Epizodom susreta s Milenkom Vesnićem, koju Meštrović opisuje u svojim memoarima “Uspomenama na političke događaje i ljude”, srpskim ambasadorom u Parizu, kamo se Jugoslavenski odbor sprema prijeći, može se sjajno ilustrirati kakvo je tih dana bilo mišljenje u srpskim krugovima o vodećim ljudima Odbora.
Srpske aspiracije
“Trumbić se zna držati, ali je u stvari provincijski advokat, a Supilo darovit novinar, ali se ne zna ni obući... Oni su Hrvati, pa ih, dakako, ja razumijem, pomalo starčevićanstvo i državno pravo, pomalo Strossmayer i jugoslavenstvo”, govori Vesnić Meštroviću, a onda prelazi na samu srž programa. “Trebalo bi u tekstu i formu dotjerati, a i mnogo toga izmijeniti, jer to je ipak neki dokument koji će se predati vladama i taj onda ostaje... Ostavimo druge nijanse o povijesti, o nekoj državnosti iz prošlosti, nego uzmimo ime države. Vi tamo nazivate povećanu državu Jugoslavija, pa zar ste i Vi za to ime? A ja Vam kažem da to ne može biti. To mi Srbi nećemo nikada prihvatiti. Nismo mi neka židovska firma, koja mijenja ime kad dobije još neke artikle. Dosad se država zvala Srbija, a ubuduće, kada dođu Hrvati i Slovenci u nju, neka se zove Velika Srbija. Hrvati mogu u njoj biti ravnopravni građani, mogu imati, tamo gdje su u većini, ako hoće, i svoju malu autonomiju, jezik će se zvati srpsko-hrvatski i tako redom, ali država Srbija, proširena država Velika Srbija”, Vesnić je bio rezolutan.
Istovremeno se u talijanskom tisku sve češće moglo čitati o pomoći latinskoj sestri i nužnosti da se oslobode Trento i Trst i “sve druge talijanske pokrajine s one strane Jadrana”, što će postati i maksima talijanskog imperijalizma prema hrvatskim krajevima. U tekstu objavljenom kao “Razgovor s trijeznim srpskim diplomatom”, stajalo je da Srbija ne aspirira na drugo nego na ekonomski izlaz na more, samo ako joj Italija pomogne da se ne bi stvarala neka hrvatska država. Razgovor srpska strana nije demantirala, a sve su češće bila artikulirana slična razmišljanja koje je sažeo i Ljuba Jovanović: Bosnu i Hercegovinu, i Boku, i Dubrovnik da nam je dobiti, ostalo Primorje će uzeti Talijani, a Hrvatska će ostati s Mađarima.
Osjetljivost odnosa s Rusijom i njihovo stajalište o Južnim Slavenima pokušao je 1915. učvrstiti Supilo svojim odlaskom u Rusiju, gdje se sastao s ruskim diplomatom Sazonovom, koji mu je “osobno priznao da je s Italijom 26. travnja 1915. potpisan tzv. Londonski ugovor. Tim ugovorom da je Italiji obećana Dalmacija do Cetine. Hrvatska će imati Rijeku kao izlaz na more, a Srbi u južnoj Dalmaciji. Tu se Supilo uhvatio za glavu pa je rekao da je taj postupak s Hrvatima i Hrvatskom kao dioba Poljske. Sazonov je protestirao da je on branio Istru i Dalmaciju dokle god je mogao, ali da je nužda jača od osjećaja. Dodao je i da Rusi ne žele Jugoslaviju, niti da Hrvati budu u istoj državi sa Srbima, nego svaki za sebe, jer bi Hrvati, kao katolici i kulturno jači, tražili zapadnu orijentaciju. Da je tim ugovorom, doduše, utvrđeno pravo Hrvatske da se plebiscitom odluči hoće li sa Srbijom ili sama i da Rusi ne žele da bude sa Srbijom. Ako se uspijete ujediniti, kazao je Sazonov, mi vas nećemo silom razdvajati, ali ja sumnjam da ćete vi htjeti biti srpska provincija, kao što Poljaci nisu zadovoljni što su naša, rekao je Sazonov. Pričao je poslije Supilo da te noći nije spavao od jada, a onda je počeo smišljati kako bi se bar Split spasio”, opisuje Meštrović u svojoj knjizi Supilov “izlet” u Rusiju.
“Supilovo vladanje i manire bili su malograđanski, sa stanovitom samosviješću i bezobzirnošću, a odijevati se nije znao, niti je imao čime, tako da su ga mnogi gledali s dosta sažaljenja ili skrivene ironije”, piše Meštrović o jednom od hrvatskih političkih vođa tog vremena. Nakon povratka iz Rusije, Supilo je krenuo u ofenzivu čineći sve da se spriječi stvaranje dviju država, istovremeno zahtijevajući da i srpska strana zauzme stajalište odbora “Sve za sve” i da s time kao sa svojim programom iziđe pred saveznike. Meštrović piše dalje da je Trumbić vidio da Supilo ima pravo, ali su rasprave na samom Odboru bile duge i toliko žučljive da se ponekad činilo da će se cijeli Jugoslavenski odbor raspasti. Splašnjava i Supilovo oduševljenje Pašićem te počinje izražavati strahove i sumnje da Pašić ne bi podlegao ruskom gledištu. Drama je na vrhuncu.
“Hrvati začuđeni, a Srbi upravo razjareni, traže kakve dokaze ili kakve znakove on ima. Supilo onda navodi Pašićevu izjavu u Corriere della Sera, objavljenu u travnju 1916. Tu je, između ostalog, Pašić rekao da ‘nema nikakva ozbiljna nesporazuma među Srbijom i Italijom... Mi Srbi ne možemo ne priznati neosporivo pravo Italije na hegemoniju na obalama Jadrana. Mi također težimo k moru, no nipošto ne tražimo ratnih luka, da tamo zatvorimo flotu. Mi jedino nastojimo da dobijemo jedan ekonomski izlaz’. Žučljivi prigovori: ‘Vi nas terorizirate, ili hoćete da rastjerate Odbor ili izazovete razdor između Vlade i nas’. Supilo se brani, ali sve muca, pa onda počima padati u sentimentalnost: ‘Nitko nije više od mene protiv frankovluka, protiv agramerstva. Nitko nije više psovao one bedaste panonske Krobote, ali, gospodo, ako ima da se Hrvatska trga, kao prosjačka kabanica, da se pravi sprdnja iz nje i da je se skreše na nekoliko kajkavskih županija, onda ja ljubim i onaj mizerni Zagreb i one jadne moje Krobote i kažem da ćemo mi svi Hrvati, pa gdje bili, biti za Zagreb i raditi da ta naša Hrvatska bude što veća’. Najprije tajac, a onda strijelice. Supilo ustane tresući glavom i stišćući zube, i ode. Predvečer sam ga sreo pred hotelom. Bio je ljut na Trumbića pa je počeo plakati kad sam ga branio”, piše Meštrović. “Onda mi je ispričao što je saznao kod engleskog veleposlanika, kakva sudbina čeka Hrvate. Čekajući veleposlanika, vidio je kod njegova tajnika memorandum sa zemljopisnom kartom, jedna posebna Hrvatske i Slavonije sa Srijemom, pa na njoj označeno dokle ima sve srpskih manastira. Taj memorandum donio je Vesnić iz Pariza i predao ga u ime Vlade, a u memorandumu se tražilo da se svi ti dijelovi, dokle ima srpskih manastira, imadu priznati Srbiji”, piše Meštrović. Supilovo neslaganje se nastavlja i on 5. lipnja 1916. napušta Jugoslavenski odbor, koji od tada radi mirnije, a Supilo je krenuo svojim političkim putem. “Tada nitko od nas nije slutio da Supila razara nemila bolest”, zaključuje Meštrović.
Velik zaokret u odnosima Pašićeve vlade prema Jugoslavenskom odboru izazvala je revolucija u Rusiji početkom ožujka 1917. i ulazak SAD-a u rat. Pašić pristupa pregovorima s Odborom i početkom svibnja poziva izaslanike na Krf radi razgovora sa srpskom vladom. Trumbić se, u želji da se što bolje pripremi za pregovore, sastaje sa Stojanom Protićem, bivšim ministrom i predstavnikom srpske vlade kod Jugoslavenskog odbora. Trumbić i Protić rade na tekstu deklaracije koju će predložiti Pašiću. Protić se Meštroviću pritom čini kooperativan, za razliku od nekih drugih sugovornika, od kojih su “slušali kako kane i drže da treba postupati nakon oslobođenja u našim krajevima”.
“Prvih deset godina treba uvesti u tim krajevima vojnu diktaturu. Dok se Hrvati asimiliraju i priuče državi. Vi Hrvati ne znate što je država, ej, ej, brajko. To je jedno, a drugo, dok se slomi i ukroti frankovce”, navodi Meštrović riječi profesora Bože Markovića, bivšeg predsjednika Slovenskog juga. “Ovakve i slične pojave neiskrenosti počele su nas zabrinjavati”, piše Meštrović.
I Trumbić popušta
Što se pak Krfske deklaracije tiče, kojom je Trumbić popustio u pitanju dvotrećinske većine za Ustav, a Pašić u nazivu države, Meštrović navodi kako su mu različiti sugovornici prepričavali njezin tijek. Trumbić i Odbor bili su za to da se država zove Jugoslavija, a Ustav se ima donijeti dvotrećinskom većinom. Pašić je htio da se nazove Velika Srbija, a za uređenje i Ustav bude dovoljna obična većina. Natezanje je trajalo danima, a onda se, “blagodareći pritisku sa svih strana na Pašića”, našlo kompromisno rješenje. Pašić je predložio da se država zove Država Srba, Hrvata i Slovenaca, a da se o uređenju odluči kvalificiranom većinom, što je na kraju i prihvaćeno. “Tako je nama Srbima osigurana većina, da ćemo moći praktično državu urediti kako budemo htjeli”, piše Meštrović o tome kako se u srpskim krugovima komentirala deklaracija.
S Krfa je Trumbić prepričao još jednu važnu epizodu, onu o sudbini Dragutina Dimitrijevića Apisa, vođe Crne ruke, jednog od sudionika ubojstva kraljevskog para Obrenović. Apis je bio tada popularan posebno u mlađim, revolucionarnim krugovima, ali je bio uhićen i osuđen na smrt. Trumbić je posredovao kod Aleksandra Karađorđevića da pomiluje Apisa, na što mu je on odgovorio da je Trumbić krivo upućen u krivicu Apisa, koji je htio maknuti njega i Pašića, ali da je to sada stvar vojnog suda. Trumbić je, priznaje, nakon razgovora bio uvjeren da će na koncu prijestolonasljednik pomilovati Apisa i zato je bio potpuno zatečen kad je generalštabni pukovnik Apis, s još dvojicom svojih drugova, bio strijeljan 26. lipnja 1917. u Solunu.
“Izgleda mi, nažalost, da je to kod Srba posljednja riječ: ubiti protivnika i da oni misle da se tako rješava, bez obzira na posljedice vani i na one u unutarnjem međusobnom životu”, govorio je Trumbić Meštroviću nakon povratka s Krfa.
