Izlazio sam iz auta psujući si u bradu. Negodovao sam zbog parkirnog mjesta na kojem je parkirao moj brat.
"Dobro, trebaš li ti uvijek parkirati na zadnjem mjestu tako da prije negoli uđem u trgovački centar obiđem cijeli svijet?"
"Ako ti se ne sviđa," – rekao je rezignirano – "plati si autoškolu pa se vozi sam."
Na to sam zašutio. Bio je u pravu, meni je trebala usluga na koju se on nevoljko dao nagovoriti, tištale su ga mnoge stvari. Nisam imao puno vremena na raspolaganju, maksimalno pola sata. Trebao sam, ali kako to uvijek činim u zadnji čas samo zato što sam neodlučan i sklon odgađanju, kupiti poklon koji ću ponijeti sa sobom kada se budem vraćao na faks. Moja kreativnost u darivanju uvijek se vodila jednim principom – korisnost. Ako ti neće koristiti, ne kupujem. Dakle, odlučio sam kupiti nekoliko butelja vina ili kakvo žestoko piće. Ja sam već bio došetao do ulaza, vani je bilo prohladno i puhao je jak vjetar, dok je moj brat vukao nogu za nogom i pogledavao prema svojoj pederuši tražeći u njoj cigare.
"Još ćeš i zapalit!" – rekao sam iziritiran, a on se samo smješkao u daljini. Pokazao sam mu rukama, tako što sam desnim kažiprstom upućivao na ručni sat na svom lijevom zapešću, da se požuri i da nemam vremena.
"Nekud vam se žuri, gospodine?" – dobacio mi je s polovine parkirališta – "Evo sad ću ja, neće valjda dvije minute dima" – koliko mu je trebalo da popuši cigaru – "oduzeti tvoje dragocjeno vrijeme. Uostalom, ako ti se žuri, idi, ja ću te već dostići."
Odlučio sam ga pričekati, ionako nisam mogao učiniti ništa. Međutim, čekajući ga primijetio sam kako je, čak i nakon Božića i Nove godine, trgovački centar bio pun. Neka se samo vrti, novac, mislim. Dokle god ima potražnje, bit će i ponude. Sve više se pitam je li ekonomska kriza stvarnost koja nas zahvaća ili percepcija koja nas osvještava o tome da ne možemo imati sve što želimo. U tom trenutku kraj mene je izišao sredovječan bračni par. Muž je bio visok, prvo što sam bio primijetio, nosio je neku sivu zimsku jaknu, a njegova žena imala je crvenkastu kosu, naočale koje su joj pristajale uz tu kosu i upadljivo žutu jaknu. Ona mu je nešto govorila, nisam mogao razaznati što, jer njihov prolazak pokraj mene trajao je samo tren, ali vidio sam kako je muž u svojoj lijevoj ruci vukao friško kupljeni kofer, manje veličine, onaj koji može ući u avionsku kabinu. Okrenuo sam se za njima te ih je moj pogled nepristojno pratio. Ustvari, želio sam ih zaustaviti i pitati kamo to putuju, ali bojao sam se da bih bio previše nepristojan i da moja mašta ne treba imati odgovor na sve. Pustio sam ih slobodno. Brat je već bio pokraj mene i popušio svoju cigaru.
"E sad možemo ući" – rekao mi je zadovoljno trljajući ruke, vjerojatno ih je samo grijao od hladnoće.
"Bogu hvala!" – odgovorio sam mu.
"Patrik," – kako se zove moj brat – "mogu li te nešto pitati?"
"Ako baš moraš. Samo nemoj da bude preteško, danas sam umoran, radio sam noćnu i nisam se naspavao."
"Bi li ti kupio kofer ako ga ne bi nikada upotrijebio?"
Patrik me je čudno pogledao i zatim odgovorio: "Ne!".
"Ali zašto?" – nastavio sam.
"Zato što ne kupujem stvari koje mi ne trebaju."
"No, ne bi li ga kupio i tako ostavio nadu da će jednom, i jednom bi bilo dovoljno, poslužiti?"
"Ne znam!" – ponovno je odgovorio rezignirano. Imao je on i svojih problema, onih mladenačkih. Želio sam mu reći kako sam nekidan pročitao fantastičnu misao koja bi mu pomogla prebroditi ljubavne jade, i kako nije sve lišeno uspjeha i nade; no onda sam se sjetio vlastite muke za prvom ljubavi i da su sve patnje mladih zaljubljenika mučne. Na kraju, kako sam bio zapisao u svoj osobni dnevnik, ona odlazi ostavljajući te u muci i groznici i, apsurdno, ljubav nikada ne završi u vinu, već u octu. Avaj! Odustao sam od daljnjeg ispitivanja svog brata, no želio sam svejedno znati što li će sve vidjeti taj kofer. Hoće li ga zadržati za sebe pa se počastiti u smiraj svojih života ili će ga pokloniti nekome, mlađem, možda sinu ili kćeri ili nekom trećem, pa će vidjeti velikih Amerika ili pustoši Australije ili ljepota zelene Europe ili velike kulture Azije i onaj zid što se vidi s Mjeseca ili će otići do samog Rta dobre nade – o, Bože, zašto mi nije dano znati.
Razmišljajući tako našao sam se u trgovini, i to na odjelu alkoholnih pića. Tek tada sam osvijestio koliko je alkohol bitan za čovjeka u našim krajevima. Police nisu bile opustošene i devastirane, no njihovo siromaštvo ganulo bi i najpobožnije žene.
"Pa zar nema nekih lijepih izdanja žestokih pića, po mogućnosti s čašama?" – mislio sam naglas. Patrik se samo smijao.
"A što misliš, gdje je sve to završilo? Bio je Božić i Nova godina – otrijezni se."
Bome sam se trebao otrijezniti. Zamolio sam ga da odemo do druge, manje trgovine, samo dvjesto metara niže niz trgovački centar. Vrijeme me pritiskalo. Pristao je, a ja sam počeo trčati svoj maraton. Patrik je zaostajao iza mene i onim svojim laganim korakom, lijenim i mangupskim, polako išao tamo gdje sam ja već bio. U toj trgovini već je bilo nekog izbora, samo sam ja bio neodlučan – previše je toga što mi se ne dopada. Znao sam samo da želim kupiti jednu butelju Chardonney vina i neki pelin koji dolazi u zgodnom pakiranju s čašama. Dok sam ja u sebi vagao kvalitetu, godinu berbe i cijenu, moj je brat stigao u trgovinu i neprestano tipkao po mobitelu. Žurilo mi se, što je i ubrzalo proces mog odabira, te sam rekao Patriku kako sam odlučio.
"Idemo na kasu, ne da mi se više s time razbijati glavu."
Platio sam karticom i zaželio prodavačici sve najbolje u novoj godini, na što mi je ona uzvratila istom mjerom. Izletio sam iz trgovine, a sada me je i brat slijedio u stopu ne gledajući više u svoj mobitel, i tako smo stigli do auta koji je bio parkiran cijelu jednu ekspediciju oko svijeta od izlaza. Stvari sam položio na pod iza suvozačeva sjedala. Sjeo sam u auto i čekao. Patrik je još bio vani. Mislio sam da će ponovno zapaliti.
"Patrik, nemam vremena!" – rekao sam mu kroz prozor.
Ušao je u auto, sjeo u njega, ali nije okretao ključ za početak vožnje.
"Josipa mi se javila" – promrmljao je.
"Molim" – nisam razumio.
"Josipa mi se javila" – rekao je glasnije.
"I, što želi?"
"Želi se naći, Erik, što misliš da želi? Izgleda da je negdje unutra u nekom od barova."
"Pa dobro, idi. Nije mi nikakav problem pričekati te. Štoviše, mogu i preskočiti svoj dogovor, nije bio nešto naročito hitan."
"Erik, ne da mi se. Ne sada i ne danas."
"Patrik, kada ako ne sada i ako ne danas? Nemoj si upropastiti nešto što ti može definirati sve. Idi, barem je pozdravi i izvuci se na mene."
"Neću!" – ponavljao je poput razmaženog derišta.
"Zbog ljubavi, dragi brate, svi patimo. Možda zato što ona nije izbor, već sudbina na koju smo svi prinuđeni."
Patrik me je gledao s takvim izrazom lica i gotovo sam mogao osjetiti bijes koji je proizvela ova moja rečenica. Ne zato što bi bila lažna, već zato što nije rečena jezikom koji je on razumio.
"Nema veze, čini kako ti drago."
On je okrenuo ključ od auta, upalio i polako smo se počeli kretati s mjesta. Ja sam u sebi mislio kako to što je ljubav tragična nije razlog da se više ne ljubi. Već smo se bili dobrano udaljili i svjetla trgovačkog centra nestala su iza nas. Ja sam, na kraju, zakasnio.
