Ne događa se često da arhitektica dobije Zlatnu arenu na Pulskom filmskom festivalu, no upravo se to dogodilo Miji Petričević za ulogu u filmu “Ne gledaj mi u pijat” redateljice Hane Jušić. Ulogu je dobila sasvim slučajno, arhitektura i dalje ostaje njezina prva ljubav, no povremeni izleti u glumačke vode nisu isključeni kao hobi!
Završili ste arhitekturu, a našli se u filmu. Kako se to dogodilo?
Svaki put kad dajem odgovor na ovo pitanje, on je isti – sasvim slučajno ili, jednostavno, bila sam na pravom mjestu u pravo vrijeme. Naime, redateljicu filma upoznala sam u Komiži. Na odlasku iz kampa Hana mi je prišla, razmijenile smo kontakte i tako je sve počelo. U početku sam mislila da je riječ o nekom studentskom filmu, ali kako su se stvari razvijale, tako je i moje iznenađenje raslo. Ponuda da odigram glavnu ulogu, naravno, u meni je izazivala i strah i uzbuđenje. Uzbuđenje zbog nečeg novog i velikog, a strah zbog preispitivanja mogu li ja to... Uz trud i veliku pomoć Hane, mog dečka Admira i ostalih glumaca (ekipe iz filma), lik Marijane prikazan je onakav kakav on jest.
Što vam znači nominacija za Večernjakovu ružu?
Pa, eto, još nešto lijepo u nizu onoga što mi se dogodilo – čast je biti nominiran za Večernjakovu ružu.
Čime se trenutačno bavite i planirate li nastaviti karijeru u glumačkim vodama?
Trenutačno radim i živim u Zagrebu. Radim u arhitektonskom birou 2A1 čija me ekipa očarala. Dakle, završila sam arhitekturu i time se želim baviti, gluma će možda ostati dio mog života kao neki hobi, ali to ćemo još vidjeti. Svakako nemam namjeru preusmjeravati svoj život.
Kakav je osjećaj dobiti Zlatnu arenu?
Osjećaj? Pa, nakon početnog šoka nastupili su golema sreća i uzbuđenje. Zaista su mi čast i zadovoljstvo bili primiti Zlatnu arenu. Ponekad zaboravim da sam uopće primila tu nagradu i iznenadim se kad je ugledam na polici.
Koja je najveća razlika u odnosu na arhitekturu, ima li nekih sličnosti (primjerice, kreativnost) i na što se bilo najteže priviknuti (putovanja, medijska eksponiranost...)?
Naravno da ima sličnosti i to je upravo to što ste spomenuli – kreativnost. Mislim da je želja da stalno razvijam svoju kreativnost i pobijedila taj strah od nepoznatog. Na putovanja se zaista nije bilo teško priviknuti, a što se tiče medijske eksponiranosti, mislim da nisam pretjerano eksponirana, što mi svakako odgovara.
Koga ćete povesti na dodjelu Večernjakove ruže?
Hm... Nisam još razmišljala o tome, neka bude iznenađenje.
Dobra