Izišla je ispod stuba vukovarske bolnice, ugasivši cigaretu. S tenisicama na nogama, odjeven u traperice i maskirnu jaknu, i s onim svojim čuperkom koji se poput njega nije dao ukrotiti taman je tada hodnikom prošao njezin mlađi sin. Mahnuo joj je i u žurbi dobacio: “Mama, vidimo se”. Nije imao vremena zastati. Hitao je u posjet djevojci koja je s njim branila rodni Vukovar.
Taj kratki susret majke i sina zbio se potkraj srpnja ‘91. godine. Mjesec i pol zatim Igor Balaž, mladić s nestašnim čuperkom, trebao je imati 17. rođendan. Je li ga i gdje dočekao, Vesna Balaž, majka maloljetnog dragovoljca, ni danas ne zna. Sve ove godine ona traga za istinom o svom mlađem sinu. Sve ove godine nije uspjela doznati ništa.
Bio je s Varaždincima
– Znam da je bio s Varaždincima, da je on, moj hrabri dječak, uništavao tenkove. Stradao je negdje u naselju Petrova gora. Nitko mi se nikada nije javio da kaže što je bilo – tihim će glasom Vesna Balaž, vadeći iz novčanika Igorovu fotografiju.
Jožiku su ubili u Veleprometu, nasuprot našoj kući. Tijelo nije nađeno
– Moj je sin uvijek sa mnom. Pola mene svjesno je da ga nema. A pola mene se još nada da će doći našoj kući. Zapravo, nikada se neću prestati nadati – domeće.
Rat joj je, pripovijeda, odnio i sina i supruga Josipa čije tijelo također još nije pronađeno. Nestalima se vode i njezini teta i tetak Dara i Antun Feđvar, za koje se zna da su ubijeni na kućnom pragu, na Mitnici. Tog studenog 1991. godine Dunav je odnio tijelo Vesnina strica Paška Đakovića. Ubijen je i bačen u rijeku u kojoj je gotovo tri desetljeća ranije skončao njegov brat, a Vesnin otac Josip. Utopio se kad joj je bilo šest godina. Mati Milica sama je podizala nju i brata Zvonimira na čijem grobu otprije pet godina pali svijeću za sina Igora i supruga Josipa.
– U životu imam još samo 80-godišnju majku i starijeg sina Leonarda koji je prije tri godine umalo poginuo u prometnoj nesreći. Da se nije probudio iz kome, ni mene više ne bi bilo. Još jednu tragediju ne bih mogla podnijeti, takav život više ne bi imao smisla i ja bih ga završila – kaže.
A do rata obitelj Balaž živjela je normalnim životom, ni u čemu ne oskudijevajući. Vesna i Josip, kojeg su svi zato što je Mađar zvali Jožika, radili su u Borovu, a kod kuće su imali autolakirersku radionicu. U dva desetljeća braka dva su puta postali roditelji. Najprije se rodio Leonardo, godinu i pol kasnije Igor. Njihova kuća bila je na Sajmištu, odmah nasuprot limenih hangara Veleprometa, od rujna 1991. logora u kojemu su mučeni i ubijani hrvatski vojnici i civili.
– Kad je zaratilo, dečki i Jožika odmah su otišli od kuće. Sva trojica bila su dragovoljci. Meni je bilo normalno da su tako reagirali pa ih nisam ni pokušala odgovoriti. Svaki je od njih otišao na svoju stranu – Igor s Varaždincima, Leu je zapovjednik bio Petar Kačić, Jožika je bio kod Komunalca... Nasuprot naše kuće bio je Velepromet, a sa strane skladište Apatinske pivovare. Jedne smo večeri Jožika, Igor, ja i nekolicina naših prijatelja otišli u dvorište pivovare. Igor se uvukao unutra i izvezao kamion. Obojili smo ga u šareno i poslije se naša vojska njime služila – pripovijeda Vesna Balaž.
Njezin Jožika baš je bio došao kući na Sajmište kada su tog 14. rujna 1991. tenkovi i pješaštvo jugoslavenske vojske krenuli iz smjera Negoslavaca. Odjurili su supruzi Balaž i Vesnina mati Milica Đaković spas potražiti u podrumu susjeda Rusina. Jožiku Balaža odatle je vojska odvela.
Milica Đaković, 80-godišnja baka, noću je čula zvukove zločina
– Ubili su ga u dvorištu Veleprometa, nasuprot naše kuće. Mama je vidjela njegovo tijelo, ja nisam imala snage pogledati. Bio je pokopan nedaleko od pruge, ali netko je njegovo tijelo iskopao i nekamo premjestio – govori Vesna Balaž.
Nemam gdje svijeću zapaliti
Nakon pada Vukovara uz pomoć prijatelja Srbina uspjela je preko Srbije i Mađarske pobjeći u Hrvatsku, u Vrsar. Mati Milica nije htjela s njom.
– Ja sam pravoslavka, ne i Srpkinja. Da sam otišla, danas ništa ne bismo imali. Noću sam čula zvukove kada su ljude odvodili i ubijali u dvorištu pivovare. Tražili su i moju Vesnu, pitali gdje je, gdje su joj sinovi. U kuću su nam uselili osmero izbjeglica s Korduna. Kad je došla reintegracija, moja se kći vratila. Tu je i unuk Leo – kaže Milica Đaković.
Vesna Balaž nedavno je operirala kralježnicu pa ove godine za Sve svete nije bila kod kuće, već na rehabilitaciji. Cijeli je dan preplakala.
– Jedino mi je rana na srcu to što nemam sinu i mužu gdje svijeću zapaliti – kaže.
>>Tisuće svijeća zapaljeno za Grad Heroj duž Vukovarske avenije
>>Vinkovčani zapalili lampione u spomen na vukovarsku žrtvu
Nadam se da će danas u gradu Heroju Vukovaru biti samo jedna kolona..Nadam se da će sve proteći u najboljem redu i bez uplitanja politike....Za sve one poginule u domovinskom ratu koji su dali svoj život za bolju Hrvatsku..Pokoj vječni daruj im Gospodine...Počivali u miru...Nismo ih zaboravili....