Kratko pamćenje je, kažu, ključ sretnog života. No, kad bi taj recept bio točan, Hrvati bi bili jedan od najsretnijih naroda na svijetu. U trenucima kad se nacija bavi izmjenama Vladina pravilnika o korištenju službenih automobila, rijetki još pamte da je prije manje od dva mjeseca trebao biti izmijenjen temeljni pravni dokument države u kojoj živimo.
Ustavne promjene koncipirane oko uvođenja odredbe o nezastarijevanju ubojstava počinjenih iz političkih pobuda trebale su se, dakle, dogoditi prije otprilike osam tjedana, no plan je propao nakon što je iznenada svoju podršku tom potezu uskratio HDSSB.
Iz vladajuće koalicije tada su poručili kako im se ne žuri i kako će cijelu stvar “odgoditi za dva tjedna”. Ipak, prošao je Božić, Nova godina, Sveta tri kralja, a nekadašnja grandiozna inicijativa završila u ropotarnici povijesti. Zašto? Ustavne promjene bile su odgovor premijera Zorana Milanovića svima onima koji su ga optuživali da je izmjenama Zakona o pravosudnoj suradnji od izručenja Njemačkoj štitio bivšeg agenta Udbe Josipa Perkovića, osumnjičenog za organizaciju ubojstva jugoslavenskog emigranta Stjepana Đurekovića.
Usprkos teškom sukobu koji je izbio s EU i naročito Njemačkom, Milanović je inzistirao da ne štiti pojedinačnu osobu, već princip da se pitanje zločina treba riješiti u Hrvatskoj, pa je osmislio ad hoc ustavne promjene kojima bi se osiguralo ukidanje zastare za takva djela. Da bi se takva navrat-nanos promjena osnovnog državnog pravnog akta opravdala, aktiviran je partijski instant-ustavotvorac Peđa Grbin, a premijer – željan da oformi dvotrećinsku većinu bez arhineprijatelja iz HDZ-a – u cijelu priču privukao je laburiste i HDSSB.
Prvima, čiji je čelnik tek koji mjesec ranije protiv njega podnio kaznenu prijavu, obećao je prepolovljenje praga potrebne količine potpisa za raspisivanje referenduma, a drugima, koje je u Saboru javno prozvao kao lopove i prevarante, uvođenje regionalizacije Hrvatske u Ustav. Dakle, Zoran Milanović toliko je vjerovao u princip kažnjavanja političkih ubojstava u Hrvatskoj da je zbog njega bio spreman Hrvatsku dovesti na rub sankcija Europske komisije, zaratiti sa svojim glavnim europskim saveznikom, šurovati s ljudima koje smatra populistima i lopovima te promijeniti osnovni teritorijalni ustroj države.
Ipak, kad je HDSSB iz vlastita političkog oportunizma od cijele priče odustao, a Perković ipak, nakon europskog pritiska, izručen – ustavne promjene su zaboravljene. Gdje je nestao premijerov princip? Gdje je nestala ta nepokolebljiva pravednost kažnjavanja zločinaca? Dakako, dvotrećinska većina u Saboru mogla bi biti okupljena i bez HDSSB-a. Dovoljno bi bilo pozvati HDZ, no problem je što ni oni nisu baš skloni takvoj intervenciji u Ustav.
Tomislav Karamarko svoje političko djelovanje tijekom protekle dvije godine temeljio je na antikomunizmu. S obzirom na to, barem radi političke svrhovitosti, HDZ bi morao biti zainteresiran za nezastarijevanje političkih ubojstava, no Karamarko SDP-ov prijedlog nije želio podržati tvrdeći da je riječ o makinaciji osmišljenoj samo za spašavanje Perkovića. To je sasvim moguće, no sad kad je Perković izručen, koji to razlog HDZ ima da se protivi ovakvoj intervenciji u Ustav?
Na Karamarkovu sreću, ono što nitko ne predlaže, ne mora se niti odbiti. A ustavne promjene više nitko ne predlaže. Od Peđe Grbina danas se mogu čuti samo Thompsonovi stihovi, famozni “visoki izvor” je utihnuo, a premijer se bacio na rješavanje ustavnih zavrzlama u susjednoj BiH. A ubojstva, žrtve, krvnici, nalogodavci, pravda? Njih se više nitko ne sjeća, barem dok opet ne zatrebaju. Ta odvratna lakoća bagateliziranja svega, od ustavnih tekstova do ljudskih tragedija u svrhu dnevnopolitičkih nadmetanja, ključni je razlog zašto danas građani zaziru od politike.
Dok im se servira tobožnja ideologija, prepoznaju kako iza te krinke nikakvih vrijednosti nema, već samo interes u očuvanje statusa quo. Slučaj ustavnih promjena pokazuje da je Perković tu samo dio te šire društvene bolesti, a njegovo izručenje sve samo ne početak njezina izlječenja, kao što neki smatraju. Dapače, liječnici bi rekli: Iako je pacijent umro, operacija je uspjela.
Mustać......!??? DORH koji se žali protv samog sebe....!??? To su gorući problemi Hrvatske. ........... Možda doživimo i suđenje Vojislavu Blaževiću i saznamo da li ga je i tko nagovorio da mu priprema teren za djelovanje. - Znate onu da besposlenoslen pop i jariče krsti....