Treptava svjetla iznad Andrijinog križa izgledala su mi kao oči uhvaćene u laži. Zamuckivanje i nedorečenost. Pružni prijelaz bio je otvoren, a hipnotizirajuće žutilo dokaz poslovičnog kvara prometnog signala. Meni se, međutim, nije putovalo dalje. Trokiranje u leru stvaralo je perfektnu ambijentalnu glazbu za optimističnu tupost koja je poplavila um. Nije bilo bitno to što je vozački ispit još uvijek bio nisko na listi prioriteta ni što sam "posudio" prijateljev automobil. Trenutačno su svi ionako bili u nesvjesnoj sigurnosti lovačke kuće. Pred zoru bi šumski puteljci trebali biti dovoljno diskretni za ovakve solo prodore. Fešta je konačno privedena kraju. Jedna od onih koje su se otele kontroli. Međutim, odavno sam naučio da se živjeti mora punim plućima. Sve ostalo je linija manjeg otpora. Sve ostalo je nepamtljivo. Sve ostalo je... polusan. Iz tog polusna prenuo me bljesak s lijeve strane. Teretni vlak tutnjao je iako je rampa još uvijek bila podignuta. Pomislih "hvala ti". Kome god. Još jedan sud je prolongiran. Sada samo trebam prebaciti u brzinu i krećem. Još malo.
"'Oćeš li već jednom!?" krik sa zadnjeg sjedišta do kraja me otrijeznio. Nabijen na prozor i savijen poput jabuke s previše plodova odavao je dojam slomljenog bića mada se u glasu to nije nimalo osjetilo. Kolega kraj njega zagonetno se smješkao. Zaboravio sam na njih dvojicu – odnosno do tog trenutka nisam ih ni primijetio. Zapravo se nisam mogao sjetiti jesam li ih ikad vidio u paru.
Taj glasni riđan obično mi se javljao navečer. Spreman na duge razgovore i pun mudrih savjeta koji su podsjećali na majčinske. Brutalni realist lomio me kvantitetom više nego kvalitetom. Pravilima koja nisu stvorena za sanjare. Ipak, svaku večer bih popustio. Sve bismo se jasno dogovorili prije odlaska na počinak. Ovaj drugi, plavokosi... eh, taj je bio jutarnji tip. Nisu ga zanimale duboke filozofije i zanatske floskule. Daj mi štit, daj mi koplje. Pokaži mi smjer i idemo u novi juriš.
A sada sam bio na ničijoj zemlji. Ni večer, ni jutro. Najskuplje vrijeme.
"Ajde vozi, ne budi p...!" Očito je u pitanju nešto ozbiljno kada filozof koristi takve termine. Pomislio sam kako je pomiješao organ i karakternu osobinu, ali bitno je bilo da se razumijemo.
Ubacio sam u prvu i lagano krenuo prema dobro znanoj adresi. Pusta cesta na kojoj je tek poneki pametni svjetlosni stup davao znakove života odvela me ravno do željene destinacije. Kao jedina usputna smetnja pokazala se nakupina momaka koji su bili sve samo ne pamtljivi. Srećom, zbog drugih zanimacija nisu uspjeli na vrijeme reagirati na moju sporu, ali kirurški preciznu vožnju. Tatini sinovi koji su većinu toga u životu naslijedili, a ne sami stvorili poznavali su samo seks i nasilje. Odjednom sam se osjećao bolje u vlastitoj koži.
Oduvijek sam volio miris bolnice. Prve ljubavi teško se zaboravljaju, čak i ako se radi o profesionalnoj ideji. Odrastanje u ratno doba vjerojatno nosi sa sobom potrebu za spašavanjem tuđih života. Tek kasnije shvatiš da prvo moraš spasiti sebe. Na Hitnoj gledaju kasnovečernju utakmicu iz Miamija. Ne trepću. Trebalo im je dobrih deset minuta da me primijete. Spasio me ljevonogi genijalac mojih godina koji je malo požurio u kaznenom prostoru. "Otkud ti!?"
"S fešte."
"Kaj ti je?"
"Salto."
"Kakav salto? Daj skini maramu!"
Tek kada sam rukom dotaknuo tkaninu shvatio sam da je natopljena nečime. "Kriste Isuse, napravio si si p.... na čelu", opet kriva uporaba termina. "Ispričavam se." Nisam znao ni zašto. Nikad nisam cijenio ljude koji se vole ispričavati.
"Ideš na rendgen! A i frizuru ćemo ti prominit", dodala je uz osmijeh. Sat vremena kasnije s mrežastim ukrasom od elastičnog zavoja i uz čvrsti stisak Schanzova ovratnika bio sam spreman za povratak. "Da l' te ima ki otpeljat?" "Ma ne, pišice ću." "Kako si ono znal reć, ne stavljaš sedlo na divljeg konja. U svemu si takav mazohist?" Nisam bio siguran je li to bilo pitanje ili konstatacija, ali imao sam spreman odgovor. "Pogotovo u svemu." "Tvrda lička glava." Zastala je na trenutak. "Ja sam na prvom katu", dodala je i uz elegantnu piruetu krenula prema stepenicama što su vodile u skrovitost noćnog dežurstva.
Kratki verbalni sparing nije ostao neprimijećen u društvu sportskih fanatika.
"Kaj je to bilo? Mislim, ti znaš, je l', da je ona..." "To se zove pasivno zaleđe, dragi. Ne ometam igru, ali ako obrana pogriješi jedan na jedan, neumoljiv sam." Znao sam da će cijeniti dobru nogometnu metaforu. Namignuo sam ekipi ispred TV ekrana i izišao na svjež zrak. Iza mene je ostao iskren smijeh hitne službe. Već dugo znam pravila te igre. Ali noćas ništa od daminog gambita, samo rokada. Auto ću ostaviti na parkiralištu bolnice. Shvatit će moji prijatelji već. Vani me dočekao samo onaj jutarnji plavušan. I crvenilom prošarana zora. Od jedina dva autoriteta u životu vjeran mi je ostao samo onaj koji prihvaća istinu kakva god ona bila, ali oduševljava se jedino romantikom.
"Otišao je i ne vraća se. Kaže da mu je istekao rok trajanja i da više nije aktualan." Nisam mislio da će otići neobavljena posla.
"To zvuči tako tužno." "Ma kakvi tužno. Tužno je kad nemaš nikog u životu tko iz tebe izvlači ono najbolje što imaš za dati svijetu. Srce je mišić. A znaš kako mišići rastu, pucaju pa zacjeljuju."
Šutjeli smo neko vrijeme gledajući u nebo na kojem je mjesec polako iščezavao, a sunce je započinjalo svoju dominaciju. "Čovječe, moram nazvati automehaničara. Još ću neku kaznu popušit." "Dragi, pusti to. Živi se od emocije, od materije se samo preživljava. Ako to nisi shvatio, ništa nisi shvatio! Sve što je uništivo ljudskom rukom ili silom prirode u najboljem je slučaju zanimljivo, a u suštini nebitno. Zakoni se mijenjaju, tehnološka znanja zastarijevaju, novci se kradu i troše. Infrastrukturu u najboljem slučaju nagrize zub vremena, ako je se prije ne dočepa neki Putin, potres, poplava ili požar. Ako želiš stvoriti nešto što nema rok trajanja, što će uvijek biti aktualno, nešto unikatno... napiši ljubavnu pjesmu." Nikad ga nisam vidio ovako strastvenog. "Bome, ti postaješ sve mudriji. Možda se previše družiš s onim."
"Ne, ne, nisam ti ja pametniji, samo sam diskretniji."
Nestanak noćne rasvjete dočekao sam sâm. Možda je u pravu. Ma sasvim sigurno je u pravu. Idem doma. Na pružnom prijelazu rampa je bila konačno spuštena. Prometni signali ponovno u funkciji. Krenuo sam niz prugu prema djedovini. Učinilo mi se da imam pravu ideju za jednu novu. Ranojutarnju.
