Kako je noć odmicala, pokušavao je na sve načine odagnati teške misli, ali prisjećao se samo hrpe gluposti iz vlastita života, gomile jada kroz koji je prošao, a ničeg lijepoga. Činilo mu se da je prije toga ubacio u sebe sve što mu je došlo pod ruku od lijekova, no strašna bol u želucu nije nikako jenjavala, već ga podmuklo i uporno stiskala, tako da se cijelu noć valjao po krevetu, a kada više nije imao snage ni okrenuti se, samo je čvrsto stiskao zubima rub prekrivača, skvrčivši se poput novorođenčeta u utrobi svoje majke, bespomoćan i sam. Samo bi glasno zastenjao s vremena na vrijeme u mraku, žmireći ili škiljeći jednim okom prema satu i ne mičući se. Zora se već prislanjala uz prozore ili je to bilo samo zavijanje hladne vjetruštine, koja noćas nije oka sklopila kao ni on. A moguće da je vani bio zasvijetlio snježni prekrivač, jer je vjetruština raznosila snijeg svu noć i okovala svojim lancima sve ulice, drveća, kuće. Emil se stresao od te pomisli i s uzdahom prisjetio kako ga je pokojna mati nekoć brižno pazila, kuhala mu čajeve ili krepke juhe i stalno se za nešto brinula, i kad je trebalo i kad nije. Koliko mu je puta zbog toga u mladosti išla na živce pa je kasnije, vjerojatno zbog te njezine nesebične ljubavi, tražio uporno žene posve različite od nje i malo prekasno shvaćao da je zajednički život s takvima bio nemoguća misija. A nakon svega – dugo razdoblje gađenja i svakojakih mučnih preispitivanja. Uzdahnuo je duboko. U sedamdeset i sedmoj bio je već tri puta sretno razveden i nije bilo nigdje nikoga kraj njega.
Trznula ga je jaka buka izvana. Nevidljiva ruka prodrmala je prozore i hladan zrak ušao je u sobu i uvukao se pod njegov pokrivač. Stresao se i skoro s gorčinom zapitao – zašto mu je mati odabrala baš to ime, koje je značilo onaj koji pobjeđuje (aimylios)? Davno je negdje pronašao da su Emilijani bili jedna od najstarijih i najistaknutijih rimskih patricijskih obitelji, dok je on sebe smatrao tako običnim i daleko od bilo kakva uzora. Nije posjedovao ništa osim slabašne hrvatske mirovine i stana, a i njega je naslijedio od matere. Ni ušteđevine ni auta ni psa. Hrpa starih, prašnjavih povijesnih knjiga više ga je rastuživala negoli zanimala u posljednje vrijeme, jer ga je podsjećala na osamljenički život koji je predugo vodio. Sin je davno nestao iz njegova života i već tri desetljeća živi u Americi. Zadnji put ga je vidio jako kratko i davno, prije sedam godina, u Esplanadi, vrlo uspješnom zdanju iz razdoblja Belle Époque, koje se svako malo uređuje i preuređuje prema ukusima novih vlasnika.
Alen je imao iste plave Elvirine oči i to mu je stalno odvlačilo pozornost tijekom onih pedeset minuta razgovora – kao između dva stranca. I očito je bio negdje još jako daleko u mislima, kada ga je zapitao uzbuđeno, čim su se pozdravili i sjeli: – Znaš li da nikakvo pismo velikog poglavice Seattlea nije postojalo?
– Doista?
– Ne!
– Pa čije su to onda bile riječi: „Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje. Ta ideja nam je strana... Zaprljajte svoj krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću” – upitao ga je Emil, vidno iznenađen, ali još više uzbuđen u tim prvim minutama razgovora sa sinom.
– Pismo je napisao sedamdesetih godina jedan scenarist za potrebe ekološkog TV filma.
– Ma nemoj! Znači, lažno pismo? A obišlo je cijeli svijet – čudom se čudio Emil.
– Barem nije nikomu naškodilo.
– Misliš, kao mnogo toga što dolazi iz Amerike?... A ti? Zašto si ti onamo pobjegao? – usudio se upitati sina po prvi put.
– Nisam pobjegao. Htio sam... upoznati svijet.
– I? Jesi li?
– Što sam mu bliže, sve mi je dalje.
– Za koju godinu si u pedesetoj, a nemaš ni žene ni djece.
– Pusti, Emile, te priče! Svaki je čovjek zarobljenik svoga vremena.
– Pogotovo u Americi.
– Ah, uskoro će cijeli svijet biti zarobljen... svim tim novim čudima i tehnologijama. Za koju godinu, nestat će razlike između realnosti i virtualnoga svijeta. Ljudi će se zaljubljivati i vjenčati radije s hologramom nego sa živom osobom. Nova tehnologija mijenja posve ljude!
– Onda si odabrao krivu profesiju, moj profesore doktore!
– Ne samo ja! Čuo si da krajem ove godine istječe vrijeme naše civilizacije prema majanskomu kalendaru?
– Tko zna, možda se sljedeći put sretnemo u nekoj drugoj civilizaciji! ... Kada budemo opet ljudi.
– Uvijek si bio sarkastičan – Alen se vidno namrštio te nastavio – Elviri je baš to išlo na živce!
– Govoriš li to o svojoj materi, koja je svako malo obilazila poznate europske destinacije, dok ju je njezin sin iščekivao kod kuće?
– A njegov otac nije imao nikada vremena za igru sa svojim sinom.
– Znam, ali bio sam barem realniji od nje.
– Ni takve ovo doba više ne treba!
– Nego kakve? – začudio se Emil.
– One koji traže savršenstvo, dugovječnost i b e s m r t n o s t na zemlji!
– Budale.
– Sviđalo se to tebi ili ne, stvari sve više idu u tomu pravcu! – uzdahnuo je kratko Alen i izgledao umornije negoli prije razgovora, kada ga je Emil ugledao u predvorju hotela na baršunastom dvosjedu posve udubljena u čitanje nekih stranih novina, koje je držao u jednoj, a lijepu, oslikanu, porculansku šalicu čaja u drugoj ruci. Iznenadio se tada najviše njegovoj prosijedoj kosi i zapitao kamo su otišle sve te godine. Nije ni slutio da je kod njegova sina bila još puno veća hrpa pitanja i kako je godinama vodio mučne borbe sa samim sobom dvoumeći se neprestance hoće li se vratiti natrag ili ostati zauvijek u Americi? A još je manje slutio koliko je tek Alen bio usamljen onih prvih godina života bez oca. Nikada se nisu dotakli ozbiljnije te teme jer je vrijeme prebrzo prohujalo, a u telefonskim razgovorima ponašali su se više kao stari znanci koje je život zbližio, a potom udaljio.
– Vrijeme mi je isteklo! – oglasio se Alen odsutno. – Za petnaest minuta počinje simpozij. U svakom slučaju, čujemo se, Emile, ili vidimo nekom drugom zgodom!
– Ili nezgodom... – prošaptao je bio Emil tiho gledajući sina ravno u oči. Želio je sačuvati njegovo lice što dulje u sjećanju, znajući jako dobro kako i njemu vrijeme polako istječe, a sin dolazi tako rijetko. Ali ni slučajno, ni za živu glavu, Emil se ne bi rodio još jednom niti sve ispočetka kroz život prošao, pa makar bilo sve tisuću puta bolje! A najmanje u vremenu koje tek dolazi.
S tim sjećanjima na sina uspio je napokon usnuti, kada je iznenada zazvonio mobitel, koji je za svaki slučaj noć ranije stavio puniti kraj uzglavlja na noćnom ormariću. Iako je često baterija znala biti prazna i mobitel negdje zagubljen, zadnjih dana kao da je nekako više vodio računa o njemu.
– Halo, Emile, jesi li mi živ? – začuo je Alenov glas.
– Živ sam, dragi sine, živ! – izustio je veselim tonom, osjetivši trnce od radosti, a ona bol u želucu bila je posve nestala. Stisnuo je čvrsto oči i dvije suze kliznule su mu niz lice. Kao da je sin bio kraj njega i sada ga je držao tako čvrsto u svome zagrljaju, čvršće negoli onoga jutra kada ga je sreo u Esplanadi, prepunoj ogledala i rasvjete, i još puno, puno čvršće nego one daleke zime kada ga je ona s nepunih deset godina zauvijek odvela sa sobom. Ne, nije bio u bunilu. Čuo je savršeno jasno sina kako izgovara njegovo ime i skoro mogao osjetiti njegov topao dah na licu.
A onda, kao da je na trenutak i njegova stara mati provirila iznenada kroz vrata i nasmiješila mu se. Baš kao nekoć.
Dijalog mi je malo neprirodan i neuvjerljiv, ali sve u svemu dobra priča. Iako nisam ljubitelj tugaljivosti, svidio mi se kraj priče. Iznad prosjeka natječaja.