Prije točno stotinu godina, 1924. godine, izgrađen je sakralni objekt Ruske pravoslavne crkve u Crikvenici, crkva sv. Nikole koja danas stoji prazna, nužna joj je temeljita obnova, a predstavnici ruske manjine žele da im se vrati u posjed kako bi tamo obnovili vjerske obrede. Povijest ruske zajednice na crikveničkim prostorima vezuje se uz događaj iz 1920. godine, kada je u Bakar uplovio brod „Vladimir“ s oko 3000 muškaraca, žena i djece iz Rusije.
Pravoslavni hram u stilu ruske crkvene arhitekture
Bili su to, kako govore ondašnji ljetopisi, izbjeglice nakon Oktobarske revolucije i Prvoga svjetskog rata, vojnici, civili i djeca. Od tog većeg broja oko 200 ih je došlo u Crikvenicu. Isprva su bili smješteni u crikveničke hotele i privatne kuće. Onodobna lokalna vlast nedugo nakon toga prepustila im je zemljište da za svoje potrebe izgrade crkvu, danas poznatu kao jedini ruski pravoslavni hram u Hrvatskoj.
Izgrađena je u stilu ruske crkvene arhitekture, od bijelog klesanog kamena s bizantskim kupolama u obliku lukovice, i to novcem ruskih izbjeglica, koji su uglavnom bili boljestojeći ljudi. Idućih desetljeća obredi u crkvi bili su redoviti, nakon Drugog svjetskog rata su se prorijedili, a danas ih već godinama nema.
VEZANI ČLANCI:
Mnogi su se od nekadašnjih putnika s broda koji je bio uplovio u bakarsku luku poženili i poudavali, a djeca su u drugom i sljedećim naraštajima postala Primorci, čakavci. Na njihovo izvorno rodoslovlje podsjećaju samo neka od prezimena – Kosagov, Smirnov, Emilianov, Usihanov. Ruska manjina s 1481 pripadnikom danas čini samo 0,03 posto stanovništva u Hrvatskoj.
Ruska patrijaršija darovala crkvu SPC-u
Odlukom Svetog arhijerejskog sinoda Ruske pravoslavne crkve (RPC) crikveničko zdanje stavljeno je 1956. pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve (SPC), a Sveti Arhijerejski sinod SPC-a tu je crkvu stavio pod upravu Eparhije Gornjokarlovačke, na čijem se teritoriju nalazi. Danas brigu o crikveničkoj crkvi vode Eparhija Gornjokarlovačka i Srpska pravoslavna općina Rijeka. Na pitanje je li to uobičajena crkvena praksa, paroh riječki protojerej stavrofor Mićo Kostić kaže kako nije uobičajeno da pravoslavne crkve imaju svoje hramove tamo gdje već tradicionalno postoji neka druga pravoslavna crkva, ali je iznimka napravljena u Crikvenici.
"Ruska patrijaršija je prepustila, odnosno darovnim ugovorom darovala SPC-u hram Svetog Nikole u Crikvenici", kaže Kostić.
U Udruzi ruske nacionalne manjine u Primorsko-goranskoj županiji smatraju kako bi crikveničku crkvu trebalo vratiti u posjed ruskoj zajednici. Natalia Marčelja, dugogodišnja predsjednica udruge „Ruski dom“ u Rijeci, osporava trenutačnu situaciju s uknjižbom SPC-a na crkvu, jer tvrdi da darovnica o tome ne postoji, a crikvenička crkva imala je poseban status u sklopu RPC-a.
VEZANI ČLANCI:
"Nama i u ovo delikatno doba rata u Ukrajini dolaze ljudi, i Rusi i Ukrajinci, koji pitaju zašto se ne može u crikveničku pravoslavnu crkvu? Neki i ne moraju biti aktivni vjernici, ali im treba takvo utočište u ovom vremenu, a najbliža crkva im je u Italiji", kaže Marčelja. Tvrdi kako su dobili potporu od RPC-a da se u crikveničkoj crkvi može ponovno obavljati vjerska služba na ruskom jeziku.
Crkvi potreba obnova izvana i iznutra
"Upravo pripremamo dopis koji ćemo uputiti SPC-u u Beograd i RPC-u u Moskvu u kojem ćemo zatražiti da se status crikveničkog sakralnog objekta riješi mirni putem. Naša je argumentacija da su crkvu sv. Nikole izgradile ruske izbjeglice od svojih dobrovoljnih priloga", poručuje Marčelja.
Vodstvo Grada Crikvenice smatra da bi vjerski objekt, kojem je nužna obnova izvana i iznutra, trebao nakon punog stoljeća od izgradnje, uz angažiranje županijskih konzervatora, postati spomenik kulture. Problem je u tome što bi obnovu trebao potaknuti vlasnik iz zemljišno-knjižne uknjižbe, a to je SPC. Riječki protojerej Kostić kaže, kada bude obnovljena crkva sv. Nikole u Crikvenici, da će to biti učinjeno prema standardima ruske sakralne arhitekture.
U Italiji postoji veliki broj ruskih pravoslavnih crkava o kojima i talijanska država vodi brigu, jer se to smatra kulturnom baštinom zemlje i njenim nacionalnim bogatstvom. U Hrvatskoj je to sve zapušteno i ne zna se iskoristiti u svrhu promocije za turističku atrakciju.