Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) ima brojne hendikepe. Njezin je rad tajan, pa i kad radi dobro ne može se pohvaliti, a sve što je loše najlakše je pripisati njoj jer se ne može braniti, a kad to i čini onda je to u formi zakonskih fraza, a ne kako bi se branila kad bi uživala slobodu govora. Stoga se etikete lako na nju lijepe. Ima to i dobru stranu jer kad “kiksa”, to je obavijeno velom tajne.
– Ako ima propusta naših službi, nemojmo da tu o tome javno govorimo. Velikih ekscesa nije bilo u pet godina. Jednako tako, ni o uspjehu službi ne smijem govoriti (kad je u pitanju antidžihadistička borba) – u predsjedničkoj kampanji govorio je tada predsjednik Ivo Josipović.
Pucnjava, ali verbalna
Specifični hendikep SOA-e je što je tajna služba u Hrvatskoj 45 godina bila na zlu glasu. Sva teška kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda, uključujući i prava na život, za Komunističku partiju odrađivala je u bivšemu režimu zloglasna tajna služba za koju se uvriježio naziv Udba. K tomu, Hrvatska se u ratno-tranzicijskom razdoblju stvaranja države na početku devedesetih morala oslanjati na kadrove iz bivše države. Bilo je bolje imati ih na svojoj strani, nego lustracijom protiv sebe. I tko bi umjesto starih kadrova bio sposoban organizirati rad tajnih službi u vrlo osjetljivom trenutku za opstojnost države i u krajnje zahtjevnim vremenima. I dvojica pripadnika bivše tajne službe, koji su imali važnu ulogu u uspostavi sigurnosnih službi u ranim fazama stvaranja samostalne hrvatske države, Josip Perković i Zdravko Mustač, pravomoćno su osuđeni za političku, od bivšeg režima organiziranu, likvidaciju hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj. Sve je to još uvijek teret za današnje službe bez obzira na to kako moderno ustrojene bile, te djeluju u skladu s ustavnim i demokratskim načelima.
Nose i teret stigme izazvane atavističkim ostacima koje su službe navukle na sebe u devedesetima, kad se u javnosti ukorijenila ideja da su tajne službe i alat za političke obračune, onih na vlasti protiv onih koji tu vlast ugrožavaju ili bi je i sami htjeli osvojiti.
Gotovo neoboriva pretpostavka je da svaka politika na vlasti pokušava okoristiti se tim alatom, a ne da se taj alat koristi isključivo u interesu Hrvatske. Rad svakog djelatnika SOA-e trebao bi biti vrhunac domoljublja koji netko može iskazati radeći na zaštiti nacionalnih interesa.
>> Specijalist za obradu fotografija prokomentirao nam je montažu ministra Tolušića i prostitutke
Percepciji SOA-e ne ide na ruku ni načinu na koji je 2016. došlo do smjene šefa SOA-e, prvo medijski najavljene, nakon čega je javnosti prepušteno da nagađa motive smjene Dragana Lozančića, te opravdanost i zakonsku utemeljenost. Naravno, da je čelnik SOA-e napravio propuste u izvještavanju predsjednice od sigurnosnog značaja jer je i sama komunicirala s osobom pod posebnim mjerama, a da ne govorimo u slučaju zloporabe, onda je trebalo pokrenuti adekvatne postupke. No, Lozančić je nakon smjene došao na čelo druge državne institucije, a odnedavno savjetuje ministra Davora Božinovića. Ako predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije imala argumente, onda je trebala reagirati kako bi zaštitila barem instituciju od urušavanja kredibiliteta s objedama. Na kraju, bilo bi poražavajuće da rad SOA-e, s obzirom na njezinu važnost za nacionalnu sigurnost, u pogledu temeljnih načela rada ovisi o jednom čovjeku. To bi značilo da organizacija i rad sigurnosnog sustava, uza sve predviđene mjere političkog, građanskog pa i sudskog nadzora nema dobre temelje. Josipović je tada tvrdio kako, načelno, ni predsjednica države ni premijer nisu izuzeti od nadzora obavještajnih službi, ako se bave nečim nezakonitim.
Na obostranu verbalnu pucnjavu tada je u Otvorenom na HTV-u analitičar Robert Kopal ustvrdio dvije ključne stvari: “Svaku sumnju u bilo kakvu nezakonitost u radu tajnih službi treba otkloniti po mogućnosti isti dan” i “Opasno je stigmatizirati cijeli sustav jer onda on postaje slab te Hrvatska i njezini nacionalni interesi mogu biti ugroženi”.
Političke igre oko sigurnosnih službi stalne su u Hrvatskoj, čak i neovisno o njihovu stvarnom djelovanju. I za predsjednikovanja Ive Josipovića, kad god bi se dogodili neki politički sukobi, netko bi se osjetio progonjenim. “Nije bilo nezakonitog nadzora SOA-e nad Slavkom Linićem”, bio je zaključak nadzora koji je na traženje Josipovića u povodu unutarstranačkog sukoba u SDP-u, proveo Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost. Linić je tad optužio premijera Zorana Milanovića da je zloupotrijebio sigurnosno-obavještajne službe. “Dobio sam očitovanje od SOA-e koja je u kratkom izvještaju rekla da gospodin Linić i članovi njegove obitelji nisu bili predmet bilo kakve obrade”, što je potvrdio i izvanredni nadzor Ureda VNS-a, izvijestio je Josipović javnost.
Nadzor je pokazao da ni mailove zbog kojih je Mirela Holy podnijela ostavku kao ministrica nisu službe dale u javnost, odnosno da nije bila špijunirana. Josipović je tada rekao da ima dobar uvid u rad službi i da zloporaba nema, te da se ni osobno ne boji da netko nadzire njegovu e-mail komunikaciju. I prije nego što je postao predsjednik, Josipovićevu je kandidaturu spasila državna sigurnosna agencija, nakon što se obratio tadašnjem predsjedniku države Stjepanu Mesiću. Tada je otkriveno da su klevetnički dosjei kreirani u nekoj podzemnoj radionici sastavljani i o kandidatima Nadanu Vidoševiću, te količinski i sadržajno benigniji i o Andriji Hebrangu i Draganu Primorcu. Naravno da je i tada bilo onih koji su tumačili kako je sramotno što se službe bave zaštitom ugleda pojedinaca, kao što i danas isti ili neki drugi tumače kako nije posao SOA-e bio da se bavi kompromitirajućim fotografijama potpredsjednika Vlade i ministra Tomislava Tolušića. Zar su sigurnosne službe u oba slučaja trebale zažmiriti i zaključiti kako je to nečiji privatni problem te prepustiti podzemnim igračima da kolo vode i diktiraju politička događanja!? Kreatore dosjea iz “paraobavještajnog podzemlja”, kako ih je Josipović locirao, a s namjerom da ga izbace iz predsjedničke utrke, policija nije otkrila. Ali, postavilo se i pitanje jednakosti. Primorac je, slično Tolušiću, tada govorio da nije reagirao na dosje jer je samo čuo da postoji, a znao je da su to laži, te je dodao: “Nisam imao potrebu ni privilegiju od predsjednika tražiti pomoć”. Ni Hebrang nije od toga radio problem niti je tražio intervencije jer mu “predsjednik nije bio dostupan” te je ustvrdio da je Josipović bio privilegiran.
“Radi se o tome da je takozvana paraobavještajna zajednica izašla s jednim dokumentom koji ne mogu nikako drukčije nazvati nego kao nasrtaj na temeljna ljudska prava, ne samo u odnosu na mene nego i na većinu ostalih kandidata, osim jednoga (Milana Bandića, nap. a.). Obratio sam se predsjedniku Republike jer znam da je on čelnik one prave zajednice koja bi se trebala protiv toga boriti. Legalna obavještajna zajednica je vrlo profesionalno obavila posao, Perković je član nadzornog tijela obavještajne zajednice i u odnosu na sve kandidate postupio je jednako”, ustvrdio je za Novi list Josipović na početku predsjedničkog mandata.
Josipović i Saša Perković
Tada je Sašu Perkovića imenovao savjetnikom za nacionalnu sigurnost pa je morao odgovoriti na pitanje je li on zlorabio službu u korist jednog kandidata. Nije znao je li Perković o saznanjima izvijestio i druge kandidate, pa je dodao “valjda je dostavljeno onima koji su tražili”.
To je tada zabrinulo i Damira Kajina: “Očito će biti potrebna još jedna reforma obavještajnog sustava”, ustvrdio je protumačivši kako je zadržavanje Perkovića na Pantovčaku bila protuusluga za Mesićevu potporu na izborima.
Josipović je propitivan i jesu li službe obavile sigurnosne provjere Saše Perkovića nakon novih okolnosti s izručenjem njegova oca Njemačkoj, ali Josipović je tada novinarima portala Narod uzvratio: “Oni su prošli sve što treba, budite mirni, sigurni su i povjerljivi”. No, i Josipoviću je poljuljano povjerenje u rad obavještajnih službi nakon događanja u Vukovaru kada je državnom vrhu onemogućeno sudjelovanje u koloni sjećanja.
“Obavještajno-sigurnosne službe ne smiju intervenirati u politiku, ali moraju raditi na sigurnosnoj procjeni i zaštiti sigurnosti građana, uključivši i političkog vrha. Mislim da su u ovom slučaju trebali napraviti puno više nego što jesu”, rekao je Josipović u intervjuu za Večernji list. Premijer Zoran Milanović tvrdio je da su službe dobro obavile svoj posao.
U predsjedničkoj kampanji Josipović je za rad službi rekao da je odličan, a Kolinda Grabar-Kitarović: “Ne uživaju naše službe preveliko povjerenje u međunarodnoj javnosti. Ne mogu konkretno o tome, čula sam iz više država”. Josipović joj je uzvratio: “Katastrofa da se opanjkavaju naše službe na neimenovanim adresama. Izložili ste naše službe opasnosti!”. Kolinda Grabar-Kitarović tvrdila je da je razgovarala s mnogim sugovornicima pa ju je Josipović pitao: “Za koga vi uopće radite?”. Grabar-Kitarović još je o lošem rejtingu SOA-e u međunarodnoj javnosti rekla: “Napravljeno je puno propusta. Ima još puno elemenata koji djeluju izvan sustava. Jasno je da ne funkcioniraju”. O tom povjerenju nešto govori broj informacija koje SOA dobiva u međunarodnoj razmjeni. SOA se u zadnjem izvješću pohvalila da se taj broj od 2013. (90) do 2016. (475) povećao više od pet puta. Ali, i u zadnjoj godini Josipovićeva mandata bilo ih je 370, a u prvoj od Grabar-Kitarović 340. I tadašnji predsjednički kandidat Milan Kujundžić rekao je kako nema povjerenje u sigurnosne službe. Ali kad su ga nedavno kao ministra zdravstva pitali o Tolušićevu slučaju, o radu SOA-e nije imao što reći, već je samo rekao da ne zna tko podmeće Tolušiću. I Ivan Vilibor Sinčić rekao je da nema u SOA-u povjerenje jer su u njoj kadrovirali bivši predsjednici, te da je zastarjela i neučinkovita. No, podaci koje je SOA objavila u svom prvom javnom izvješću iz 2014. ga demantiraju. Dobna struktura zaposlenika uglavnom je od 30 do 50 godina, s manje od 10% starijih od 50 godina. SOA sve više ulaže u modernizaciju, 2016. tri puta povećala je ulaganja u razvoj i modernizaciju u odnosu na 2012. Osim za Lozančića, predsjednica se više ne žali na rad SOA-e.
Zato se predsjednik SDP-a Davor Bernardić zgražao u povodu optužbi bivšeg predsjedničina savjetnika Mate Radeljića, što taj slučaj “baca još jednu sumnju na HDZ-ovu zloporabu obavještajnog sustava”. Bivši predsjednik Stjepan Mesić komentirao je za RTL da ne može shvatiti da predsjednica koristi obvještajnu službu da šalje svoje poruke, a Josipović je “oprao” i “spin mahera koji se vodi opasnom tezom” ali i predsjednicu “koja nije ništa vjerodostojnija” pa je ustvrdio da to može riješiti jedino ozbiljna istraga saborskog povjerenstva. Saborski Odbor za nacionalnu sigurnost na čelu s Rankom Ostojićem utvrdio je da zloporaba nije bilo. I slučaj Tolušić korišten je za politička prepucavanja u kojima je najviše udaraca bilo po SOA-i, s time da se nju najmanje čulo. Na Radeljićeve optužbe da mu je SOA prijetila smrću, ravnatelj SOA-e samo je rekao: “Mi to ne činimo, služba ne prijeti smrću”. I u slučaju Agrokora i potencijalnog izvanrednog povjerenika postavilo se pitanje što je i kako SOA radila i je li bilo što smjela raditi. Očigledno je da politika, koristeći činjenicu da je rad SOA-e obavijen velom tajne, ali i stigmom koju službe nose iz prošlih vremena, olako i bez ikakvih argumenata govori o radu SOA-e.
Posao SOA-e je da prikuplja podatke od sigurnosne i obavještajne važnosti. Nerijetko se njezin rad i pretjerano mistificira. Metode njezina rada obuhvaćaju i prikupljanje podataka od građana (u prostorijama SOA-e samo ako građanin pristane), iz službenih evidencija (svi čelnici tijela moraju udovoljiti njihovu zahtjevu koji moraju čuvati kao tajnu) pa i iz medija. SOA može prikupljati podatke i preko tajnih suradnika, prisluškivati, nadzirati elektroničku komunikaciju, tajno snimati, pratiti i motriti, prikrivati vlasništvo nad stvarima i pravnim osobama, ili prikrivati identitet zaposlenika, te uz naknadu koristiti i tajne usluge pojedinaca i tvrtki. Tajne mjere kojima se više zadire u privatnost odobrava Vrhovni sud, a ravnatelj SOA-e odobrava tzv. izliste telekomunikacijskog prometa, lociranje, tajno praćenje i motrenje, tajni otkup dokumenata i predmeta.
Za državni vrh 450 izvješća
SOA ima 10 regionalnih centara. Prikupljanjem, obradom i analizom podataka važnih za nacionalnu sigirnost SOA pruža potporu donositeljima političkih odluka i državnim tijelima. Ti se podaci odnose na sigurnosno-političke i gospodarske procese i pojave u okruženju i svijetu koji bi mogli utjecati na interese i sigurnost RH, opasnost od terorizma, aktivnosti stranih službi, ekstremistička djelovanja, organizirani kriminal i korupcija, ratni zločini i masovne grobnice, zaštita informacijskih i komunikacijskih sustava, ugrožavanje najviših državnih dužnosnika, štićene objekte. O saznanjima izvješćuju državni vrh, ministarstva i druga državna tijela. SOA je 2016. provela, nikad više, 6716 sigurnosnih provjera (107 osoba dobilo je negativno mišljenje), 696 sigurnosnih prosudbi i 73.511 osoba provjereno je u postupcima rješavanja statusnih pitanja stranaca i državljanstava (vize, dozvola za boravak, državljanstva, međunarodna zaštita). Predsjednici i premijeru uputili su 450 analitičkih uradaka, 40% više nego 2015., a svim državnim tijelima 13.500 sigurnosno-obavještajnih informacija (10.500 ih je bilo 2015., a 8700 u 2014.). Nakon 15% smanjenja proračuna od 2011. sve do 315 milijuna kuna, u 2017. povećan je na 327 milijuna kuna. Zbog terorizma trend je povećanja i u drugim zemljama. SOA zapošljava različite profile, ekonomiste, informatičare, politologe, pravnike, kriminaliste, profesore stranih jezika, elektrotehničare, a tri četvrtine zaposlenih su višeg ili visokog obrazovanja, od kojih su 40 posto žene.
>> Kronologija afere lažnih SMS-ova
Šta je sa Jakovinom - tko ga štiti ?