To je usud našeg sporta. Ili barem onih ambicioznih u pojedinačnim sportovima. Kod nas se prvaci ne proizvode u svemirskim laboratorijima, Hrvati ne izlaze iz znastveno-fantastičnih komora u kojima timovi znanstvenika cijepaju molekule i stanice, a sportski rezultat seciraju kroz formule i jednažbe. Naši šampioni proizvodi su manufakture, obiteljskog obrta.
Kostelićeva alkemija je luk i špek. Umjesto supersoničnih tunela, sljemenski balvani i mljetske hridine. Kod Vlašića, umjesto sofisticiranih mjerača i naprava, sprave iz kućne radinosti tate Joška. U svijetu formule 1 to bi bilo kao da netko pred Ecclestonea doveze stroj s kotačima iz trešnjevačke garaže.
Znanost pomaže, ali ne osvaja zlata. Geni se još mogu mjeriti, volja ili prkos teško. Joško Vlašić je asket kao i Ante Kostelić. Bivši atletičar, ali jednom desetobojac - zauvijek desetobojac. Oni su kao maratonci, biraju najteži put i nikad ne odustaju. U svojoj “garaži”, u hangaru koji prokišnjava, stvorio je gospodaricu visina, kraljicu u kraljevskoj disciplini.
Skok uvis ujedinjuje talent, skočnost, eksplozivnost, koordinaciju, koncentraciju, besprijekornu tehniku, eleganciju... Zato su visašice prve dame na atletskom dvoru. Skakači u vis su lovci na nebo, ikari sportskih arena. “I believe I can fly, I believe I can touch the sky...”. Joško i Blanka vjerovali su kao Ante i Janica. Vjerovali su da mogu letjeti. I dotaknuli su nebo.
