O napetostima u vladajućoj koaliciji nakon euroizbora, čijim rezultatima teško može biti zadovoljan itko od koalicijskih partnera, razgovarali smo s potpredsjednikom Sabora i zastupnikom talijanske nacionalne manjine Furiom Radinom.
Bandić i HNS u zadnje vrijeme ne štede riječi kako bi si međusobno naudili. Vodi li to prema izvanrednim izborima?
O izvanrednim izborima čuo sam samo preko medija, iz izjava Darinka Kosora. Je li takva analiza ispravna ili nije, jesu li mu oni koji su mu govorili o izvanrednim izborima to rekli s nekom namjerom, jesu li posrijedi neke igre, ne bih tumačio. Bez obzira na to hoće li izbori biti u listopadu ove ili iduće godine, oni su jako blizu. I inače imamo stalno neke izbore, ali oni parlamentarni su ipak posebni, po važnosti i zbog udaraca svih vrsta, uglavnom niskih, koji ih prate.
Može li koalicija uz ovakva komešanja dogurati do kraja mandata?
Sve što se relevantno događa, događa se unutar HDZ-a i ako će biti naglih odluka, one će proizlaziti iz unutarnjih sukoba u toj stranci. Ne vidim koji bi bio interes ostalih stranaka koje podržavaju ovu koaliciju da se sada ide na izvanredne izbore, ali ako ga imaju, meni ne smeta. Što se tiče stranke na vlasti, ako se sada koncentrira na unutarnja previranja, koja se prikazuju kao idejna, ali su u velikoj većini izraz osobnih frustracija i ambicija, izgubit će dragocjeno vrijeme i može se dogoditi svašta negativnog. Ako se pak gleda na meritum stvari, onda će se otkriti da Hrvatska treba jak i desni i lijevi centar. Budući da je SDP imao neočekivanu sreću na europskim izborima, možda postoji još izgleda za nekakvu političku ravnotežu u Hrvatskoj. Nadam se da i oni to shvaćaju, iako ne vidim da su od tada zasukali rukave.
Nezadovoljstvo birača rađa populističke pokrete. Hoće li se na kraju rješenje morati tražiti u velikoj koaliciji?
Ako će ikako biti moguće, takvu koaliciju treba izbjeći jer je dobro znati što je desni, a što lijevi centar, koji bi se trebali alternirati na vlasti. Ako u jednom trenutku velika koalicija bude jedino rješenje za stabilnost, kao što se pokazalo u drugim zemljama, ona jedno vrijeme može funkcionirati. Nadam se da za to neće biti potrebe.
Mislav Kolakušić uzletio je na temi korupcije. Očito je percepcija da Vlada ne čini dovoljno na tom planu.
Svaka vlada, neka više, neka manje, imala je problem korupcije, a i politika kao takva percipirana je a priori kao amoralna, tako da onaj tko je u određenom trenutku na vlasti snosi najveći teret. Gospodin Kolakušić, kojeg osobno ne poznajem, izraz je općeg nezadovoljstva, iako mislim da bi ljudi morali vidjeti da su njegove “psihodelične” izjave već na izborni dan, a i kasnije, nešto što je, da budem blag, krajnje ekstravagantno za jednog političara. Ja bih se nakon takvih izjava jako zamislio.
Možda dio krivnje za Kolakušićev uzlet leži u premijerovoj mlakoj reakciji na afere njegovih ministara ili pritiscima na Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa?
Povjerenstvo bi trebalo djelovati slobodno i autonomno, i biti objektivno. Sve ostalo je demagogija i hrana za medije. Građani imaju pravo na obračun s korupcijom na centralnoj i lokalnoj razini. Šteta koju proizvodi korupcija u svakodnevnom životu je strašna i badava onda rast BDP-a od tri ili četiri posto. To je apel koji upućujem svima, prije svega HDZ-u i SDP-u.
Vladi je nad glavom i 700.000 potpisa protiv mirovinske reforme. HDZ sada želi pregovarati, ali sindikati odbijaju.
Sedamsto tisuća potpisa je puno i pokazuje raspoloženje koje je bilo i očekivano, da se ne ide u povećanje životne dobi za umirovljenje. Iako je reforma puno kompleksnija, sve je svedeno na to. U tome se, po mojem mišljenju, svi moraju ponašati odgovorno, i Vlada i sindikati. Prostora za dijalog ima jer ni Vlada ni sindikati nisu tu radi sebe samih, nego radi radnih ljudi, u ovom slučaju budućih umirovljenika. Nikom ne dijelim lekcije, ali smatram da bi zaposlenici trebali gledati ide li se prema rješenju koje će im ići u prilog ili prema zaoštravanju. Vlada bi, pak, trebala nuditi alternativna rješenja, kojih ima, od toga da dob za umirovljenje bude fleksibilna za različite grupacije koje idu u mirovinu jer gospođa koja radi u trgovačkom lancu i netko tko radi komotan posao sa 65 godina nemaju kičmu u istom stanju. Treba analizirati i “sustav 100” o kojem se sada govori, a cilj je dvojak – da se ide ususret radnim ljudima, ali i održi mirovinski sustav. Treba shvatiti i da je riječ o borbi za nešto što će se dogoditi za 14 godina, a stječe se dojam da su obračuni dnevnopolitički.
Sindikati godinama pozivaju na razgovor, ali doživjeli su potpuno ignoriranje.
Da. Sada su sindikati stvorili takvu atmosferu da Vlada mora s njima ozbiljnije razgovarati, a neka sami procijene hoće li prikupljene potpise politički kapitalizirati ili ići ususret radnim ljudima.
Drago mi je što kada Kolakušić dođe više neće biti ovakvih cjeloživotnih neradnika i uhljeba kao što je dotični Furio.