Na kritiku koju je Jagić uputio Broz-Ivekovićevu rječniku zato što u nj nisu uvrštene riječi iz Mažuranića, Šenoe i Pavlinovića, podsjetio je ovih dana Radoslav Katičić na Vijeću za normu hrvatskoga standardnog jezika. Zašto se danas trebalo vratiti izjavi staroj stotinjak godina? Zato što se ondašnja hrvatska jezikoslovna škola oglušila na Jagićevo zvonjenje na uzbunu, a tragovi takva stava još su živo prisutni u shvaćanjima današnjih jezikoslovaca o leksičkoj normi, pa i u uputama o tome što ih dobivaju urednici i lektori. Tu je potreban odlučan zaokret, uvjeren je Katičić, jer neprihvatljivi su rječnici hrvatskoga jezika u kojima se ne može, u izvornom jezičnom liku, čitati Šenoa ili Mažuranić (kao i Gundulić, Držić, Marulić...).
Da ta tema još nije potrošena, pokazala je rasprava. Ivo Pranjković drži da ono što je u jeziku mrtvo ne može više oživjeti. Mislav Ježić također ne misli da bi se “mrtvo” moralo “oživljavati”, ali smatra da klasici hrvatske književnosti, kao ni njihove riječi, nisu mrtvi.
Oni su za hrvatske vukovce bili mrtvi, ali hrvatsko jezično blago ostalo je itekako živo i dragocjeno. Nisu vukovci samo odbacili jezik hrvatske književne tradicije. Učinili su to i s mnogim hrvatskim riječima iz organskih govora, uzevši samo one, slikovito formulira Katičić, “iz kulturne sfere obilježene planinskim stočarstvom”, a odbacujući jadranski, panonski, podalpski i druge hrvatske kulturne ambijente.
“Ubijaju” li doista vukovci još i danas hrvatski? Tko nas ili što nas priječi da se vratimo vlastitu jezičnom bogatstvu nepravedno proglašenom zastarjelim ili provincijalnim? Zašto uz krevet ne bi stajala i postelja, uz ulicu se protezao i šor, uz druga postojao i pajdaš, uz vatru nas grijao i oganj, a na brodu se uz pramac vidjela i prova? Svaka riječ ima svoje mjesto u stilskoj slojevitost hrvatskoga standardnog jezika!
