Istup predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića na N1 televiziji, u kojem obznanjuje kako shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda o pravu korisnika konvertiranih kredita u CHF na potpunu restituciju nije prošlo sudsku evidenciju i vraćeno je na ponovno odlučivanje te da on osobno smatra kako suci koji su ga donijeli velikim dijelom ipak moraju promijeniti način razmišljanja pod utjecajem EU direktive i utvrditi koja je bila odgovornost banaka i što su one napravile, izazvalo je burne reakcije, i u stručnim, i u bankarskim krugovima, ali i u redovima oštećenih dužnika u CHF. Iz Udruge Franak poručuju da Vrhovni sud mora donijeti odluku u skladu s hrvatskim pravom i pravom EU, a iz Hrvatske udruge banaka kako očekuju nepristrano suđenje utemeljeno na stručnosti i znanju. Te bi dvije rečenice trebale imati isto značenje, no za suprotstavljene strane to znači – dijametralno suprotne odluke.
Građanski odjel Vrhovnog suda nije dao jedinstvene odgovore većine sudaca niti da dužnici koji su konvertirali imaju pravo na dodatno obeštećenje do potpune restitucije, niti da ga nemaju. Više je glasova dobilo shvaćanje da dužnici imaju pravo. Dao je, međutim, tumačenje o njihovu pravu na zateznu kamatu koje nije ni traženo.
- Ovih 22-oje sudaca i sutkinja Vrhovnog suda itekako dobro znaju da bi puko utvrđenje ništetnosti bez prava na obeštećenje bilo besmisleno i proturječno odlukama EU suda, u kojima se zahtijeva pravo na puno obeštećenje potrošača vraćanjem ne samo u pravnu, već i u činjeničnu početnu situaciju kao da nepoštenih odredaba nikada nije niti bilo. A nema ih upravo zbog toga, jer su to potvrdili baš suci Vrhovnog suda RH i suci u Strasbourgu – kažu u Udruzi Franak te dodaju da 55.000 obitelji već godinama čeka na odluku Vrhovnog suda i više od desetljeća podnose teret nezakonitih kredita stranih banaka koje posluju u Hrvatskoj.
Poručuju da će po povijesnoj odluci koja se ponovo čeka tih 22-oje sudaca i sutkinja Građanskog odjela Vrhovnog suda biti zapamćeno.
- Ta odluka bit će životna ocjena njihova rada koju će izreći sami sebi. Teško je pisati ovu objavu, a ne biti patetičan, zadržati emociju bez pretjerane ekspresije, no neizostavna misao koja nas prati jest kolektivna presuda i njezini učinci, koja je prošle godine u Strasbourgu dobila još jednu potvrdu – a to je nedvojbena činjenica da su banke opljačkale 125.000 hrvatskih obitelji, od čega 55.000 konvertiranih kredita još uvijek lebdi u limbu, i da su svi hrvatski i EU sudovi to utvrdili i potvrdili – ogorčeni su u UF-u.
Među bankarima je od istupa predsjednika Vrhovnog suda zavladala panika: u strahu su da će suci promijeniti odluku, što bi im donijelo višestruko veće troškove od gubitaka sporova, ali i izdvajanja rezervacija za pokrenute sudske sporove, kao i rezervacija za nepredviđene obveze po kojima protivna strana nije pokrenula sudski spor, ali bi u tom trenutku postalo izvjesno da ga mogla pokrenuti.
Iz HUB-a su stoga odreagirali i iskazali zabrinutost zbog načina komunikacije predsjednika Vrhovnog suda u javnosti, kao i iznošenja osobnih stajališta o pravnim pitanjima koja su predmet niza sudskih procesa koji su u tijeku i impliciranjem da određeni dio sudaca pravno ne razumije cjelokupnu situaciju. Smatraju da se na taj način ugrožava nepristrano suđenje utemeljeno na stručnosti i znanju te ustavna prava na pravično suđenje.
VIDEO Prosvjed koji organizira udruga Franak
- Podsjećamo, Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Time je otpala osnova za restituciju budući da su sporne odredbe iz osnovnog ugovora zamijenjene aneksom koji je valjan. Restitucija po osnovnom ugovoru ugrađena je u mehanizam konverzije te u slučaju konvertiranih kredita ne postoje više nikakva daljnja prava na restituciju s naslova osnovnog ugovora o kreditu – uvjeravaju iz HUB-a iz kojeg poručuju kako očekuju da će Vrhovni sud u individualnim postupcima donositi odluke u skladu s prethodno iznesenim stajalištima u Oglednom postupku i odredbama zakonskog rješenja koje je uredilo konverziju te misle kako bi u protivnom bila ugrožena ustavna načela trodiobe vlasti i vladavine prava što bi negativno utjecalo na razinu pravne i investicijske sigurnosti u Republici Hrvatskoj.
Razina pravne sigurnosti i zaštite potrošača za hrvatske građane bila bi, ako se vratimo na početak kolektivnog postupka protiv banaka, mnogo veća nego danas da banke nisu zaključivale ugovore o kreditima čiji su osnovni dijelovi – cijena i predmet (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) proglašeni nepoštenima i stoga ništetnima. Konverzijom je dijelom obeštećen dio dužnika, Sud EU dao im je u drugim državama za pravo na dodatnu restituciju u vidu svih preplaćenih kamata i valutne klauzule, no za hrvatski slučaj u kojem se tražilo njegovo mišljenje, proglasio se nenadležan jer u trenutku sklapanja ugovora o kreditima, Hrvatska nije bila dio EU.
