U Beogradu danas počinje završni turnir Svjetske vaterpolske lige, a čast da otvore to natjecanje u 14 sati (prijenos je na Arenasportu) pripala je hrvatskim i kazahstanskim vaterpolistima.
Susret je to skupine B u kojoj su još Srbija i Australija (21), dok se u skupini A sastaju: Mađarska – Kanada (15.45) i Japan – Španjolska (19.15).
Finale je u nedjelju u 21 sat, a pobjednik Svjetske lige osigurat će nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju 2020. godine, što je za sve reprezentacije poseban mamac.
Hrvatska nikada domaćin
Hrvatska je jedna od samo pet reprezentacija koje se mogu podičiti osvojenom Svjetskom vaterpolskom ligom. Dogodilo se to šampionske 2012. godine kada je naša nacionalna vrsta uz olimpijsko zlato u Londonu osvojila i najsjajnije odličje na završnom turniru Svjetske lige u Almatiju (Kazahstan). Osim tim zlatom, možemo se pohvaliti još dvjema srebrnim medaljama (Podgorica 2009. i Bergamo 2015.) te trima brončanim (Niš 2010., Firenca 2011. i Ruza 2017.).
Ukupno šest medalja u 17 dosadašnjih izdanja Svjetske lige (počelo je 2002., a Hrvatska je bila jedna od utemeljiteljica) i nije tako loš učinak. Ali kad se to usporedi s ulovom koji su u istom natjecanju imali naši susjedi i glavni konkurenti Srbi, e tada vidimo da prilično zaostajemo. Oni naime (samostalno) imaju čak devet zlatnih medalja (od 2013. do 2017. osvojili su ih pet zaredom), a imaju i jednu broncu.
Tu prevlast Srba u Svjetskoj ligi vodeći ljudi u Hrvatskom vaterpolskom savezu lakonski će objasniti time da smo mi “usredotočeni samo na najveća natjecanja”, no ako malo zagrebemo po ne tako dugoj povijesti Svjetske lige vidjet ćemo da Hrvatska u tom natjecanju nikada nije bila domaćin, dok će Srbiji ovo domaćinstvo u Beogradu biti treće. A sigurno je da je domaćinu lakše nego gostima, već i zbog podrške domaćih navijača.
Možda taj detalj djelomice objašnjava i činjenicu da hrvatski vaterpolisti na natjecanjima u Beogradu nikad nisu osvojili medalju. Najbliži tome bili su 2005. godine, također na završnom turniru Svjetske lige, kada su osvojili četvrto mjesto izgubivši u utakmici za broncu od Njemačke.
Beograd je bio i domaćin Svjetskog kupa 2002. godine, a Hrvatska je tada (pod izborničkom palicom Veselina Đuhe) zauzela osmo mjesto. Kad su u pitanju Europska prvenstva, Beograd ih je organizirao dva puta, 2006. i 2016., a mi smo oba puta prošli kao bosi po trnju, osvajali smo sedmo mjesto.
Prvi put (pod vodstvom Ratka Rudića) u skupini smo pobijedili samo Sloveniju te remizirali s Grčkom i Njemačkom, a izgubili smo od Italije i Mađarske (treba li navesti da je Srbija bila prva), a drugi put smo (s Tuckom kao izbornikom) u četvrtfinalu poraženi od Mađarske (5:8).
S najvećim ambicijama
U hrvatskom taboru sad najavljuju prekid te neugodne tradicije i konačno pokoravanje Beograda.
– Ostali smo bez Macana i Luke Bukića, ali nema kukanja. Idemo na turnir u Beogradu s najvećim mogućim ambicijama. Volja, želja i motivacija su nam na najvišoj razini – kaže izbornik Ivica Tucak.
>> Pogledajte što je Davor Šuker rekao o gostovanju reprezentacije na Poljudu
Bitno da smo pronašli razloge svojih neuspjeha. Mali kao i obično. U Bg možemo pobijediti ili izgibiti ali svakako nas neće bacati u Dunav ili savu