Glavnog junaka ove priče vrlo je kratko i točno u jednoj kolumni ovako opisao Miljenko Jergović: "Šime Šimatović ikonična je figura hrvatske kulture: posljednji svjedok i sudionik Kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 1944., baletan, pa partizan, filmski redatelj i entuzijast u kulturi, osnivač Hrvatskoga kulturnog kluba, utemeljitelja godišnje Nagrade za promociju hrvatske kulture u svijetu, čiji je pokrovitelj godinama bila Ina."
Dovodi i umjetnike
Ta Jergovićeva kolumna bila je, zapravo, otvoreno pismo Zoltanu Aldottu, tadašnjem predsjedniku uprave Ine, u kojem se mađarskog biznismena potiče da pristojno i poslovno odgovori na pismo u kojem ga Šime Šimatović, osnivač i predsjednik Hrvatskoga kulturnog kluba, kulturno i ljubazno moli objašnjenje zašto je Ina odustala od pokroviteljstva i od financiranja nagrade čiji su troškovi bili, zapravo, neznatni u usporedbi s naftaškim profitom, a i beznačajni s obzirom na značenje i već stečeni ugled tog priznanja. Gospodin Aldott nikada nije poslao to pismo. I nije jedini. Na pisma Šime Šimatovića oglušili su se i mnogi Hrvati, u javnosti poznati kao vladari i kraljevi svakojakih poslova i tržišta, najbogatiji, najuspješniji... Od svih tih hrvatskih velikana, a često i velikih Hrvata, Šimatović je ljubazno molio čak i mnogo manje nego od Mađara Aldotta. Tražio je da kupe jedan običan pijanino za neko ratom poharano, a u miru najčešće zanemareno i zaboravljeno mjesto poput Škabrnje, Gračaca, Obrovca, Sunje, Kijeva, Benkovca, Udbine, Iloka, Brinja, Gornjeg Kosinja, Ogulina, Perušića, Knina, Drniša, Dvora na Uni...
Ipak, Šime Šimatović je tijekom prošlih petnaest godina bio u svakom od spomenutih, kao i u mnogim drugim hrvatskim gradićima i selima, i u svako je donio po jedan, a nekamo čak i dva pijanina. Glazbala su darovana školama, kulturnim domovima i crkvama. Na njima su mnoga djeca naučila svirati, uz njih pjevaju zborovi, a neka su mjesta, zahvaljujući tim praktično umanjenim klavirima, doživjela i u svoju povijest upisala i prvi koncert klasične glazbe. S novim pijaninom, naime, Šime Šimatović redovito dovodi i umjetnike, ponajprije svoju suprugu i najvjerniju pratiteljicu na tim kulturnim i prosvjetiteljskim hodočašćima pijanisticu Miru Flies-Šimatović. Uz njezinu pratnju na koncertima ponekad sviraju svjetski virtuozi poput violinistice Tamare Smirnove Šajfar ili domaći komorni sastavi, a najčešće pjeva čitav mali zbor solista i prvaka Opere Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba. Svi se oni rado odazivaju, baš kao i putnici u manjim i većim autobusima, sa Šimom Šimatovićem kao neumornim vođom puta.
Prvi u Vukovaru
Kad god bi u nekom od spomenutih mjesta držao prigodni govor, Šime Šimatović bi redovito izgovorio i ovu rečenicu: "Razvoj kulture i duhovnog života u malim hrvatskim gradovima i općinama, u našoj provinciji, nije samo pitanje razvoja naše kulture uopće nego je ponajprije pitanje naše savjesti!". Takvih je glazbeno-prosvjetiteljsko-dobrotvornih putovanja i koncerata do sada bilo već 56. Od prvog u Vukovaru, ubrzo nakon završetka rata, pa do pretposljednjeg prije deset dana u Petrinji i posljednjeg, upravo prošle nedjelje, na 94. rođendan Šime Šimatovića u Cetingradu. Preko zvučnika iznad crkvenih vrata cijelo je kordunsko mjesto, iz kojeg se vidi Velika Kladuša, i usred kojeg još uvijek stoje ratne ruševine, odjekivalo od arija Mozarta, Verdija, Puccinija, Bizeta, s obveznim zborom "U boj, u boj!" iz Zajčeve opere "Nikola Šubić Zrinjski" na bis. Šime Šimatović nije želio ni očekivao rođendansko slavlje, ali mu je ono ipak bilo priređeno na ručku kojim su domaćini nakon koncerta počastili kulturnu ekspediciju iz Zagreba, koja je mnoge od prisutnih akademika, umjetnika i kulturnih radnika prvi put u životu dovela u Cetingrad.
Nažalost, lako je pohvaliti sve donatore Šiminih pijanina i koncerata jer ih je malo: jedini privatni poduzetnik i jedina tvrtka koji su u ovoj plemenitoj misiji poduprli Hrvatski kulturni klub bili su Zvonko Zubak i Badel. Desetak pijanina posredovanjem i zalaganjem jednog pastora darovali su Englezi, a najviše njih, pa i ovaj cetingradski, dar je Grada Zagreba zahvaljujući osobnoj brizi gradonačelnika Milana Bandića. Ali, akcija traje i Šime Šimatović i dalje piše pisma. Zbog kulture i savjesti, zbog duhovnog napretka, sklada i mira koji se najbolje pronose lijepom i vrijednom glazbom.
Hrvatski kulturni klub je udruga građana koja se, kao i mnoge druge udruge, financira iz budžeta. Nešto daje Ministarstvo kulture, a nešto Grad Zagreb. Ako godišnje iz tih izvora, znači od poreznih obveznika, dobiju cca. 180.000,00 kn, a jedan pijanino košta 30.000,00 kn proizlazi da im za plaće i režijske troškove ostane 120.000,00 kn. Odnosno 5/6 ukupnih sredstava troše se izvan smisla i svrhe postojanja. Po istom neučinkovitom sistemu posluje većina udruga u HR. Ne kažem da udruge nisu potrebne u građanskom društvu, vrlo su potrebne, ali nedopustivo je da 70-80 % sredstava troše izvan osnovne djelatnosti tj. projekta zbog kojeg su pokrenuti. To je kod naših udruga vrlo uobičajeno ali u EU ne prolazi.