Večernjakova ruža u kategoriji za novo lice godine krasi radni stol HRT-ova novinara i urednika Ivana Doriana Molnara, tik uz njegovu najdražu sliku – stadion na Kantridi – i tako na simboličan način zaokružuje karijeru tog svestranog mladog novinara, kojeg trenutačno gledamo kao voditelja podnevnog "Dnevnika" i "Vijesti u 17 sati" na HTV-u.
Tu prestižnu nagradu Ivan Dorian smatra vjetrom u leđa te velikim motivatorom da nastavi raditi svoj posao na najbolji način te se razvijati na svim područjima. Ivan je nagradu posvetio pokojnom komentatoru Hrvatskog radija Rijeka Koradu Vujnoviću jer ga je on i uveo u novinarske vode, kao sportskog novinara na Radiju Rijeka. Na upit jesu li mu se napokon slegnuli dojmovi nakon svečanosti dodjele Večernjakove ruže i kako doživljava to vrijedno priznanje, simpatični HRT-ov novinar i urednik odgovara:
"Mogu reći da jesu. Trebalo mi je nekoliko dana da shvatim da sam dobio tu prestižnu i vrijednu nagradu. Zaista sam počašćen što me žiri prepoznao i odabrao te sam zahvalan svima koji su mi dali glas. Smatram to velikim uspjehom jer kada se sjetim gdje sam bio i kako sam počinjao prije šest godina, nikad ne bih rekao da ću tako brzo biti dobitnik Večernjakove ruže. Od dolaska na studentski Radio Sovu, pa sportske redakcije HRT – Radija Rijeka, HRT-ova centra Rijeka, HRT-a na Prisavlju... nekako se sve brzo dogodilo. No sretan sam što me put doveo tu gdje sam sad i ne bih to mijenjao ni za što". Iako je Večernjakova ruža naizgled neočekivano stigla u njegove ruke, Ivanov dosadašnji rad i karijera sasvim je opravdavaju.
Zato su mu svi kolege odreda čestitali, ponosni što je netko tako mlad s HRT-a ponio takvu nagradu. I njihova i Ivanova očekivanja ista su kao i dosad - da obavlja svoj posao najbolje što može, razvija se i napreduje svakog dana te ostane čvrsto na zemlji. A na to ga "obvezuje" i pogled na Večernjakovu ružu, koja je mjesto pronašla na njegovu radnom stolu - pokraj kompjutora i slike stadiona na Kantridi. Lijep je to podsjetnik na 2017. godinu, u kojoj je njegov najdraži nogometni klub Rijeka osvojio prvi naslov prvaka Hrvatske i na godinu u kojoj je dobio to ugledno priznanje.
Zanimalo nas je godi li mu stoga i veća medijska pažnja, a on nam, u maniri iskusnog novinara, odgovara: "Svakako je dobro to što nakon sve duljeg rada u 'Dnevniku' i takvog priznanja gledatelji moj trud još više prepoznaju, vjeruju mi i to mi daje motivaciju za daljnji rad. Zapravo, nagrada me dodatno potaknula da kad dođem ujutro i s kolegom urednikom sjednem za stol, u kreiranju podnevnog 'Dnevnika', sadržaju, najavama i na kraju prezentiranju dam najbolje od sebe. Nekome tko je "odrastao" u sportskoj redakciji i osobi kojoj je, kako priznaje, sport više od svega, prelazak u Informativni program ipak je istodobno rad i uživanje.
"Pratim nogomet oduvijek, kao i druge sportove, te uvijek volim u 'Dnevniku' ili 'Vijestima' staviti jednu ili više vijesti koje se tiču sporta, čak ne nužno vrhunskog. Informativni program obuhvaća širok raspon tema, nisu svakom novinaru baš sve teme zanimljive, bliske, ali i na to se treba priviknuti. U Informativnom programu svaki je dan drukčiji i to je odličan put nekome tko se želi razviti kao polivalentni novinar i reporter", kaže Ivan Dorian Molnar, priznajući da na počecima karijere ni u snu nije mogao sebe zamisliti na mjestu voditelja "Dnevnika". 'To mi je bilo nekako daleko i kao mladom novinaru nije mi bilo na listi prioriteta i želja. Najveća mi je ljubav tada, kao i sada, bila sport. Pratio sam na lokalnim portalima, poslije i HRT – Radiju Rijeka, sve riječke klubove. Išao sam na utakmice RK Zamet, VK Primorje, KK Kvarner, HNK Rijeka, napravio prve radijske korake s pokojnim kolegom Koradom Vujnovićem, koji me svemu naučio i kojem ću uvijek biti zahvalan jer ne bih danas bio tu da me on nije prepoznao i postao moj mentor. Za televizijske početke, kad sam se tek počeo javljati kao reporter u HRT-ovu emisiju 'Dobro jutro, Hrvatska' imao sam sreću da su tu bili Robert Ferlin i Ivana Bilen. Tu sam nekako želio biti, u svom kraju, pratiti sport, ali i za televizijski 'Dnevnik' raditi priče iz Primorsko-goranske županije, biti svojevrsni glasnik svojeg zavičaja u najvažnijoj informativnoj emisiji te biti i u tijeku sportskih događaja u svojem gradu. No, eto, put me odveo negdje drugdje, sada sam u Zagrebu. Valjda je tako moralo biti", sa smijehom odgovara.Ljubav prema NK Rijeka, čini se, jedna je od najvećih inspiracija i motivacija tom mladom novinaru.
"Rijeku zaista pratim oduvijek, otkad znam za sebe. Ipak je to moj grad, moj klub, na čije sam utakmice u osnovnoj i srednjoj školi išao s prijateljima, poslije, eto, imao i sreću pratiti ga novinarski. Sada kada sam, uz 'Dnevnik', član redakcije Sport na Hrvatskom radiju, imam mogućnost raditi utakmice HNL-a, pa tako i Rijeke (naravno, potpuno neutralno u eteru) i spojiti ugodno s korisnim. Kad god stignem, odem na Rujevicu, a s obzirom na to da je dosta prvoligaških klubova iz Zagreba i okolice, kad Rijeka gostuje kod Dinama, Intera, Rudeša, tu sam i ja", otkriva Molnar. Zanimljivo, Ivan je kao dječak trenirao nogomet, odrastajući na Krimeji i gledajući redovito utakmice nogometnog kluba Orijent.
"Bilo je nas nekoliko iz kvarta koji smo trenirali nogomet, kao pioniri, u tom legendarnom klubu. Poslije sam, u juniorskim i prvim seniorskim danima, prije ozbiljnijeg posvećivanja fakultetu, najviše zbog društva i ljubavi prema nogometu, bio igrač lokalnih županijskih klubova NK Omladinac iz Vrata i NK Grbci 2000. To su bili lijepi dani. Danas igram rekreativno, koliko stignem. Moja je velika ljubav i šah, koji igram od šeste godine. Prije sam bio također u klubu, po natjecanjima, skupljao rejting, ali nisam se tome dovoljno posvetio. No i danas igram, svaki dan gledam partije, čitam knjige, to je ljubav koju mi je usadio djed i koja neće nestati nikada", otkriva svestrani mladi novinar.
Držeći se one "koliko znaš, toliko vrijediš", Ivan redovito čita knjige o svemiru, piše "neke svoje stvari", u slobodno vrijeme često ide na utakmice, a posebno uživa u videoigricama. "Kad god sam u Rijeci, s bratom obavezno odigram nekoliko sati, a kad u Zagrebu s prijateljima zaigram tenis, nogomet ili košarku na PC-ju, i to s četiri joysticka u parovima, zabavi nema kraja", sa smijehom objašnjava. Ostatak slobodnog vremena provodi s djevojkom, otkrivajući sramežljivo da je zaljubljen i sretan: "Imam pokraj sebe posebnu djevojku i zapravo jedino nju primjećujem. Mislim da će biti sretna kada ovo pročita".
ako samo nju primjećuješ,imaš problem...