Iza nas je tjedan u kojem je Zagreb ponovno bio europska metropola dokumentarnoga filma. Tjedan je to koji je bio obilježen i najvećim valom hladnoće ove zime, a činjenica da su se kinoulaznice za više od stotinu filmova ZagrebDoxa, koliko ih je prikazano na četrnaestom izdanju međunarodnog festivala, doslovce razgrabile, odnosno da se, kao u nekim minulim vremenima, za njih stajalo u redovima, potvrđuje da se domaća publika najbolje grije uz dokumentarce. Bilo je slučajeva u kojima su posjetitelji gledali reprize filmova koji su ih se dojmili, a neki su čak i uzimali godišnji odmor kako bi mogli biti na što više projekcija ZagrebDoxa. Treba spomenuti i sve volontere koji su se odlučili na sedmodnevni život u Boutique kinu na Kaptolu, mjestu koje je bilo festivalski, ali i njihov dom, a sve zbog dobre atmosfere na Doxu. A uz to što je platforma za razgovor među posjetiteljima, a heterogen program u kojemu svatko može pronaći nešto za sebe osigurao mu je epitet kultnoga, i ljudskost koja krasi festival jedan je od glavnih razloga njegove uspješnosti.
ZagrebDox je zapravo napravio pravu malu dokumentarističku revoluciju među domaćom publikom. Njegovi se organizatori iz godine u godinu trude zaljubiti posjetitelje u filmove koji nisu nužno blockbusteri, ali će ih potaknuti na razmišljanje i eventualno drugačije poimanje svijeta oko sebe. Upravo zato posljednji je dan festivala tradicionalno bio rezerviran za najbolje od najboljeg pa su u desetosatnom programu posjetitelji mogli (ponovno) pogledati nagrađene filmove, ali i odabrane naslove iz raznih segmenata ovogodišnjeg ZagrebDoxa. Kada bi još bilo moguće da filmovi nakon festivala neko vrijeme ostanu na kinorepertoaru tako da dopru do još šire mase ljudi, bilo bi sjajno. Možda bi se u tim projekcijama izgubio festivalski duh koji ih je pratio na Doxu, ali interesa za sjajne dokumentarce zasigurno ne bi nedostajalo.
