Šesnaestogodišnji Ante ima cerebralnu paralizu, a obolio je kad mu je kao bebi zbog virusne infekcije mozak ostao bez kisika. Bolnici je dokazano neadekvatno liječenje pa je Antinim roditeljima dosuđena milijunska odšteta i osigurana sva potrebna cjeloživotna pomoć za dječakovu njegu i rehabilitaciju. Obitelj je, zahvaljujući odšteti, sagradila kuću prilagođenu Antinu kretanju u kolicima, s prostorom za terapiju u podrumu, majka mu ne radi. Radionice, vježbe, sva moguća logistika savršeno funkcionira pa je njihova peteročlana obitelj usprkos teškom dječakovu stanju pojam topline i smirenosti. No, Ante je rođen u Austriji i način na koji je obitelji maksimalno olakšana skrb o njemu odlika je sređene države.
Upisat će i drugo dijete
Hrvatsku je prekjučer dirnuo slučaj djevojčice koju su zaboravili pa nije na vrijeme upisana u školu, već drugi dan, a Večernji list iznio je priču druge djevojčice koja je ostala neupisana jer su joj dokumente zagubili. Čini se, ipak, da će se i njezin slučaj brzo riješiti.
– Zvali su nas iz Ureda za društvene djelatnosti i pozvali danas na sastanak, valjda ćemo dobiti rješenje za upis kćeri u školu – kazala nam je Monika Bradica, majka djevojčice.
Tužna je istina da ova dva djeteta nisu usamljeni slučajevi grube i ponižavajuće diskriminacije koju doživljavaju djeca s teškoćama u razvoju. Neki roditelji su u petak, uoči početka školske godine, dobili ispisnicu djeteta iz centra koji je pohađalo radi psihosocijalne podrške! Dakle, država im je jednostrano uskratila socijalnu uslugu rehabilitacije koja kod djece s teškoćama u razvoju potiče kognitivne, funkcionalne i komunikacijske vještine i traje do 12 sati tjedno.
Mlada majka prije nekoliko godina bila je šokirana kad su joj u jednom zagrebačkom vrtiću rekli da, nažalost, mora ispisati dijete iz vrtića jer ima dijabetes, a oni mu ne mogu osigurati posebnu prehranu u svojoj kuhinji!
– Preselila sam dijete u drugi vrtić gdje to što ima dijabetes nije predstavljalo nikakav problem – ispričala nam je majka.
Iako izvrstan student, mladić u invalidskim kolicima na kraju je odustao od studiranja jer na fakultetu nije bilo lifta.
– Vrtić i srednja škola, za razliku od osnovne škole, nisu obavezni pa djeca s teškoćama tu nailaze na više problema. Generalno, sve je manje djece u Hrvatskoj prisiljeno napuštati dom da bi otišlo na školovanje u velike centre i tamo bilo stacionirano, što je dobro. Međutim, uvjeti školovanja počivaju na empatiji i angažmanu pojedinaca i okoline, o umješnosti ravnatelja i dobroj volji lokalne zajednice ovisi koliko će ti uvjeti biti kvalitetni – govori Lidija Bonačić Krešić, tajnica udruge Put u život – PUŽ.
Propisi su uvelike pisani da zadovolje politički korektne okvire, a istovremeno ostavljaju prostora da ih se potpuno zaobiđe. Primjerice, pravilnikom je propisano da djeca s teškoćama u razvoju imaju prednost pri upisu u vrtiće – ako za to postoje uvjeti.
– Nemamo dovoljno osoblja, ili prevelike su skupine, najčešći su odgovori i prepreka za upis djece s teškoćama – govori Lidija Bonačić Krešić. I sama je majka 28-godišnjaka s teškoćama i, kako kaže, nema perioda u kojem ne nailazi na apsurde koji zagorčavaju život.
Pomoćnici u nastavi
Iz godine u godinu svjedoci smo kako nedostaju pomoćnici u nastavi. Novac za njihov rad učestalo se nabavlja vatrogasno, kad roditelji dignu galamu jer ih u nekim školama nema. Pri donošenju Zakona o odgoju i obrazovanju, rečeno je da se pravilnikom ima regulirati rad pomoćnika u nastavi. Međutim, prijedlog pravilnika o pomoćnicima ostao je negdje u ladici, a razlog je isključivo novac.
Sada za plaćanje pomoćnika u nastavi gradovi-osnivači škola povlače novac iz Europskog socijalnog fonda. Problem je što ustanove za odgoj i obrazovanje djece s teškoćama u razvoju, koje su sustavu socijalne skrbi, to ne mogu. Te ustanove potpadaju pod druge zakone pa tako ondje, primjerice, zamjenu za profesora smiju dovesti tek za 42 dana, a ne odmah kao kad je profesor na bolovanju u osnovnoj školi.
U manjim sredinama je teže. Udruga roditelja djece i odraslih s teškoćama MI iz Požege okuplja 60-ak obitelji.
– Na radionice, koje drže volonteri, studenti, gimnazijalci, dođu ovi iz Požege, ali mi iz okolnih sela 20-30 kilometara vozimo djecu kako tko može – rekao nam je Tomislav Grubišić, čelnik udruge koja nije uspjela nabaviti kombi za prijevoz. Očito novac uvelike predstavlja prepreku za lakši život ove djece. Ili, kako je to formulirala Elenina mama, nedostatak financijskog interesa.
Pogledajte video: Elenina mama o upisu u školu
Otiđite u školu prije upisa
– Roditeljima koji imaju dijete s teškoćama u razvoju savjetujem da što ranije, već sada za iduću školsku godinu ili najkasnije u siječnju, odu u školu prema mjestu stanovanja ili onu u koju misle da će njihovo dijete ići i razgovaraju s vodstvom škole. Da vide na koji način škola radi s djecom s teškoćama, kakva je organizacija i kakva su pravila. Kad škola zna da roditelj želi da mu se dijete školuje kod njih, zajedno prolaze cijelu proceduru. Jer, imati pravo je jedno, a praksa je vrlo često nešto drugo – savjetuje Lidija Bonačić Krešić iz udruge PUŽ.
Navodi i kako je za roditelja koji radi pola radnog vremena zbog bolesnog djeteta nemoguće s posla ga preuzeti nakon četverosatnog programa. – Kako da ga dovedete u 8, a odvedete u 12 ako radite četiri sata?! Ne možete ni da radite u susjednom dvorištu! Program bi trebao trajati pet sati da bi majka, jer većinom su to majke, mogla raditi. Na ovaj se način prešutno stimulira status roditelja njegovatelja. Ne treba govoriti što znači živjeti s njegovateljskom naknadom od 2500 kuna. No jednako je važno da je za mentalno zdravlje svih roditelja užasno važno da ih se ne zatvori u četiri zida s djetetom, već im treba zaista i omogućiti to zakonsko četverosatno radno vrijeme – kaže L. Bonačić Krešić. Navodi i kako je jedinstveno tijelo za vještačenje, uvedeno prije nekoliko godina, djeci s teškoćama otežalo dodatno. Djecu vještače stručnjaci za vještačenje iz mirovinskog sustava, a čekaju zajedno sa starijim i bolesnim ljudima. Apsurdno je i što se vještačenja na osnovi istih dokumenata moraju ponavljati jer su neki zakoni vezani uz postotak, a neki na stupnjeve invalidnosti.
Sumnjam da to ima previše veze s tim, na žalost potpuno ideologiziranim, pojmom diskriminacije. Umjesto toga - neuređen sistem, nikakvi kapaciteti, osoblje koje nije kvalificirano itd. Lako je izvikivati vrijednosno nabijene parole. Ono što je teško jest osmisliti i provesti praktične promjene koje stvarno nešto znače. Jedino dobro što može proizaći iz ovakvih članaka jest eventualno skretanje pozornosti na postojanje problema o kojem se ne razmišlja niti govori puno.no u stvari se mimo toga ne nudi ništa konstruktivno. Mediji samo vrište - ne valja, ne valja. Jbga, to svi znaju, samo nitko da kaže što valja i još važnije - kako to ostvariti.