Autobus se popunjava ljudima. Ispred prednjih vrata otegnuo se red onih koji bi rado ušli, ali nemaju kartu. Pregovaraju s vozačem da ih primi. On je krut. Ne može im ništa obećati dok se ne smjeste svi putnici s kartama jer mora ostaviti nekoliko mjesta za one koji ulaze u Karlovcu. Ljudi galame, nastoje biti uvjerljivi u svojim zahtjevima. Mlada ga djevojka molećivo gleda, žuri joj se na ispit u Rijeku. Gospođa srednjih godina ide u posjet starim roditeljima. Razaznajem samo dijelove njihovih rečenica jer govore svi uglas, a vozač počinje gubiti živce i derati se. Jedna neupadljiva žena, koja je do tada šutjela, brizne u plač.
„Ja sam bolesna, idem s liječenja, zašto nas tako mučite?“, govori kroz suze.
Sada svi ušute, gledaju u nju. I mi iz autobusa je gledamo, dok joj se glava utonula u mršava ramena, trese od plača. Vozač postaje malo mekši:
„Ljudi, primit ću vas onoliko koliko bude mjesta, stajati ne možete, takva su pravila“, zatim uđe u autobus, prijeđe pogledom po cijeloj unutrašnjosti, izađe van i kaže:
„Ajde, možete svi unutra.“
Igra moći je završila, zadnji putnici se smještaju i nakon što prodavač dnevnih novina izađe na srednja vrata, mi krećemo. Naoružala sam se literaturom, stručnim tekstovima, književnošću, a možda nešto i napišem. Preda mnom su četiri sata puta.
Za početak sam izabrala književnost, udobno se smjestila i počela čitati. Dok masajska kama zasijeca duboko u vrat mlade žene i krv šiklja na sve strane, osjetim kako se moja i nadlaktica čovjeka koji sjedi pored mene počinju dodirivati. Taj mi dodir odvlači pažnju. Malo se izmaknem, ali strančev lakat ubrzo se zabije postrance u moju ruku. Tipka nešto po mobitelu i ja sasvim fino mogu osjetiti ritam njegova tipkanja na svom tijelu. Tunika koju nosim od tankog je materijala, on nosi debelu trenirku. Možda i ne osjeti taj dodir. A možda je neki debelokožac pa ga ne bi osjetio ni kada bi mu ruke bile gole. Moguće je da to sve namjerno radi praveći se da tipka.
Namjestim se tako da se razdvojimo i vratim se čitanju. Lovac i njegovi pomagači počinju guliti kožu s ustrijeljene zebre, ispod koje zabljesne ružičasto meso, a ja bočno osjetim lakat kako uporno prodire u moja rebra, bez ikakve zadrške. Okrenem se i pogledam ga. Mišići na licu kratko se opiru snu koji ga svladava. Donja vilica počne se opuštati. Usne u jednoličnom ritmu krenu slabašno puhati, kao da bi htio ugasiti svjećice na torti, a snaga ga izdaje. Istovremeno labavost uđe u njegove natkoljenice i one se polako razvuku, svaka u svoju stranu.
Evo, dodiruje me i nogama. Gornji dio tijela već je debelo na mojoj strani, glava klizi prema mom lijevom ramenu. Gotovo je, njega više ništa ne može sastaviti, cijeli se rastače i izlijeva na sjedalo, tik do mene. Moram djelovati, jednostavno moram djelovati. Nakašljem se. Ništa! Ispuhat ću nos, mislim se. Uzmem maramicu i svom snagom puhnem u nju. Ništa! Želim se izvući iz tog oklopa, a ako me već mora dodirivati, neka me dodiruje po leđima. Ne dam mu ni ruke ni noge! Možda se probudi od mog pokreta, pomislim i zarotiram se cijelim tijelom prema prozoru. Do sada smo imali dodirne točke, a sada imamo dodirnu liniju koja ide cijelom dužinom mojih leđa. U trtičnom dijelu sam u kontaktu s njegovim kukom, dok mu nadlaktica počiva u torakalnom dijelu moje kralježnice. Iz neudobnosti ovog položaja izroni moja odlučnost. Odignem se dvadesetak centimetara od sjedala i naglo se stropoštam nazad. Njegovo tijelo se zatrese, a gospođa iza mene ljutito vikne:
„Pa lakše malo, niste sami u autobusu!“ Ništa joj ne odgovorim, fokusirana sam na sjedalo do sebe. Moj se susjed trgne, instinktivno podigne ruke, onako kako to rade ljudi kad ih se naglo probudi, kao da se brani od nečega. Dok sam se dizala sa sjedala, iz krila mi je ispala futrola za naočale i zaustavila se pred njegovom lijevom tenisicom. On se saginje u namjeri da je dohvati, no ja ga brže-bolje preduhitrim i zabacim nogu svom dužinom ispred njegovih koljena, grubo ga pritišćući. Vrhom cipele jedva dohvatim futrolu i doguram je ispred sebe. On je zbunjen, smješka se, nešto bi možda i rekao.
„E pa nećeš dirati futrolu mojih naočala. Dosta mi je tvojih dodira!“, mrko ga pogledam i podignem s poda zelenu futrolu.
Kakav zaplet! Kakva drama! Čisto lektirno štivo! Eto nam napokon jednog fantastičnog primjera kako se iz ničega, ali stvarno iz NIČEGA može stvoriti nešto! I taj kraj priče... Iznenađujuće hrabar i potpuno neočekivan s jednom prekrasnom porukom budućim generacijama autobusnih putnika : "Dosta mi je tvojih dodira." Zaista, sve čestitke autorici, od srca.