Wolfgang Petersen zaslužio je kao filmaš da ga se cijeni i nakon smrti koja ga je prošlog petka zadesila nakon teške borbe s tumorom. Naprosto, njegovo ime bilo je nešto poput hollywoodske garancije kvalitete. Njegov “Das Boot” nedvojbeno je jedan od najboljih ratnih filmova svih vremena. Da je Wolfgang Petersen snimio samo tu storiju o njemačkim podmorničarima u Drugom svjetskom ratu, bilo bi sasvim dovoljno. Do tada se, iako je riječ već o 1981. godini, rijetko tko usudio na veliki ekran staviti priče koje bi spadale u tabue najkrvavijeg rata u povijesti. Pogotovo ne netko s njemačkog govornog područja. A ovdje je bila riječ o ekranizaciji romana kontroverznoga autora, Lothar-Günthera Buchheima koji je bio dopisnik upravo s tih nacističkih podvodnih sijača smrti. Istoimeni roman Buchheim je napisao 1973. prema vlastitim iskustvima na podmornici U-96 pa se, zapravo, radi o autobiografiji. Kada je odlučeno da se krene u snimanje filma koji će postati najskuplji njemački film svih vremena, čim je za redatelja odabran Petersen, Buchheim je ponudio svoj scenarij želeći da od knjige nastane šestosatna antiratna avantura. Međutim, Petersen je već u tom trenutku shvatio o kakvoj se prilici radi. A prilika je bila napraviti europski film koji će se s američkim ratnim filmovima moći ravnati po svemu, pa i nadmašivati ih.

Jer, u startu je Petersen imao prednost originalne i autentične priče, koja je uz to bila neočekivana ne samo po likovima i sadržaju već i po poruci koja je bila antiratna. Buchheim je poslije temeljito iskritizirao Petersenov film iako je dobio šest nominacija za Oscara, a Petersenu donio ne samo status kultnog redatelja nego i sasvim novu hollywoodsku karijeru. Svijet je tada upoznao Petersenovu vještinu simuliranja autentičnosti, smisao za detalje, nevjerojatan talent u stvaranju ratnih scena, smisao za fotografiju, ali i dodjelu uloga jer je svijet ovdje upoznao njegova i inače omiljena glumca, karizmatična Jürgena Prochnowa. Sam Buchheim priznao je redatelju tehnološku preciznost i točnost u rekonstrukciji lokacija, ali ga je kritizirao da je njegovu antiratnu priču pretvorio u spoj jeftina američkog akcijskog kiča i osuvremenjena njemačkog propagandnog slikopisa iz Drugog svjetskog rata. Pa, reklo bi se, Buchheim bi o tome mogao ponešto znati jer u Kriegsmarine radio je upravo to – bio nacističkim propagndistom. K tome je bio u krivu, kritika je “Das Boot” prihvatila sjajno, sukcesivno i publika iako ne trenutno. Publika također. Film je gledan do dan-danas, na masu mjesta ćete čuti mitološki ‘Alarm, alarm!’, prodorni urlik za opasnost dežurnog na palubi. Nitko više nikada nije tako vjerno prenio tjeskobnu i klaustrofobičnu atmosferu tadašnjih podmornica. A nije da pokušaja nije bilo. Kao što se nije činilo da će u Americi film uspjeti jer na američkoj premijeri “Podmornice” 1500 ljudi pljeskalo je na uvod filma u kojem je stajalo kako je 30.000 njemačkih podmorničara poginulo u ratu.
– Pomislio sam to će biti katastrofa, sjećao se.

Međutim, dva i pol sata kasnije publika je film ispratila ovacijama. Petersen je jednostavno imao cijeli paket vještina kojima je mogao pokoriti Hollywood. Međutim, bilo bi doista pogrešno svrstati ga uz bok drugim njemačkim filmašima koji su uspjeli u Americi, poput Rolanda Emmericha, recimo. Wolfgang Petersen u Hollywood nije otišao da bi postao velik, nego je s tom veličinom već i došao te je donio jedan autentični pristup zbog kojega su njegovi filmovi, a nije ih napravio previše, bili tako prihvaćeni, postajali pravim blockbusterima.
– Wolfgang Petersen je drukčiji, on predstavlja njemačku filmsku kulturu 80-ih i 90-ih. Napravio je u Njemačkoj velike filmove poput “Beskrajne priče”, a također je izrastao na umjetničkim filmovima pa je bio potreban samo mali korak da bi radio međunarodne filmove. U to vrijeme bile su to osobne priče, rekao nam je u nedavnom intervjuu Stefan Ruzowitzky, austrijski filmaš koji je za sjajne “Krivotvoritelje” dobio Oscar.
”Das Boot” jest osobna priča, prije svega kapetana U-96 Heinricha Lehmann-Willenbrocka pa onda i svih kojima zapovijeda, a koji ne mogu nego dijeliti jednu te istu sudbinu kojoj na kraju i ne mogu pobjeći.

– Puno redatelja ima svoj jedan film. Onaj koji vam sve promijeni i o kojem ljudi zauvijek govore. Bio sam dovoljno sretan da imam jedan takav film, rekao je jednom o “Podmornici”. Odmah treba istaknuti još jednu genijalnu Petersenovu vještinu koju je pokazao i na svojem sljedećem velikom filmu “Beskrajna priča”. A to je utkivanje glazbene teme u filmsku priču. Teško možemo vjerovati kako ima nekoga iz srednje ili starije generacije čitatelja tko nije negdje čuo glavnu temu “Podmornice” ili Limahlov megahit iz “Beskrajne priče”. Wolfgang Petersen bio je autentični filmski showman kakvih i danas, uz sve tehnološke novotarije koje on nije imao, ima malo, odnosno sve manje. Međutim, dok je u Hollywoodu uspijevao, kod kuće su mu zamjerali prigovarajući mu kako mje napustio film kao umjetnost. Podsjećali su kako je počeo sa psihološkim trilerima poput “Einer von uns beiden” za koji je dobio i dvije savezne nagrade pa onda i “Die Konsequenz”, autobiografski film o homoseksualnoj ljubavi, adaptaciju romana švicarskog glumca i autora Alexandera Zieglera. Petersen je malo mario za ta prozivanja shvativši vrlo rano ono najbitnije – film se ne radi zbog kritika i nagrada, već publike.
– Jednom sam ušao u kino da bih vidio kako će publika reagirati na moj film. I što se dogodilo? Izlazili su iz kina. Bio sam uništen. Jer sam opsjednut pravljenjem filmova za sve – rekao je u jednom intervjuu. A publike su njegovi filmovi imali pregršt. Ne bez veze.
– Medij filma upoznao sam s osam godina i odmah se zainteresirao. S 11 sam odlučio da želim postati filmski redatelj, otkrio je kada je prepoznao svoj životni poziv. Reklo bi se kako mu je najuspjeliji hollywoodski uradak “Na vatrenoj liniji” gdje je dobar posao odradio s Clintom Eastwoodom prepoznajući potencijal Rene Russo koja će nastupiti i u sljedećem njegovom filmu u društvu Dustina Hof­fmana, “Izvan kontrole” koji bi se komotno mogao snimiti i danas. Dva se puta vratio pomorskim temama, opet u katastrofičnom tonu, s “Olujom svih oluja” koji je možda i podcijenjen. Tamo su svoje bolje izvedbe predstavili Mark Wahlberg i George Clooney.

No, praktičan završetak njegove karijere u Americi bio je “Posejdon” na koji je utrošeno 160 milijuna dolara, a on jedva vratio uloženo unatoč provjerenom predlošku iz 70-ih godina te sa sjajnom glumačkom postavom.
– Vjerojatno nisam trebao napraviti “Posejdon”. Išlo me je tada, ali nisam trebao, jer to jednostavno tako ne funkcionira. U nekom trenutku promašite – rekao je. Na moru počelo, na moru se i završilo, moglo bi se nekako sažeti. Između ta dva filma smjestila se često spektakularna, ali na trenutke i kičasta “Troja” s brdom današnjih zvijezda poput Brada Pitta, Erica Bane ili Orlanda Blooma. Bio je to Petersenov najveći komercijalni uspjeh s gotovo pola milijarde dolara zarade na, doduše, prilično skupom filmu. Bilo je razloga, film o Agamemnonu gladnom moći koji želi uspostaviti novi svjetski poredak usporedio je s tadašnjim predsjednikovanjem Georgea W. Busha mlađeg. Wolfgang Petersen zaslužio je kao filmaš da ga se cijeni i nakon smrti koja ga je prošlog petka zadesila nakon teške borbe s tumorom. Naprosto, njegovo ime bilo je nešto poput hollywoodske garancije kvalitete. Bila su to vremena kada se filmove nije moglo skidati s torrenta ili ih čekati na nekoj streaming platformi, nego ste čekali da se pojave prvi plakati i otišli stati u red. A to biste uvijek učinili kada biste na foršpanu čuli 'A film by Wolfgang Petersen'.