Kakva je ovo država? Razmišljam o tome još od 17. prosinca kada sam bio na premijeri novoga djela sineasta Vinka Brešana. Na taj me je kulturni i društveni događaj pozvao prijatelj Mate Matišić. Tijekom za njega uobičajene brzinske kave – multitalentirani Mate je angažiran „na sto strana“ – uručio mi je dvije pozivnice i kao scenarist filma me uputio, zasigurno imajući na umu moju profesiju politologa, da pažnju posebno usmjerim na aspekte koji se odnose na državu. Bilo mi je jasno na što smjera kad sam u jednom od dramaturških vrhunaca filma čuo kako istaknuti branitelj i general Hrvatske vojske postavlja ultimatum predsjedniku Republike da će se ubiti ako se država ne ukine jer se on za „ovo“ nije borio, a njegov život bi ponovo imao smisla samo kad bi se mogao opet boriti za Hrvatsku, ali drugačiju i bolju. Poruka je dramatična: sadašnja država je (postala) tako loša i trošna da bi je čak i neki njeni graditelji htjeli srušiti i na njenim razvalinama podići novu.
Umjesto da se samo snebivam ili pak likujem nad satiričnim značenjem fraze istaknute u naslovu „Koja je ovo država“, koja se putem toga filma iz uličnoga/kavanskoga žargona probila u elitna polja medija i kulture, već dva i pol mjeseca pokušavam ustanoviti ključna svojstva suvremene hrvatske države. Ako već njeno funkcioniranje prate velike kontroverze, smatram, treba vidjeti na kakve se razlikovne poremećaje odnose ta prijeporna pitanja. Pritom se najviše koristim za tu problematiku vezanim razmatranjima istaknutih znanstvenika, publicista i drugih javnih osoba. Napose me u tom sklopu zanimaju atributi koji se u ovom desetljeću, bremenitom prvo svekolikom krizom i potom društvenom agonijom, pridaju toj državi u javnosti. Prikupio sam zbirku takvih atributa, od kojih ovdje iznosim neke koji su izazvali naročito veliku pozornost.
Stvar slučaja
Prva je sintagma „slučajna država“ koju je Zoran Milanović kao premijer iznio u kolovozu 2012. za obilaska triju slavonskih županija tada jako pogođenih sušom. Prije godinu dana, kad su počele priče o njegovoj kandidaturi za predsjednika Republike, pokušao se braniti da je ta njegova izjava „izvučena iz konteksta“ (zapravo je 2012. ustvrdio „država koja je prepuštena slučaju je slučajna država“). Glede&unatoč toga pojašnjenja, navedena tvrdnja se nastavlja javno citirati. S jedne strane služi kao jedan od „krunskih“ argumenata za navodno odsustvo domoljublja kod Milanovića, koji je unatoč „maloga milijuna“ svojih nedostataka i ranijih propusta upečatljiv kao politički govornik pa je stoga opasan mogući takmac ne samo predsjednici Republike nego i vladajućem HDZ-u. S druge je strane „slučajna država“ krilatica koju razmjerno često rabe lijevo i liberalno orijentirani kritičari aktualnoga režima pa i političkoga sustava kod nas.
Osobito zvučne atribute hrvatskoj državi pridao je Igor Mandić. Glasoviti pisac i intelektualac u proljeće 2014. godine u „Nedjeljom u dva“ ocijenio je kako je država kod nas „neuspjela“. Nadalje, u Novom listu 8. lipnja te godine izjasnio se kako je hrvatska država poput novina „pogrešno presavijena“ i da je u raspadanju. Četiri i po godine nakon toga, ponovno u intervjuu riječkim novinama koji je tom prilikom za povod imao dodjelu Mandiću počasnoga doktorata Sveučilišta u Rijeci, on je ustvrdio: „Mi državu nemamo, nismo suvereni, jer nemamo fiksirane granice, nemamo kapital i vraćamo se u Austro-Ugarsku. Austrija nam drži banke, a Mađarska tehnologiju, naftu, plin, željezare...“ Pa je nastavio rezati riječima kao kirurškim skalpelom: „Oni koji su time pogođeni mogu zbog toga žaliti, očajavati, ali država je tu nemoćna, jer nema mehanizma da zadrži dovoljan broj ljudi da bi se stvorila kritična masa stanovništva za formiranje prave države. Mi imamo Sabor, a nemamo državu“.
Nešto blaže od Mandićevih, ali idejno sasvim drugačije usmjerene, kritike su aktualnoga izdanja hrvatske države koje dolaze od političkih i drugih aktera radikalne desnice. Tako je prije nekoliko dana Anto Đapić, ruku na srce već ustajali političar koji se opet nastoji vratiti na nacionalnu pozornicu, u intervjuu ovom listu upozorio kako je „razgradnja hrvatske državnosti dramatična“. Nije obrazložio na što se konkretno odnosi ta razgradnja, ali je objelodanio svoj pokretački motiv za veliki ili pak neuspješni – ubrzo će se pokazati, jer vrijeme svima sudi – politički comeback: „Izazov mi je završiti započeti posao za državotvornim stolom, a ne karijera, jer sam je ostvario.“ Đapić je tako postao jedan od doista rijetkih kod nas koji se u posljednjih nekoliko godina poslužio riječju „državotvorno“. Već neko vrijeme je političari sustavno izbjegavaju, za razliku od situacije u prva dva desetljeća Republike kad je bila jedna od udarnih u političkoj retorici desničara. Umjesto riječi „državotvorac“, ne samo ti politički akteri nego i neki drugi, eto i izvjesni samoproglašeni ljevičari iz SDP-a, koriste pojam „suverenist“ kako bi definirali bitan sastojak svoga političkog identiteta. U znatnom dijelu naše političke elite danas je važno sebe odrediti baš tom riječju, pa ma što ona značila danas, gotovo 28 godina nakon što je Hrvatska postala samostalna, 21 ljeto od kada je zadobila punu kontrolu nad svojim granicama i nešto više od pola desetljeća koliko dugo je članica EU.
Od tvrdnje da hrvatska država zapravo ne postoji ili da se ubrzano razgrađuje u javnosti prisutnije su one koje joj pridaju atribute „duboke“, a naročito „otete“ i „zarobljene“ države. Teorijski koncept označen potonjom sintagmom razvio se u političkoj znanosti u postkomunističkim zemljama. Osobito jasno ga u hrvatskoj društvenoj znanosti, pa i medijima, obrazlaže vodeći naš stručnjak za javne politike Zdravko Petak. Taj istaknuti politolog pod „zarobljenom državom“ smatra „kontekst u kojemu država izravno djeluje u ime elita koje, u trenutku transformacije socijalističke ekonomiju u kapitalističku, rabe svoju političku moć kako bi postigle presudnu moć u procesu ekonomske regulacije. Istovremeno, takav kontekst u formulaciji i implementaciji javnih politika slijedi snažni klijentelizam u distribuciji različitih vrsta privilegija društvenim skupinama spremnima dati svoju političku potporu vlastima organiziranima na taj način“ (citat iz nedavno u Velikoj Britaniji objavljenoga zbornika radova koji su uredili on i Kristijan Kotarski).
I osobno sam mišljenja kako je hrvatska država krajem prošloga i u dosadašnjem dijelu ovoga stoljeća od miljenice (naroda, društva), što je bila u prvoj polovici devedesetih, postala zarobljenicom političkih elita i njihovih klijenata. Uspostavljanjem i razvijanjem demokracije postignuto je da (više) nitko kod nas ne može u autokratskoj maniri Luja XIV. ustvrditi „Država to sam ja!“. Ali država nismo postali ni mi, obični građani. „Država to su oni!“, zapravo baš to u posljednje vrijeme sve češće oporo poručuju izvjesni umni i demokratski orijentirani ljudi u Lijepoj Našoj. Na napetost između političkih i društvenih aktera, „države i društva“, uz pojedine druge mislioce pravodobno je upozoravala vodeća hrvatska politologinja Mirjana Kasapović u esejima prvotno objavljenima u ovom prilogu koji su sakupljeni u knjizi „Oni i mi. Osvrti na suvremenu hrvatsku politiku“ (2014.).
Plaćanje opačina
Da su takva upozorenja „glas vapijućih u pustinji“, upućuju mučna te za demokraciju i društvo zapravo pogubna zbivanja u posljednje vrijeme. Stranačka podobnost na štetu meritornosti se normalizirala: postala je uobičajen način regrutiranja vodećih kadrova u javnim i državnim službama. Napretek je pokazatelja prema kojima takvo „kadroviranje“ jako loše djeluje na funkcioniranje mnogih institucija. Vladajući navedene službe kao i javne tvrtke napučuju od vrha do dna članovima svojih obitelji i stranaka (od 100 do 200 takvih likova će se uskoro, ako se prihvati zakon o novom sustavu javne uprave, zapošljavati bez natječaja?!) kao i prijateljima te klijentima. Pod pritiskom besprizornoga povećanja administracije (u javnoj upravi je u rujnu prošle godine bilo zaposleno gotovo četvrt milijuna ljudi) i – s time i drugim manipulacijama i greškama vladajućih povezanih – veoma visokih raznovrsnih poreza i nameta pada na koljena naše ionako slabašno gospodarstvo. Sudovi u sporovima često pogoduju politički podobnima i moćnima, a obrazloženja nekih takvih presuda su istinska sramota ne samo za pravničku profesiju nego i za zdravi razum. Više novinara slijedom presuda sudova kod ciničnih tužbi za „duševne boli“ mora platiti visoke odštete iako su u svojim tekstovima i emisijama iznijeli istinu, a samo prosvjedima njihovih kolega i drugih građana takva se situacija, koja potkopava slobodne medije kao temelj demokracije, neće prevladati. Na te i slične probleme predsjednik Vlade Andrej Plenković i njegovi suradnici reagiraju poput nojeva – s glavama duboko u pijesku. „Nabujala država upravlja svojom vlastitom nemoći“, kako je u knjizi „Strašna djeca novog vijeka“ ustanovio njemački filozof Peter Sloterdijk.
Sporovi vezani za zarobljenu državu kod nas najviše se vode između pripadnika političke i društvene elite. Što se tiče običnih ljudi, neki od njih se pokušavaju prilagođavaju takvim (ne)prilikama, pa poduzimaju sve potrebno da se njihove kćeri i sinovi te rođaci zaposle „preko veze“ ili uz pomoć državnih i lokalnih stranačkih glavešina u nekoj javnoj ili državnoj službi, uključuju u klijentelističke i koruptivne radnje te na slične načine štete lokalnoj zajednici i društvu u cijelosti. Većina građana u svemu tome ipak stoji po strani. Oni plaćaju za gore navedene opačine, ali pravih uzroka previsokih računa za funkcioniranje države uglavnom nisu svjesni. Prosječni Ivana i Ivan (najčešća imena u duljem razdoblju) kao pripadnici naroda jako drže do nacionalne države, ali u pogledu njihove građanske egzistencije stvari stoje drugačije. Najviše zbog povijesnih opterećenja i slabe razine svoje građanske kulture, oni ne poznaju državu kakva doista jest i – naročito – kakva bi trebala biti u istinski demokratskom društvu, pa ne mogu ni jasno razabrati njene nedostatke.
Prema Leksikonu temeljnih pojmova politike iz 1990. (uredili su ga Ivan Prpić, Žarko Puhovski i Maja Uzelac) država je „politička zajednica onih koji vladaju i onih kojima se vlada, uređena na osnovi pravila koja prihvaćaju (svojevoljno ili pod prinudom) svi članovi. U užem smislu država je aparat sile koji načelno jamči sigurnost svih članova zajednice“. Nadalje, prema liberalnom konceptu, koji bi s obzirom na demokratsko uređenje kod nas valjalo biti posebno važan, država je „instrument, aparat, organ društva (kao vlasničkog društva), odnosno naroda/puka, u krajnjoj liniji pojedinaca-državljana koji samo tako izbjegavaju sudbinu podanika“. S tim konceptom je usko povezan model pravne države, koja nije „naprosto instrument ili aparat za realiziranje danih interesa, nego sistem, mehanizam realiziranja formalne pravednosti kao jednakopravnosti“. Valja promisliti kako suvremena hrvatska država odgovara navedenom određenju. Je li ona politička zajednica svih? Instrument društva? Mehanizam realiziranja pravednosti i ravnopravnosti?
Ukrasti javni novac
Moj odgovor na ta pitanja je sljedeći: po svemu sudeći, ona je u praksi politička tvorevina stubokom drugačija od svega toga.
Horge Luis Borges je još 1946. u eseju „Jadni naš individualizam“ upozorio: „Država je bezlična: Argentinac shvaća samo osobni odnos. Za njega, stoga, ukrasti javni novac nije zločin. Utvrđujem činjenicu; ne opravdavam je niti ispričavam.“ Kako u Hrvatskoj protokom vremena – već su pristigli novi naraštaji kojima je Domovinski rat izvan izravnoga osobnog iskustva – slabi entuzijazam vezan za formiranje nacionalne države, odnos naših građana prema državi postaje sve sličniji odnosu Argentinca kojega je opisao Borges. Genijalni je pisac taj esej završio sljedećom tvrdnjom: „Nacionalizam bi da nas ushiti vizijom Države beskrajno nepodnošljive; ta utopija, jednom ostvarena na zemlji, imala bi nadnaravnu moć da svi požele i, konačno, izgrade njezinu antitezu.“ U današnjoj Argentini i Hrvatskoj, zemljama pritisnutima raznovrsnim problemima uvjetovanima prije svega zarobljavanjem države, takva kolektivna želja i za to vezana izgradnja i ne izgleda drugačije nego kao utopija.
E moj Laliću, ova Hrvatska, kakva je takva je, bolja je milijun puta od vaše jugoslavije i to u svakom segmentu, od ljudskih i građanskih prava i sloboda, preko ekonomskih i političkih standarda sve do modernosti i kulture i naravno sporta.