Čim pristanete na mol sa sjeverozapadne strane otoka, oni vas počnu “škicati”. Prvo vas promatraju iz daljine, a onda se malo pomalo počinju približavati. Jeleni lopatari koji su pedesetih godina prošlog stoljeća stigli s Brijuna na otok Sveti Grgur već su gotovo pitomi.

Navikli su se na turiste koji doplove najčešće s obližnjih Raba i Krka, pa u vrlo kratkom vremenu pobijede strah i približe se toliko da ih možete gotovo pogladiti. Iz ljudske ruke jedu bez problema, a vole čak i kruh koji se, ako ste došli bez hrane, može nabaviti u obližnjoj gostionici. Za našeg posjeta jednom su mužjaku posebno slasni bili krekeri koje smo donijeli u ruksaku, a bio je toliko oprezan da se, čim ih je strpao u usta, udaljio nekoliko metara kako bi ih u miru pojeo. Kad je želio repete, jasno je to pokazao ponovno se približivši.

Uz simpatije, doza nelagode postoji sa životinjske, ali i ljudske strane koju osjeti svatko tko se nađe ispred snažne divlje životinje impresivno velikih rogova. No nisu lopatari jedino što se može vidjeti na Grguru, danas poznatom kao otoku s netaknutom prirodom i neuređenom infrastrukturom koji je okružen kristalno čistim morem. Uobičajen su prizor veliki pauci koji vise u svojim mrežama na granama čekajući svoj plijen, a na mračnu prošlost otoka podsjećaju tek ostaci kazneno-popravnog doma za žene i pedesetak bunkera uklopljenih u kameniti pejzaž. Nakon osuđenica, tamo su kaznu odsluživali oficiri OZNA-e, a kasnije i Informbiroovci, a zgrade u kojima su oni nekad boravili sad su zapuštene ruševine, dok je ostatak otoka zarastao u makiju.

Po tome što je i ostatak otoka obrastao vidljivo je da tamo čovjek ne živi, a najdostupniji je nautičarima, dok oni koji nemaju svoje plovilo mogu stići taksi-čamcima ili turističkim izletničkim brodovima iz cijelog sjevernog Jadrana. S najvišim vrhom Štandarac na 226 metara nadmorske visine kažu da je jedan od najzelenijih otoka u Hrvatskoj, a ujedno je najsjeverniji zimzeleni otok mediteranskog izgleda na Jadranu. Kolika se divljina zapravo tamo krije, mnogima postane jasno kad se pokušaju popeti na Štandarac. Jer – od nekadašnjih staza nije ostalo gotovo ništa, a šuma i nisko raslinje sasvim su ih progutali. No i ovako zapušten, Sveti Grgur nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a očito je oduševljavao mnoge i puno prije nego što je postao poznat kao zatvor. Pod starijim imenom Arta bio je, naime, ucrtan na raznim srednjovjekovnim kartama.