Kakva zabluda. Košarkaška reprezentacija dosad je imala kapetana koji
ne pripada hrvatskoj košarci. I Večernji list živio je u iluziji,
triput zaredom proglasili smo ga za hrvatskog košarkaša godine.
Ispričavamo mu se što smo ga tom nagradom povrijedili.
Jer on uopće nije "proizvod hrvatske košarke". To su njegove riječi,
Nikole Vujčića, čovjeka koji je u 29. godini otkrio da možda pripada
Splitu, ali ne i Hrvatskoj. Vujčić je još rekao: "Ponosan sam što mogu
doći pred vas i reći neću!". Dakle, ponosan je što ne želi igrati
za Hrvatsku.
Gledao je u oči okupljene novinare, ali to je poruka navijačima, svima
onima kojima je stalo do Hrvatske. Onima koji se grizu što hrvatska
košarka ne može bolje od devetog ili desetog mjesta u Europi.
Vujčiću je svejedno, igrači njegova mentalnog sklopa upravo su
najzaslužniji što su nekad trofejni sport srozali u "žnj" kategoriju.
Vujčić se pozvao i na "oca i ujaka, sudionike Domovinskog rata", ali je
kroz navijačke forume i za to dobio jasan odgovor:
- Zar su ti se otac i ujak borili za Hrvatsku da je ti tako ponižavaš?
Srami se!
Polemizirati s Vujčićevim stavovima nema smisla. On je svoje rekao, ima
dovoljno godina da bi se njegove nebuloze pripisivale lošim
savjetnicima. Može se otvoriti tema o virtualnoj slici sportaša koju
hranimo u medijima i onoj drugoj, stvarnoj, kad su svjetla ugašena. Na
terenu, u carstvu svog talenta, oni su zvijezde, idoli, najljepši i
najveći. Iza scene, i oni su samo ljudi.
Gluplji ili pametniji, više ili manje izgrađeni, obrazovani, odgojeni,
sa svojim sustavima vrijednosti. Vujčićev je takav kakav je, njemu na
čast. Žalosno je tek što je takav lik bio hrvatski kapetan. Svaki
veliki sportaš, a Vujčić je barem kvalitetan igrač, nosi u sebi crtu
egoizma. Inače se na sportskom polju ne bi nametnuo ostalima.
Kad taj egoizam vrijeđa cijelu naciju, a Vujčić nam svima poručuje kako
je njegova komocija važnija od općeg interesa, onda je to pitanje
karaktera. Koliko god to poricao, Vujčić je pravi produkt, čisto
ogledalo sadašnjeg trenutka hrvatske košarke koja je trula na svim
razinama, bez karaktera i identiteta, pogotovu u vrhu HKS-a. U istom su
loncu Vujčić, Giriček, Bagarić, Žižić s predsjednikom Dankom Radićem i
njegovom vrhuškom koja je "kraljicu igara" zakucala u beton.
Vujčić je dobar centar i ništa više od toga. On nije i ne može biti
Robert Pauletić, čovjek koji je dao sve, svoj milijun iz Kviskoteke, da
bi usrećio one koji nemaju, nezbrinutu djecu. Vujčić gleda kako bi
usrećio sebe, briga ga za ostale. Nije jedini. Neka živi s tim.
Međutim, da se ovakav primitivni način, kako je to učinio Hrvatskoj,
nabacio blatom na Izraelce i svoj klub Makabi, odletio bi naglavačke
preko Crvenog mora. Doslovno bi se utopio u svojoj bahatosti.
GOST SURADNIK
Vujčić ne može biti Pauletić
