„Ako želite mrziti Jacquesa Chiraca“, upozoravao je njegov biograf, „ne smijete ga nikad osobno upoznati.“ Dugogodišnji dopisnik iz Pariza, i poslije toga hrvatski veleposlanik u Francuskoj, može iz osobnoga iskustva posvjedočiti da je pisac Denis Tillinac bio u pravu kad je isticao ljudsku toplinu i srdačnost nekadašnjeg francuskog predsjednika, rijetko viđenu osobinu kod jednoga političara. Za njega se ni poslije smrti, koja je objavljena jučer, neće moći govoriti da se ubrajao u kategoriju ljudi kojima treba dati vlast, da se vidi kakav je čovjek.
Možda je bilo slučajno, a možda i nije, da je Jacques Chirac (86) posljednju vjerodajnicu u svome drugom predsjedničkom mandatu u travnju 2007. primio od hrvatskoga veleposlanika. Nakon propisanog protokola i poduljeg tête-à-tête razgovora, francuski predsjednik iznenadio me savjetom za novog hrvatskog veleposlanika: – Ja znam da Hrvati imaju dugu i bogatu povijest i kulturu. Ali, Francuzi o tome malo znaju. Učinite, gospodine veleposlaniče, da Hrvatska bude poznatija i prisutnija u mojoj zemlji.
Mitterrand “solunac”
Iako je za dva tjedna napuštao Elizejsku palaču, poslije punih 12 godina služenja državi, predsjednik na odlasku dao je ideju iz koje će se šest godina poslije razviti festival hrvatske kulture u Francuskoj „Croatie, la voici“, i u nastavku, festival francuske kulture u Hrvatskoj. Nikad hrvatska kultura nije tako cjelovito prikazana u jednoj stranoj zemlji, najviše u gradu koji je na glasu kao svjetska kulturna prijestolnica. Hrvatskoj su šest mjeseci bili otvoreni Louvre, Musée Cluny, Musée Rodin, Comédie-française, Salle Gaveau…, najveće i najprestižnije institucije francuske kulture. Nicolas Sarkozy u razgovoru sa Stjepanom Mesićem službeno je prihvatio održavanje Festivala, François Hollande ga je otvorio s Ivom Josipovićem. Ideja se mora pripisati Jacquesu Chiracu, čovjeku najbogatije biografije među svim francuskim političarima: dva puta predsjednik vlade, u dva mandata predsjednik države, višekratni ministar u različitim golističkim vladama, gradonačelnik Pariza. U toj je ulozi u Gradskoj vijećnici u ljeto 1991. primio Franju Tuđmana, koji je prije toga imao dosta teške razgovore s Mitterrandom o krizi jugoslavenske federacije. Pozvao ga je da za dva tjedna dođe opet u Pariz, i da pred 15-ak europskih premijera i 30-ak šefova pučkih stranaka izvijesti o hrvatskom pogledu na jugoslavensku krizu. Predsjednik Tuđman poslao je Žarka Domljana koji je održao odličan govor na engleskome jeziku. No, šefa parlamenta drukčije se sluša nego šefa države.
Za Hrvatsku je Chirac bio posebno važan zato što je prekinuo prosrpsku politiku svoga prethodnika, i uspostavio potrebnu ravnotežu između Hrvatske i Srbije u rješavanju zamršene jugoslavenske krize. Kad su od Mitterranda tražili da vojnički zaustavi Miloševića, uzvraćao je da francuski vojnik nikad neće pucati na srpskoga vojnika; kod njega je vladala neka neobjašnjena, čak i neobjašnjiva solunska solidarnost. Kad su se Mladićeve jedinice u Sarajevu iživljavale nad Francuzima iz sastava mirovnih snaga, Chirac je zaprijetio da nitko neće ponižavati francuskoga vojnika. Francuska je uzela svoje mjesto u bombardiranju srpskih vojnih ciljeva u BiH, a poslije i u bombardiranju Beograda. Mitterrandova povijesna doktrina nije obvezivala puno realističnijeg Chiraca. Nije bilo slučajno što je Daytonski sporazum potpisan u Elizejskoj palači, s Chiracom u ulozi domaćina: s promijenjenom, uravnoteženom politikom, Francuska je postala snaga mira na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
Još po nečemu Hrvatska mora pamtiti Jacquesa Chiraca: kao predsjedatelj Europske unije, on je u prosincu 2000. u Zagrebu održao prvi summit tadašnje „dvanaestorice“ u jednoj zemlji nečlanici, i otvorio Hrvatskoj vrata pregovora za pristupanje Uniji. Kao dobar domaćin, Mesić je bio spreman dati i ptičjeg mlijeka svome gostu, birao je najbolja vina, da bi otkrio da Chirac za stolom nije tipični Francuz: pije samo pivo. Između njih je uspostavljeno povjerenje i prijateljstvo, pa i simpatije; kad god bi hrvatski predsjednik prolazio kroz Pariz, razveselio bi svoga francuskoga kolegu. Posljednji susret najavljivao je da bi to mogao biti i njihov oproštaj: Chirac je jedva stajao na nogama, ali je pod svaku cijenu htio ispratiti Mesića do njegova automobila. Nije htio pokazivati svoje slabosti.
Pobijedio s 82 posto
Za Chiraca kažu da je bio veliki predsjednik koji u Francuskoj nije napravio velike stvari. Okolnosti mu nisu bile sklone: prvi 7-godišnji mandat osvojio je 1995. na programu socijalnih reformi i počeo ambiciozno, od najtežeg, od mirovinskog sustava, gdje se palilo crveno svijetlo, jer su tri zaposlena Francuza izdržavala jednog umirovljenika. Izazvao je revolt sindikata, štrajk vozača kamiona i blokadu zemlje; na krizu je reagirao, po mnogima nepotrebno, raspuštanjem Nacionalne skupštine. U ponovljenim izborima izgubio je parlamentarnu većinu, pa je do kraja mandata morao trpjeti kohabitaciju sa socijalistima koji su otupjeli sve oštrice njegove reformske politike. Drugi mandat 2002., u međuvremenu skraćen na pet godina, dobio je plebiscitom ljevice i desnice, s 82 posto glasova, jer mu je protivnik u drugome krugu bio vođa krajnje desnice Jean-Marie Le Pen.
Hrvatska je odlaskom Jacquesa Chiraca izgubila svoga velikog zaštitnika koji ju je dobro razumio. Svakako više nego Hrvatska njega.
Ustani Franjo Hrvatska te zove ,zove... Ustani Franjo naš...