Redatelj Oliver Frljić jedan je od najuspješnijih, ali i najosporavanijih kazalištaraca s naših prostora, koji svoje političke stavove u javnom djelovanju iznosi žestoko i beskompromisno, zbog čega je često na meti svjetonazorskih oponenata. Iako ga u Hrvatskoj često nazivaju antihrvatom i tjeraju "u Srbiju", ostrašćene reakcije na njegov rad, u kojem se često obračunava s neugodnim trenucima nacionalnih povijesti, imao je i u Srbiji, Bosni i drugim dijelovima naše regije, a "Nebožanska komedija" u kojoj propituje ulogu Poljaka u Holokaustu u toj je zemlji zabranjena samo nekoliko dana prije nesuđene premijere u Krakovu.
Prošle godine postali ste intendant HNK Ivana pl. Zajca. Kakvo ste stanje zatekli u toj kući i kako biste ocijenili svoju prvu godinu mandata?
O stanju u riječkom HNK možda najrječitije govori činjenica da je jedino ova institucija od 64 ustanove u kulturi dobila negativno mišljenje Državnog ureda za reviziju za 2013. godinu. Bivša uprava nije nam prikazala realno financijsko stanje. Više od milijun kuna autorskih honorara nije bilo evidentirano. Jednoj zaposlenici isplaćivane su stimulacije za poslove koji su joj bili u opisu radnog mjesta. Zaposlenici su radili izvan kazališta bez suglasnosti intendantice, a intendantica je svoj stan iznajmljivala kazalištu. Ozren Prohić od travnja 2011. do ožujka 2015. bio je ravnatelj Opere bez ugovora o radu, što je protivno Zakonu o kazalištu... Iako nam saniranje financijskih problema i ispravljanje nepravilnosti koje je iza sebe ostavila prethodna uprava oduzima enormne količine vremena i energije, ipak mogu reći da zbog toga nije patila kvaliteta programa. Uz sve to krenuli smo i u reviziju koncepta nacionalnog kazališta – našim programima i različitim socijalnim performansima propitujemo što je danas zadaća jednog HNK.
Rijeku često opisujemo kao ljevičarsku, no prema vama je pokazala i ozbiljne znake netolerancije. Kako danas gledate na taj grad?
Još uvijek želim vjerovati da je netolerancija u Rijeci izuzetak, a ne pravilo. Iza napada na novu upravu HNK Ivana pl. Zajca stoji jedna skupina koja prakticira različite oblike isključenja – od urbanog rasizma do otvorenog nacionalizma. Na riječkoj sceni oni su predvođeni Hrvojem Burićem i riječkim HDZ-om, zatim tu je i stanovita Vedrana Spadoni-Štefanić, onda nešto što se odaziva na ime Aljoša Babić, a odnedavno je barjaktar te borbe postao profesor Darko Gašparović. Tu treba spomenuti i značajnu medijsku asistenciju Zagreba – Vitomiru Lončar i Snježanu Banović. Ali umjesto trošenja riječi na one koji egzistiraju na mržnji, spomenuo bih sve one građane Rijeke koji me svakodnevno zaustavljaju na ulici i kažu: "Samo izdržite." Po meni je to autentična Rijeka.
Riječke ljetne noći uskoro će prvi put predstaviti objedinjenu "Trilogiju hrvatskog fašizma". Što te predstave govore o našem društvu?
Ta predstave govore o fašizaciji hrvatskog društva koja traje od devedesetih naovamo i njezinim najbrutalnijim posljedicama – ubojstvu Aleksandre Zec ili zlostavljanju i ubijanju civila u ratnoj luci Lora. "Hrvatsko glumište" postavlja pitanje neodgovornosti kazališne zajednice koja – uz rijetke izuzetke za nabrajanje kojih ne trebaju ni prsti jedne ruke – nikada nije otvoreno kritizirala politiku pod čijim su se pokroviteljstvom ratni zločini događali, paralelno s procesima privatizacijske pljačke društvene imovine. "Bakhe", koje je na Splitskom ljetu zabranio, a zatim, nakon intervencije tadašnjeg premijera Ive Sanadera, pustio Milan Štrljić, revidirane su u odnosu na sve ono što se trenutačno događa u Hrvatskoj.
Je li prokazivanje fašizma domoljuban čin?
Najprije bih rekao da mi je koncept domoljublja sam po sebi stran. Ne razumijem ljude koji u državi vide bilo što više od servisa građana za što mi, zauzvrat, plaćamo poreze. Nikad nisam shvaćao one koji su bili spremni ginuti za bilo koju državnu zajednicu. Ali mogu shvatiti da je netko spreman žrtvovati svoj život za određenu ideju: npr. socijalnu jednakost i pravdu. U današnjoj Hrvatskoj ispada da, ako nisi spreman svoje bivanje bespogovorno staviti na raspolaganje državi, onda nisi u njoj zaslužio ni živjeti. Možda bi trebalo otvoriti jedan koncentracijski logor za sve one koji nisu spremni liti milu krvcu za domovinu. Što se tiče prokazivanja fašizma, mislim da je to pitanje civilizacijske razine određenog društva. I želio bih sve one koji planiraju izaći na sljedeće izbore podsjetiti da je i Hitler bio demokratski izabran za kancelara.
Kako komentirate braniteljske prosvjede u Savskoj 66?
Kao teror jedne društvene kaste nad ostatkom društva. Jednako tako i kao sramotu različitih državnih institucija koje su u ovom slučaju suspendirale provedbu zakona koji za nas obične smrtnike vrijede. Policija je trebala uhititi prosvjednike na Markovu trgu, kao što bi napravila s bilo kim drugim u toj situaciji. Šatoraši funkcioniraju kao HDZ-ovo paramilitarno krilo, uvijek spremno za mobilizaciju. HDZ ponavlja ono što je radio na splitskoj rivi. Tada je umjesto Đure Glogoškog korišten Mirko Čondić koji je ubrzo zaboravljen. HDZ se tada protivio izručenju generala od kojih je većina izručena upravo u mandatu HDZ-a. Podsjetio bih kako su dvojica tih hrabrih vitezova isto tako hrabro bježali od zakona države za koju su se navodno borili: Mirko Norac i Ante Gotovina. Usput, postavio bih pitanje hrvatskom pravosuđu planira li išta napraviti po pitanju lažne putovnice kojom se general Gotovina koristio u bijegu. Koliko se sjećam, bila je na ime Kristijan Horvat. Ili su u ovoj državi ratne zasluge dozvola i za korištenje lažnih dokumenata?
A svastiku na Poljudu?
O svastici na poljudskom travnjaku najrječitije govori činjenica da bi takvu pojavu trebao osuđivati onaj koji je pohodio grob blagopočivajućeg poglavnika Ante Pavelića – Davor Šuker. Sad se svi, uključujući i predsjednika HNS-a, čudom čude kako je nešto takvo moguće. Poljudska svastika samo je vanjska manifestacija fašizma koji je duboko ukorijenjen u hrvatskom društvu. Što su svi oni koji se danas prenemažu nad svastikom rekli ili napravili kad je podignut spomenik IX. bojni HOS-a koja nosi ime Rafaela Bobana na kojem je jedno vrijeme pisalo "Za dom – spremni"? Nisam čuo ni Karamarka ni aktualnu predsjednicu da su osudili takvo veličanje ustaštva. SDP-ovac Ivo Baldasar otišao je korak dalje u razumijevanju memorijalizacije postrojbe čiji su pripadnici 1994. ulicama Splita uzvikivali: "Za koga? Za Poglavnika!", pa je ove godine 10. travnja, dakle na dan uspostave NDH, poslao službeno gradsko izaslanstvo da položi vijenac. Predsjednica, koja u svoje radno vrijeme uglavnom nastupa u ulozi glasnogovornice HDZ-a, nije pokazala ni toliko pijeteta prema stradalima u Jasenovcu da bi se tamo osobno pojavila. Takvi obrasci ponašanja urezuju jednu puno dublju svastiku u društveno tkivo od one koja se pojavila na travi poljudskog stadiona.
Kako će Sanaderov govor sa splitske rive, koji je dio predstave "Bakhe", funkcionirati danas kada on više nije premijer nego robijaš?
Sanaderov govor komplementaran je s onim što danas govori Karamarko – to je ista retorika i ista bezidejna politika koja počiva na proizvodnji unutrašnjih neprijatelja. Nadam se samo da se sličnosti između Karamarka i Sanadera neće potvrditi i u još nekim segmentima.
Je li neprilično da kao intendant riječkog teatra u njemu i njegovim projektima postavljate vlastite predstave?
Ako pogledate najpoznatija njemačka kazališta – Volksbuhne Berlin ili Residentztheatar München – tamo je uobičajeno da intendanti, ako su redatelji, rade u teatru koji vode. Takva praksa, vjerovali ili ne, postoji i u Hrvatskoj i za to vam je dovoljno da pogledate koji su sve redatelji bili na čelu kazališnih institucija i koje su predstave u svom mandatu tamo postavili. Ali u mom slučaju to odjednom postaje problem jer predstave koje radim imaju jasnu ideološku bazu, ne libe se imenovati i imaju isto tako jasan odnos prema zločinima na kojima se konstituirala ova država – ratnim i ekonomskim.
Kao dio reprezentacije Srbije uskoro krećete na Praško kvadrijenale. Što nam možete reći o projektu "Izdajnik"? Što njime želite postići?
Raspadom Jugoslavije odnos lojalnosti ili njezin izostanak prema novonastalim državama bio je jedan od ključnih momenata u konstituiranju novog nacionalnog subjekta. U postjugoslavenskoj dinamici srpsko-hrvatskih odnosa fiksni nacionalni identiteti, koji gotovo u pravilu funkcioniraju kao antiteze, postali su prvi, ali i esencijalni iskazi takve lojalnosti. Ne svjedočiti svoju zatvorenost u takav identitarni okvir u nacionalističkom je diskursu predstavljalo izdaju. A nju je pratila i odgovarajuća društvena stigmatizacija. Kao prvi umjetnik koji istodobno nastupa za srpsku i hrvatsku reprezentaciju na Praškom kvadrijenalu odlučio sam se baviti različitim implikacijama te situacije, njezinim prekodiranjem u jezik nacionalno-konstituirajućih isključenja te istodobnim prekomjernim identificiranjem s međusobno isključujućim pozicijama.
Za kraj, molim vas da mi kažete nešto o novoj koprodukciji HNK Zajc koja se bavi Ljubišom Ristićem? Što još planirate u bližoj budućnosti?
"Kompleks Ristić" predstava je koja se radi u koprodukciji Slovenskog mladinskog gledališča, festivala Bitef, festivala MOT i HNK Ivana pl. Zajca. Riječ je o projektu koji će se baviti fenomenom KPGT-a i Ljubišom Ristićem kao jednim od začetnika tog koncepta. Riječ je o ozbiljnom teatrološkom istraživanju u koje su uključeni dramaturzi iz Ljubljane, Zagreba i Beograda, a premijera će biti na ovogodišnjem Bitefu.
Kad je Poljskoj poceo provocirati svojim minornim kazalisnim uradcima, promptno je dobio vritnjak i podvio rep, a Poljake nije proglasio fasistima, to prolazi samo u HR. Lilepo ti ofrlje osnuj svoje privatno kazaliste pa radi predstave kakve hoces i za koga hoces, a ne sa nasim novcima. Ovo je stvarno vise nepodnosljivo...