Rosa Yahana ne zna koliko točno ima godina. Ne zna ni približno. Ali zna da ima devetero djece. Nijedno ne ide u školu, samo je jedan sin išao u osnovnu, no prestao je kad je trebalo poći u srednju. Ali danas mama Rosa sjedi u školskim klupama. Sjedi i sluša tečaj koji se zove "Potrošačka i tržišna pismenost".
Rosa Yahana je pripadnica naroda Masai, u razredu je još tridesetak žena poput nje, različitih uzrasta od mladih mama do 80-godišnjih vitalnih starica, a ono što zapravo uče u ovim školskim klupama je – kako šopingirati. Vani pljušti kiša, oblaci su prekrili snjegove Kilimandžara, kao da se sprema mala prijepodnevna oluja, no razlog zbog kojeg Masai žene zapravo sjede na ovom tečaju čudnog imena krije se u jednoj puno većoj i opasnijoj "oluji" koja nadire. Tu globalnu "oluju" donose klimatske promjene, katkad u obliku suša, katkad u obliku ekstremnih kiša, ali uvijek u obliku vremenskih poremećaja koje prijašnje generacije ljudi teško da su iskusile. Dok u Parizu predstavnici svih država svijeta upravo ovih dana pokušavaju postići globalni sporazum o klimatskim promjenama, kojim bi se do kraja ovog stoljeća ograničilo globalno zatopljenje na najviše dva Celzijeva stupnja u odnosu na predindustrijsko razdoblje, ovdje u Africi pripadnice polunomadskog pastirskog naroda Masai koje sjede u ovim školskim klupama i uče o "tržišnoj pismenosti" nisu, naravno, čule ni za parišku konferenciju, a nije svakoj od njih poznat ni pojam klimatske promjene. No, ono za što jesu čule i što znaju iz osobnog iskustva jest da nešto ne valja s vremenom.
U ravnoteži s okolišem
– O, vjerujte, možda ih tako ne nazivaju, ali ovi ljudi dobro vide da se događaju klimatske promjene. U svojoj jednostavnoj interpretaciji, ali vide. Pamte da se ranije suša pojavljivala svakih 20-ak godina, a sada svake tri. Osim suša, povećala se i učestalost ekstremnih kiša – kaže Silvia Ceppi, znanstvena savjetnica u Institutu Oikos, neprofitnoj organizaciji sa sjedištem u Italiji koja se bavi projektima održivog razvoja u Tanzaniji.
– Masai su ljudi koji žive u savršenoj ravnoteži s okolišem. Ali njihove tradicionalne strategije za nošenje s promjenama u okolišu nisu više pouzdane zbog klimatskih promjena. Ono što radimo ovakvim projektima je to da stvaramo alternativnu ekonomiju za te ljude. Novu izlaznu strategiju – dodaje Ceppi.
U školi, na tečaju o "tržišnoj pismenosti", Masai žene sudjeluju u vježbi. Dva stola u učionici glume dva štanda s proizvodima kao u trgovini ili na tržnici. Na jednom je prodavačica bijela žena, na drugom Masai žena, ali na prvom su svi proizvodi uredni, netaknuti i novi, dok su na drugom proizvodi namjerno oštećeni. Sok iz bočice malo je otpijen, pasta za zube je otvorena i djelomično potrošena, u pakiranju od kilograma brašna vidi se da nedostaje barem pola... Lekcija koju Masai žene uče u ovoj vježbi je da pri kupnji treba paziti na vrijednost i kvalitetu proizvoda, a ne samo gledati osobu kod koje se kupuje.
– To je vježba koja im pomaže shvatiti osnovne koncepte procesa kupoprodaje. Ideja je vježbati, pokušavati i pokušavati, dok ne steknu samopouzdanje u kupnji. A potom to samopouzdanje primijeniti na prodaju. Ideja je da im pomognemo naučiti kako da proizvode stvari poput meda ili kože, i kako da ih prodaju, da izgradimo vezu između seoske proizvodnje i potrošača na tržnicama i u gradovima – kaže Francesca Lucchi iz Instituta Oikos.
Na lokalnim tržnicama postoji potražnja za suhomesnatim proizvodima. Ali Masai poput Rose Yahane, iako posjeduju stoku, nikad se zapravo nisu masovnije bavili klanjem stoke i sušenjem mesa. Ne znaju to raditi. Krv i mlijeko – to je tradicionalno bila njihova prehrana. Krv isisaju tako što precizno zarežu vratnu arteriju krave, krava ostaje živa, Masai napojen, a stoka koju Masai ima u svom posjedu uglavnom nastavlja služiti tim trima stvarima: dobivanju mlijeka, krvi i pokazivanju bogatstva. Masai s više stoke ima viši položaj u zajednici.
Ostave ga da istrune
– Ne kolju jer ne znaju kako sušiti meso. Stoka im je kao bankovni račun. S više grla stoke možeš imati više žena. Osim toga, to je i način na koji čuvaju svoju zemlju. A kad govedo ugine, ostave ga na otvorenom da istrune. Mi ih učimo kako pravilno zaklati govedo, da barem sačuvaju kožu koju mogu prodati. Ili da osuše meso. Jer, kad dođe suša, to govedo teško da mogu prodati jer svi odjednom prodaju i cijena sa 100 dolara padne na, recimo, 10 dolara. Zato ih učimo alternativne metode – kaže znanstvenica Silvija Ceppi, koja naglašava da je sve što Oikos radi u ovom razvojnom projektu skrojeno na temelju opsežnog istraživanja, slušanja lokalnih ljudi, njihovih tradicija i njihovih očekivanja. – Održivost je najvažnija – kaže Ceppi, koja u Africi radi već 17 godina na ovakvim projektima održivog razvoja. Ovaj konkretan projekt Instituta Oikos trajat će 4 godine i vrijedan je 1,9 milijuna eura, od čega znatan dio daje EU iz europskog proračuna za razvojnu pomoć.
Predsjednici, premijeri i okrunjene glave iz oko 150 država svijeta ovoga su se tjedna u Parizu okupili na konferenciji o klimatskim promjenama, problemu koji je označen kao najveća prijetnja s kojom je suočeno čovječanstvo. Nikad ni na jednoj međunarodnoj konferenciji ulozi nisu bili tako visoki jer u Parizu se odlučuje o budućnosti planeta, rekao je francuski predsjednik Hollande na otvaranju konferencije koja će trajati do 11. prosinca. No, iako globalni klimatski sporazum kakav se dogovara na pariškoj konferenciji jest neizmjerno važan, jednako su važni i najmanji projekti na terenu, poput ovoga u Tanzaniji. Ne nauče li Masai u ovim selima podno Kilimandžara kako sušiti meso, prodati kožu ili pronaći tržište za neki proizvod koji tek trebaju naučiti izrađivati, i ne replicira li se takvo učenje na bezbroj drugih primjera u svim kutovima planeta, učinak klimatskih promjena mogao bi biti puno pogubniji. Stručnjaci vrlo jasno upozoravaju da će se bogati sjeverozapad (Europa, SAD...) vrlo vjerojatno snaći i – zahvaljujući novcu, tehnologiji i stupnju razvoja – ipak prilagoditi učincima klimatskih promjena. Siromašne zemlje Trećeg svijeta neće moći zaštititi svoje građane.
Zbog toga se razvojni projekti poput ovoga u Tanzaniji nalaze u utrci s vremenom. Vrijeme nije njihov saveznik. U takvoj utrci, projekt jačanja otpornosti naroda Masai na učinak klimatskih promjena fokusira se isključivo na žene. Zašto žene? Zato što su muškarci, riječju, lijenčine. Žene rade dva do tri puta više od muškaraca. Rade više, uče brže i shvaćaju bolje o kakvoj je prijetnji za opstanak naroda riječ kad su u pitanju klimatske promjene.
– Muž se trudi, ali ja se trudim više – kaže mi Rosa Yahana na pitanje, postavljeno preko prevoditeljice, o tome ima li dana kad njezina obitelj s devetero djece nema što za jelo. Tog jutra Rosa je za doručak samo popila čaj, a navečer će pripremiti ugali, tradicionalno jelo od kukuruznog brašna. Kupila ga je na lokalnoj tržnici gdje je prodala jedan nakićeni štap, plemenski komad nakita koji je sama izradila i ponijela sa sobom na tržnicu u nadi da će možda naići neki stranac koji će to htjeti kupiti kao suvenir. Ponekad joj se posreći i uspije. Pomogne joj zasigurno i ovaj tečaj koji pohađa. Pitam je je li život težak i vidi li možda da će u njezinoj ili u generaciji njezine djece postati bolji.
– Vrlo težak – odgovara. – Ali možda će mojoj djeci biti bolje ako nauče nešto novo u školama.
>>Logarušić: Uskoro ću Hrvate prodavati u Afriku
>>Ahmadinedžadov suradnik zalaže se za "iranske potlačene žene"
