Kad je Ljubica Šarec jednoga dana u veljači 2002. godine izašla iz zgrade na broju dva Petretićevog trga u Zagrebu, mislila je da u nju nikada više neće kročiti. Ta je zgrada je bila sjedište Novogradnje, građevinske tvrtke koja je tada prolazila kroz dobro poznati domaći scenarij: pala je pod stečaj, imovina je rasprodana, radnici su dobili knjižice i rečeno im je da se jave na burzu. Tako je završio Ljubičin 25-godišnji radni staž u uništenom građevinskom divu.
Cvijeće za povratak
Zgrada je godinama bila prazna i propadala je. No, onda su je obnovili, a krajem prošle godine tamo se uselilo tadašnje Ministarstvo europskih integracija. Svaki put kad Ljubica prođe Vlaškom ulicom, gleda zgradu i razmišlja kako sada izgleda njeno staro radno mjesto. No, još joj se nešto motalo po glavi.
"Gdje je završila ona teška i golema blagajna, na kojoj sam radila?" pisala je bivša računovotkinja Novogradnje Večernjakovu Željomatu. Posjet Ministarstvu, koje je baš toga dana spojeno s Ministarstvom vanjskih poslova, dogovoren je nakon kratkog telefonskog poziva. Nema problema, neka gospođa dođe kad god želi poručila je glasnogovornica Ivana Crnić.
No, gdje je blagajna? To nisu znali. Ljubica je s ustezanjem ušla u svoju staru zgradu. Tamo je sve bilo drukčije. Porta je bila na polukatu objašnjavala je dečkima iz sigurnosti, sada smještenim tik uz glavni ulaz. Povratak na mjesto stare tvrtke bio je ljepši od odlaska. Ljubica je dobila buket cvijeća. Bio je prevelik da ga nosi prilikom obilaska pa ga je odložila na nekakav plavi ormar, odmah do porte. Prema "svojoj" sobi na četvrtom katu krenula je panoramskim dizalom. Staklo je otkrilo pogled na unutrašnje dvorište, stiješnjeno između zgrada. One nove zgrade nije bilo, tamo su bili oronuli kućerci. Dvorište ne bih prepoznala rekla je Ljubica.
Kronologija stečaja
Ma koliko ugodna bila vožnja dizalom, Ljubica je htjela do svoje sobe stubama. U jeku agonije Novogradnje, one su bile zakrčene otpuštenim radnicima.
Ljudi su u urednim kolonama stajali sve od porte do trećega kata. Satima su čekali radne knjižice kazala je Ljubica i uzdahnula. Ljubica je u mnogočemu slična ostalim radnicima čije su tvrtke otišle u stečaj, a oni na burzu. Bolje od ikakvog Trgovačkog suda zna kronologiju raspada: kad je objavljen stečaj, kad su počeli odjavljivati ljude, koji su radnici otišli u prvom valu, a koji su još nekoliko mjeseci kupovali vrijeme na drugim lokacijama. Gorčine, barem naizgled, nije bilo.
Zaista je krasno uređeno rekla je dok se penjala. Ipak, nešto nije bilo u redu. Vidjelo se da Ljubici nije ugodno, hodnicima je išla prislonjena uza zid, gotovo se šuljala. Nije se htjela slikati, okretala je glavu i bježala od fotoaparata. Ljudi koje je sretala po hodnicima znatiželjno bi promotrili nepoznatu grupicu i ljubazno pozdravili, Ljubica bi im se micala s puta, da ne smeta. To više nije bila njena tvrtka. Bili su to isti hodnici kao prije, doduše, sada obojeni u plavo i urešeni plakatima s europskim motivima, a Ljubica se u toj nadrealističkoj situaciji osjećala kao uljez. Kad je napokon stigla pred sobu 306, nije htjela ući.
Famozna blagajna
Nagovarali su je, ona je oklijevala.
Ne bih htjela smetati, dobro vidim iz hodnika rekla je stojeći pred sobom 306. Na posljetku je ušla, no držala se vrata. Ipak, nikako nije htjela sjesti za stol prekriven stranim novinama.
Jest, to je moja soba. Tu je bila moja blagajna, pokraj nje staklena stijena zbog sigurnosti. Nije da smo u blagajni imali mnogo novca. Barem ne prije kraja. No, prije! Novac za kooperante, sve je to stajalo ovdje prisjetila se te kratko dodala: Prozori su isti. Srednji sam uvijek držala otvoren. Prisjetila se i starih kolegica, no nije htjela reći njihova imena. Tako su je zamolile, kaže.
Boje se objašnjava. Čega, nije točno znala. Redovno se nalaze, najčešće kad idu na burzu. Sastanu se, popiju kavu i malo prošetaju. Neke su uspjele pronaći posao, neke rade na crno, no većina, poput Ljubice, živi od crkavice s burze.
Tko će mene zaposliti? pita. Žena u kasnim četrdesetima, sa gimnazijom, nije poželjna roba na tržištu rada. Ljudima iz pratnje odjednom je sinulo. Pa, znaju gdje je ta famozna blagajna. To je onaj ormar pokraj porte na koji je Ljubica odložila cvijeće. Blagajnu su zadržali, slušajući izreku koja kaže da za sreću treba imati "nešto novo, nešto staro, nešto posuđeno i nešto plavo". Zbrku je izazvalo to što je Ljubica blagajnu nazvala svojom. Oni su je nakon stečaja, pak, pronašli u direktorovom uredu.
