojim imenom, neka se vozaju žutim kombijem, preslaguju u sortirnici, putuju na motoru čika Ive i zatim odahnu na stoliću za kavu. Pročitaj prvo novine, popij kavu i pojedi ona dva keksa koja potajno žvačeš prije doručka da te mama ne vidi. Tek onda otvori pismo i zaroni u njega, kao skok na glavu u hladnu rijeku. Isprva se koža ježi i srce udara, ali nakon nekog vremena postane u redu i čovjek pliva laganim zamasima. Vjeruj mi, neugodno je meni pisati, pa kamo li neće tebi biti neugodno čitati. No pisanje rukom ipak sve usporava, daje vremena i onome tko piše i onome tko čita da zastane i razmisli.
Dragi tata, nisi ti jedini koji je dobio pismo. Mi, kolegice iz doma na Savi, dogovorile smo se oko svega ovoga, pa sad pisma putuju u raznim pravcima za sve naše tate, očeve, japice, taje, ćaće. Bit ću kratka – želim da dođeš u Zagreb. Na prosvjed.
Znam da ti nikada ni oko čega ne gunđaš, znam da ne voliš prigovarati i da ni konobara mrko ne pogledaš kad ti donese krivo piće. Također znam da ne voliš putovati i da, otkako si u mirovini, sve dane provodiš u vrtu ili u šetnji do seoskog dućana gdje s dečkima popiješ pivo (uvijek samo jedno) i onda kreneš kući jer komarci grizu nemilice. Ali dragi tata, svejedno te molim da dođeš u Zagreb. Želim da stojiš kraj mene na prosvjedu. Da skupa vrištimo, udaramo u bubnjeve, nosimo teške transparente, uzvikujemo parole i mašemo zastavama.
Znam da čitaš novine i da nezadovoljno vrtiš glavom na stranice pune horora, okrećeš listove i kažeš štosetumože, pa nastaviš ispijati kavu. Sigurno si čitao o onom posljednjem slučaju – ubijena žena, muž krvnik, ožalošćena obitelj i prijatelji, ostavljena djeca. Sve je od riječi do riječi kao priča od prije dva mjeseca. I ona od proljeća i ona prije nje. Priče se ponavljaju, ali ova posljednja me oparila kao kipuća voda. U meni je sve vrisnulo štosetumože!
Pišem ti pismo jer ti sve ove godine nisam toliko toga rekla. Nisam te htjela uzrujavati, nisam htjela da brineš, a i bilo me pomalo sram. Možda se pitaš kakve veze imaju te ubijene žene s tvojom kćeri? Ta ja ih ne poznajem, saznala sam njihova imena tek iz novina. A ipak, sigurna sam da smo dijelile neke crtice u životu, neke oku nevidljive sitnice, prešućene događaje, skrivene znakove, naučene šutnje, životne lekcije koje smo upijale. Dopusti da ti otkrijem događaje koji pletu vezu među svim ženama.
Sunce užeglo, mama poha piletinu, meni je pet godina i igram gumi-gumi koji je omotan oko kruške i stupa visoke metalne kapije koja dijeli naše dvorište od ulice. Odjednom čujem glasne povike. Susjeda Vinka udara po vratima i vrišti da je pustim unutra. Nespretno otključavam vrata, a ona ulijeće u dvorište i zatvara teška vrata za sobom. Mama čuje komešanje pa dotrči do nas. Ubrzo s druge strane ograde čujemo povike susjeda Miće. Dere se na Vinku, psuje boga i sve svece, svi su mu krivi. "Pijan je", kaže mama. Susjed Mićo reži kao vuk da otvorimo vrata. Priča nešto kako je on glava, a ona samo rep, pa ima da dođe kući. Mama mi šapće da budem tiho. Ipak vrisnem kad susjed Mićo sjekirom navali na vrata. Trčimo u kuću, spuštamo rolete na prozorima i u mraku jedemo pregorene pohance. Poslije teta Vinka i mama dugo razgovaraju dok ja ležim na fotelji. Ujutro teta Vinka više nije kod nas. Mama kaže da se Mićo unormalio. Još pripomene da tebi ništa ne govorim kad se vratiš kući s puta jer ste Mićo i ti prijatelji. Dragi tata, bila je to prva lekcija o tome što se radi kad nam netko bane na vrata sa sjekirom.
Crtica druga – opet ljeto, opet sunce užeglo. Meni je trinaest godina, bradavice na mojim grudima neposlušno strše kao piramide, a meni je neugodno pitati mamu da mi kupi grudnjak. Zato se držim pogrbljeno, spustim ramena i uvučem prsa prema kralježnici. Profesor tjelesnog ocjenjuje skok preko kozlića, premet i kolut. Dlanovi mi se znoje. Već me mjesecima ismijava kako sam štreberica koja nema pojma o sportu, prijeti da će mi srušiti prosjek. Skačem preko kozlića, dočekam se na noge, ruke u vis, a profesor me odjednom zgrabi za grudi. Vrisnem. On mi govori da se smirim i da je samo htio provjeriti moje sisice. Nekoliko se učenika smije na tu šalu. Ja trčim u svlačionicu, zgrčim ramena još snažnije. Naučila sam tad da smijeh peče.
Sa punih šesnaest najbolja sam učenica iz matematike. Putujem na državno natjecanje koje se održava u Splitu! Hej, idem na more, i to besplatno. Sprijateljujem se tamo s Ružicom. Dan prije samog natjecanja Ružica i ja šetamo uz more. Odjednom, ispred nas, muškarac sijede kose i ogromne trbušine vadi svoje spolovilo iz gaća i nateže ga uz blagi cerek. Mislile smo da će se zastidjeti što su ga dvije djevojke uhvatile u tom činu, no on sa zadovoljstvom promatra naša lica. Nevjerica i šok pretvaraju se u sram i strah, a on uživa u toj preobrazbi i slatko se ceri dok obaramo pogled i bježimo. Dragi tata, sjećam se kako si me dočekao na autobusnoj stanici i tješio zbog lošeg rezultata. Nisam ti htjela reći kako mi onaj cerek još zvoni u ušima. Spoznala sam da neki zvukovi ostaju upisani u tijelu.
Osamnaesti rođendan. Moj dečko Marko kupuje mi ogrlicu s privjeskom srca. On već radi u skladištu namještaja i zarađuje ozbiljan novac. Živcira ga što stalno učim i ne odgovaram na poruke. Objašnjavam mu vježbam matematičke zadatke za prijemni. Marko misli da je matematika dosadna i uvjerava me da ionako neću upasti na fakultet jer je on čuo da ti za Zagreb treba veza. Počinjem sumnjati u sebe, zamalo odustajem od prijemnog. No ipak odlazim u Zagreb, rješavam zadatke kao od šale i saznajem da sam upala i na fakultet i u dom. Na povratku, Marko me dočekuje na stanici vlaka s ružama. Nakon kratkog razgovora, ruže padaju na pod. Poteže me za lančić, guši i viče da sam ja njegova cura i da on neće dopustiti da se pravim pametna. Tada sam naučila da ljubav boli.
U Zagrebu sam otkrila izlaske i klubove u kojima puštaju odličnu glazbu. Ti znaš koliko volim plesati. Još kao mala izvodila sam koreografije pred ogledalom. Izlazak srijedom rezerviran je za studente. U klubu je vruće, ostavljamo jakne u garderobi. Naručim jednu juice-votku i onda grizem slamku cijelu večer. Plešem, uživam u ritmovima, zatvorim oči i prepuštam se glazbi. Odjednom osjetim tuđe ruke na svojim bokovima. Dah na ušnim resicama. Smrad alkohola. Primiče mi se iako mu jasno kažem da me ne zanima. Muška budala, kaže moja prijateljica. Večer završava kasno, vraćam se kući pješice jer nemam za taksi. Dok koračam, osvrćem se iza sebe. Neki urođeni strah. Opravdani strah. Primijetim da me netko slijedi. To je isti onaj dečko iz kluba, viče za mnom kako sam ružna i umišljena, kako me štapom ne bi dirao, i kako njega samo glupača može odbiti. Mnoge sam lekcije dobila u noćnim izlascima; nikad ne ostavljaj piće bez nadzora da ti netko ne usipa drogu, pleši tako da su ti leđa priljubljena uz zid, odijevaj se ovako i ovako, ne hodaj noću sama, a ako već moraš sama, pretvaraj se da razgovaraš na mobitel i drži suzavac u ruci. Dragi tata, kad ti hodaš u mraku, okrećeš li se iza sebe? Ako uopće ne razmišljaš o tome, molim te, dođi na prosvjed. Ne trebaš biti najjači tata, samo budi najglasniji.
Voli te tvoja Nena
P. S. Ako znaš još neke muške, povedi i njih na prosvjed.
