U Hrvatskoj ništa novo, rekli bi cinici – u skladu s cikličkim zakonitostima globalne ekonomije, hrvatsko gospodarstvo kvantitativno raste iz godine u godinu. Usprkos slučaju Agrokora i ovih dana eskalirane krize u donedavno uspješnom brodogradilištu Uljanik, i dalje se povećava broj tvrtki milijardera po kriteriju prihoda, a raste i ukupna dobit tržišnih aktera.
Međutim, strukturne boljke domaćeg gospodarstva, poput slabe efikasnosti poduzetnika, i dalje ostaju, a kao najveći problem i kočnica dugoročnog razvoja pojavio se nedostatak radnika. Nemogućnost pronalaženja adekvatno obrazovane radne snage, slaže se većina analitičara, postao je glavni problem s kojim se danas suočava domaće gospodarstvo i koji će dugoročno utjecati na kapacitete ekonomskog rasta i posljedično razvoja društva.
I sada ponovno dolaze na naplatu godine nečinjenja po pitanju strukturnih reformi, ne samo ove, već i svih dosadašnjih hrvatskih vlada. Jedan od uzroka ovakvog stanja, koje rezultira pomalo apsurdnom činjenicom da relativno slabo gospodarstvo bilježi konstantan pad nezaposlenosti, jest nedostatak jasne migrantske politike u situaciji depopulacije matičnog društva. Jednostavno rečeno, dok nam se mladi iseljavaju u bogatije zemlje EU, mi nikako ne nalazimo načina da popunimo rupe na tržištu radne snage. Kvote za strane radnike koje propisuje država i dalje su točka prijepora poslodavaca i Vlade.
Međutim, još veći negativni utjecaj na stanje u gospodarstvu ima tromi i 21. stoljeću neprilagođeni obrazovni sustav, posebno u strukovnom segmentu, koji sve manje školuje ljude za zanimanja koja će poslodavcima trebati sutra. Sporost u provođenju prosvjetnih reformi i tržišta rada trenutno je najveći uteg na plećima hrvatskog gospodarstva.
