U Ninu, gradu hrvatskih vladara, stoluju vile, coprnice, deklice i ostala mitska bića Hrvatske. Na istoimenoj izložbi u ninskoj baroknoj kući sljedeća dva tjedna održavat će se izložba predivnih fotografija etnologinje Ive Lulić. Ta cijenjena i nagrađivana fotografkinja poznata je po svojim bajkovitim radovima nadnaravnih bića u “stvarnosti”. Naime, njezine fotografije inspirirane su hrvatskim narodnim vjerovanjima, mitovima i legendama, a stvarala ih je za ovu izložbu na najljepšim lokacijama Krka i Podravine.
– Tata, je l’ ovo ova teta snimila pravu vilu, pa ovo nije nacrtano... – riječi djevojčice na izložbi zapravo najbolje opisuju fantastičan rad autorice koja je fotografiranjem živih modela u krajoliku prikazala iznimno bogat opus podravskih legenda i predaja koje su ovdašnji stanovnici prepričavali za tamnih noći uz treperavu svjetlost svijeća. Te su priče zapele za uho, a potom i za objektiv Ive Lulić.
– Nema montaže, svakoj fotografiji posvećeno je puno pažnje, a za izbor lokacije ponekad bismo prošli i tristotinjak kilometara, nerijetko i u jako teškim uvjetima – kaže Iva Lulić čiji su projekti u Podravini i u Krku trajali godinama. Trebalo je, naime, snimiti sve te ljude koji su pristali “biti mitska bića”, nerijetko u jako teškim uvjetima, po kiši, hladnoći i žegi.
Autorica je na Krku snimala u prirodnom ambijentu otoka, u šumama, vinogradima, maslinicima i poljima središnjeg dijela otoka, kamenjarima i pašnjacima, Baščanskoj dolini, špilji, pećini, na sjeveroistočnom strmom dijelu obale otoka na kojima obitavaju bjeloglavi supovi, u zaljevima, uvalama i šljunčanim plažama, starohrvatske odnosno ranoromaničke crkvice, starim kaštelima... U Podravini dio fotografija sniman je i u ruralnom, redovito arhaičnom okruženju odnosno u starim kućama i klijetima, dvorištu, vrtu...
Sve je fotografirano tamo gdje se mitska bića najradije skrivaju i čekaju djecu...
– Pa ne baš samo djecu. Vjerovali ili ne, ništa manje nisu impresionirani ni odrasli, a pogotovo bake i djedovi. To su, naime, priče u fotografijama koje su oni čuli od svojih baka i djedova i koje se su se tako prenosile stoljećima – kaže autorica Iva Lulić koja je u ciklusu “Krk – otok vila” oživjela krčku legendu o naseljavanju otoka Krka i susretu došljaka Matana sa zlatnom vilom Divÿcom.
Ciklus “Podravina između mitova i legendi” obrađuje vile, vještice, vodenjake, more kao i druga nadnaravna bića Podravine. A što Iva Lulić zapravo pokazuje posjetiteljima izložbe? I što je to u paralelnom, oku nevidljivu svijetu tik uz nas? Priča koju je čula, pa fotografirala sa živim modelima, ide ovako:
– Nekoć davno, pričali su naši stari, Podravina je bila fantastično mjesto, napučeno šarolikim bićima poteklima iz kazivanja maštovitog naroda. U bilogorskim šumama krile su se elegantne i tajanstvene vile, dok su noću njima odjekivali otegnuti krici divljih dekli. Coprnice su dozivale mrazeve i tuču. Demonske vještice mazale su se posebnom mašću kako bi letjele. Seljane su strašili glođani i mrakulje, u krevetu su ih gušile more, a ponekad bi ih posjetio i sam Nečastivi.
Posvečkari su noću svjetlucali nad močvarama i mrtvicama. Pojava bele žene bila je znak velikog zla. Nesretnike bi u Dravi i jezerima utapao kralj vodenjak, njegova kraljica vodenkinja zavodila bi mladiće s istim tragičnim posljedicama, a dravska neman u ljudskom obliku, ali s tijelom od šiblja otimala bi mlade djevojke u podne.
A legenda o pomorskim Matanima i gradu Korintiji također počinje nekada davno, jako davno, nitko ne zna kada...
“Rod Matana koji je živio na zapadnim obroncima Pontskoga gorja uz Azovsko more krenuo je na dalek put tražeći sebi novu zemlju. Navikiri su zapjevali svoju himnu “Marjani-Marjani!”, razvili barjake, i flota sedam jedrenjaka, koju je predvodio admiral Hrvoje na svome brodu Sionavu, zaplovila je.
Plovili su tako od proljeća do proljeća, preko sedam mora slijedeći zvijezdu Tornjaču (Sjevernjaču) do zlatnog otoka, a kod otoka Krete jedan je brod stradao u brodolomu. Ploveći kroz Velemôri (Sredozemlje) štitili su ih dobri duhovi Kalup, zaštitnik mornara, i ribarski duh Macarol, uspješno se boreći s morskim zlodusima Štrigunom i Orkulom koji su ih napadali olujama, vjetrovima i valovima.
U proljeće, nakon godine plovidbe, slijedeći Tornjaču, koja je svijetlila ispred plamca, ušli su u Sinjimôri (Jadran). Jedan po jedan, brodovi su se iskrcavali na otoke. Najveći brod Sionav admirala Hrvoja, koji je vijorio barjak, slijedio je put vođen zvijezdom do obećanog zlatnog otoka.
U ranu jesen, u mračnoj noći, pristali su uz jedan otok, vezali se i iskrcali vjerujući da su stigli do svoje nove zemlje, ali razočaranje bilo je veliko. Hodajući kroz noć, obasjanu zvijezdama, bez mjeseca, pod nogama im je bio samo kamen i poneka travka. Razočarani i tužni zaspali su.
Ujutro ranom zorom Matani su ispred otoka na kojem su pristali ugledali obećanu im zemlju. Najveći i najljepši zlatni otok u Sinjimôri (otočić na koji su se iskrcali danas se zove Zeč, ali znamo da je na starim pomorskim kartama označen kao Matan). Ukrcali su se na Sionav i otplovili još zadnju milju. Sve je bilo kao što je obećano. Željeni otok na kojem obitavaju stada ovaca sa zlatnim runom.
Ujutro su pristali na otok gdje ih je dočekala Divÿca (vila) zlatne kose u bijeloj haljini koja je čuvala ovce sa zlatnim runom. Ljepota prizora i sreća uplovljenja u posljednju luku bila je neizmjerna. Divÿca koja je u ruci nosila klupko zlatne vune, prišla je Matanima i kazala da ih čeka jer zna da će oni naseliti zlatni otok. Povela ih je do najistočnijeg dijela, rta Sokola, pored izvora, te vunom iz klupka ogradila dio na kojem će sagraditi svoje nove domove, svoj grad Urih-Kvorÿta (Korintiju) u kojem će živjeti kroz navedena stoljeća.
Sreći nije bilo kraja, no kao u svakoj legendi, tako i u našoj „Vêyskoj povêdi“ postoji ono “ali”. U smiraj dana vila je rekla da odlazi u svoje dvore visoko na brdu, ali da se oni ne smiju okrenuti za njom i njezinim stadom. Vila je krenula u dvore, ali znatiželja Matana, kao i svih ljudi, bila je jača.
Okrenuli su se za vilom i istog trenutka njezine zlatne ovce pretvorile su se u bijeli kamen od kojega su Matani sagradili svoj grad gdje su sretno živjeli kroz stoljeća, sve dok se jedne ljetne večeri na nebu nije ukazao zlokobni predznak, zvijezda Tjarmal (Antares) koja je pretkazala dolazak crnog broda i zlih ljudi koji su zloupotrijebili dobrotu Matana i razorili njihov grad. Rijetki preživjeli raselili su se po otoku i osnovali naselja.
>> Pogledajte galeriju - Mrežnica: Vesela livada i Otok ljubavi
Koje je to mitsko bice s kamerom u vodi? Posteni novinar?