Blago lice, topao smiješak, smiren glas. Nerijetko i suze u očima. To je Zlatko Dalić, sad već slavni izbornik slavne hrvatske nogometne reprezentacije, viceprvaka svijeta.
Iza te blagosti krije se netipični lider sa sposobnošću da ljudima upravlja kao prijatelj, s umijećem da istodobno bude i “jedan od nas” i vizionar kojeg se slijedi jer mu se vjeruje.
Danas o Zlatku Daliću svi pišu hvalospjeve, no prije samo desetak mjeseci, kad je izabran za izbornika, naša ga je javnost dočekala s iznenađenjem i skepsom. Mnogima je bio potpuna nepoznanica, jer “pojavio se niotkud”. Simpatije hrvatske javnosti stidljivo je osvajao svojim optimizmom i jednostavnošću, a kad je Hrvatsku odveo na Svjetsko prvenstvo, postao je miljenik nacije. Odjednom su svi spoznali da je riječ o istinskom stručnjaku s jasnom vizijom i velikom strašću prema poslu. Spoznali su to i nogometni čelnici u njegovoj rodnoj Bosni i Hercegovini, oni koji su prije deset godina rekli da ne može biti njihov izbornik jer nije veliko trenersko ime.
Nisu ga htjeli čak ni za pomoćnika Miroslava Ćire Blaževića, kojeg su tada postavili na čelo svoje reprezentacije. “Savez nema para da plaća stranca, odnosno trenera koji ne živi u BiH”, objasnili su zašto ga se odriču. Tako je tegoban put dokazivanja Dalić morao proći u arapskoj “pustinji”, jer ga kod kuće nisu prepoznali. Sve dok nije “zagustilo”. Danas, kad je Hrvatska svjetski hit i kao zemlja i kao nogometna sila, svi žele biti Dalićevi prijatelji. Nekoliko nezaboravnih sličica iz Rusije najbolje govori o Daliću i njegovim igračima. Triput gube u nokaut-fazi i triput pobjeđuju, jer igraju kao lavovi.
Ulazak u finale slave pjevajući na stolu s Mladenom Grdovićem, a izbornik to snima i stavlja na svoj Instagram-profil. Nezamislivo za engleski ili njemački stožer. Ili ona slika kad Vrsaljko hvata Dalića sleđa i hrvačkim ga zahvatom baca na travnjak, a zatim ga grli u euforičnom slavlju pobjede. Ili kad izbornik otkriva da u polufinalnoj utakmici nitko nije htio iz igre.
>>Pogledajte Večernji pressing by Igor Štimac u kojem je gost bio Zlatko Dalić
“Gledam igrače, gledaju oni mene. Nitko neće van, nitko ne traži zamjenu. Nevjerojatno! Nisam znao što da radim”, ispričao je poslije. Ili izjava kapetana Luke Modrića nakon pobjede nad Englezima: “Ali jedna stvar je specifična – otkad sam u reprezentaciji, nisam vidio ovakvo zajedništvo i to je ono što nas je dovelo tu gdje jesmo.”
Povijesni uspjeh našeg sporta i svoju afirmaciju Dalić objašnjava vrlo jednostavno: “Dragi Bog sve vidi. Kako radiš, tako i dobiješ.” Fascinira njegova skromnost, no tim s pobjedničkim duhom i neraskidivim zajedništvom mogao je izgraditi samo čovjek velikog znanja i iznimnih ljudskih kvaliteta. Takve osobine Dalić je u svijet ponio iz svoje obitelji, iz svog Livna, koje se sada s pravom ponosi svojim Zlatkom. No on više nije ni Livnjak ni Varaždinac.
Ne, nikad se on neće odreći ni svojih korijena ni Varaždina, grada koji ga je prigrlio kao svoga, nego on sada simbolički pripada cijelom narodu. Hrvati su premaleni da bi se dijelili i po kakvoj pripadnosti. Zlatko Dalić univerzalna je vrijednost, univerzalno blago svoga naroda.
Ivkoviću, možda si to učinio u dobroj namjeri, ali griješiš. Prava bi poanta bila - i Livnjak i Varaždinac i univerzalni Hrvat! Razmisli malo..