Sve do prije nekoliko mjeseci išle su u istu školu, ali gotovo nikakvih kontakata ni doticaja nisu imale. Dio ih je išao u hrvatske razrede, a dio u srpske razrede Gimnazije Vukovar. Zapravo su sve učile isto gradivo, samo s tom razlikom što učenici srpske nacionalnosti koriste svoje zakonsko pravo i nastavu pohađaju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.
A onda je potkraj kolovoza ove godine došao i maturalac u Grčku gdje su zajedno, istim autobusima, išli učenici iz obje smjene. Neki su očekivali tko zna kakve sve probleme jer na višednevni maturalac idu hrvatski i srpski razredi, ali sve je prošlo u najboljem redu. To je putovanje svima bilo nezaboravno. Od toga maturalca njihovo usputno poznanstvo preraslo je u prijateljstvo. Ulaskom u učionicu neke od učenica pozdravile su nas s „bog“, a druge s „ćao“. Jedne su govorile ijekavicom, a neke ekavicom. Unatoč tome, razumjele su se odlično i ni jednom nisu zatrebale ikakva jezična pojašnjenja.
Pogledajte video: Vukovar nekad i sad
O velikoj većini stvari dijele mišljenje, a kad im se stavovi u nekim stvarima i razlikuju, i dalje se dobro slažu i vrlo rado druže. Njihova su imena Martina, Mihaela, Nikolina, Kristina i Milica i ni po čemu nisu drukčije od ostalih maturantica u Hrvatskoj. Riječ je o učenicama Gimnazije Vukovar i s njima smo o 27. obljetnici vukovarske ratne tragedije razgovarali o njihovu viđenju Vukovara danas, planovima i željama. Razgovarali smo s njima o svemu o čemu ih većina drugih ne pita nego im samo nameću svoje odluke.
– Vukovar je grad za koji mnogi, poslije svega što je proživio i što proživljava, kažu da nema budućnosti. Ja pak mislim da ima budućnost i perspektivu da postane grad u kojem mlada osoba može imati lijep i pristojan život. Vukovar je mali grad, ali ipak dovoljno velik za sve. Imamo kamo izići, prošetati, kupati se, družiti se, otići na kavu... Imamo kino, kazalište, sportske terene... Imamo zapravo sve – riječi su kojima nam je Martina Anđić počela govoriti o svome gradu.
Prisjetila se ljetošnjeg maturalca napominjući kako im je bilo odlično te da se mladi ne etiketiraju ni po nacionalnosti ni na bilo koji način. Ne smeta joj ničija nacionalnost i svatko se, kaže, druži s kim želi i koliko želi. Ne vidi nikakve posebne podjele među mladima niti joj je važno u koji kafić ide na kavu razmišljajući je li vlasnik Hrvat ili Srbin.
– Idem tamo gdje mi je ugodno i gdje se lijepo osjećam – ističe Martina koja planira upisati logopediju u Zagrebu, ali se potom i vratiti u Vukovar. Zna da je riječ o deficitarnom zanimanju koje bi joj moglo donijeti i brzo zaposlenje.
Govoreći o Vukovaru danas, napominje i kako je njima svima jasno u kakvom gradu žive, što se govori i radi, ali i da su za sve to najmanje krivi Vukovarci koji danas žive u gradu.
Razlike su nametnute
– Živimo normalno i sve je u redu dok ne dođe studeni, a onda bude nešto drukčije u zraku. Kada dođe advent, opet se sve mijenja. Mislim da se svi zajedno moramo okrenuti budućnosti, ali i da ne možemo i ne smijemo zaboraviti prošlost. Međutim, mladi nisu krivi za te događaje. Djeca nisu kriva za rat, Ovčaru, ubojstva, nestale... Moramo krenuti naprijed, ali i svi zajedno učiniti sve da se pronađu nestali i kazne krivci. To je ono što nas sve opterećuje i koči – kaže Martina.
Njezina imenjakinja Martina Galić također za Vukovar kaže da ima više prednosti, čak i u odnosu na Zagreb. Prije svega misli na mirniji život, ali i na neusporedivo manje prometne gužve što im omogućava da svuda stignu na vrijeme.
– Ima tu prilika i mogućnosti, ali, nažalost, unatoč svemu tome nisam optimistična. Iskreno, u budućnosti se ne vidim ni u Vukovaru ni u Hrvatskoj. San mi je otići u Pariz – kaže Martina.
Dodaje da Vukovar ima mnogo sadržaja, ali da je i to nedovoljno za potrebe mladih koji uvijek žele više. Smatra da se mora puno više raditi kako bi se otvorila radna mjesta jer sve počinje od toga. Jako joj smeta kako se na Vukovar i Vukovarce gleda u Hrvatskoj.
– Smeta mi to što se na Vukovar gleda kao na podijeljeni grad ili kao na grad slučaj, a on to nije. Imamo problema kao i svaki drugi grad. Vukovar je najnormalniji grad u kojem se ljudi druže, izlaze, idu na kavu, rade i sl. Tako barem ja vidim svoj grad, iako mislim da možda u nekim drugim školama mladi i ne razmišljaju baš tako. Sve to ovisi o samim učenicima, ali i o vodstvu škole – rekla nam je Martina.
Njezina prijateljica Mihaela Stanić ne krije da svoju budućnost vidi samo u Vukovaru. Nakon završetka gimnazije planira studirati, ali će se poslije toga sigurno vratiti u svoj grad, za koji kaže da ga neizmjerno voli. Ni ona ne vidi podjele među mladima.
– Ja te podjele ne vidim. Ne etiketiramo se i svatko se druži s kim želi. Mislim da podjela među mladima nema, nego su te podjele među starijim generacijama koje sve to ističu. Mi smo si svi dobri, družimo se, izlazimo... Mislim da bi bez tih podjela svima bilo bolje, posebno zato što su mnoge umjetne – kaže Mihaela.
Dodaje kako u gradu, kao i u cijeloj Slavoniji, zapravo nedostaje samo radnih mjesta te da bi, da ih ima, cjelokupna slika bila drukčija i ljepša. Zabrinjava je i to što jako puno ljudi odlazi iz grada tražeći posao. I njoj smeta što se često o Vukovaru piše i govori kao o podijeljenom gradu pa se dobiva i posve drukčija slika o međusobnim odnosima.
– Došli smo do toga da kad u Osijeku, a da ne govorim o udaljenijim gradovima, nekome kažeš da si iz Vukovara, odmah te počne sažalijevati i pita kako mi to živimo u Vukovaru – ističe Mihaela.
Obje Martine i Mihaela svih su ovih godina bile gotovo fizički odvojene od ostale naše tri sugovornice koje su pohađale vrtić, osnovnu školu i gimnaziju na srpskom jeziku i pismu. To je već uobičajena praksa u Vukovaru gdje su djeca od najranije dobi odvojena. Isti im je plan i program, ali djeca srpske nacionalnosti koriste zakonsko pravo da o svemu uče na srpskom jeziku i pismu.
– Volim Vukovar, ovdje živim. Tu su mi svi prijatelji, obitelj i Vukovar će mi uvijek biti posebno mjesto. Ovdje ću se uvijek rado vraćati. Međutim, ne vidim se u budućnosti u Vukovaru, ali ni u Hrvatskoj. Imam neke druge planove u životu – povjerila nam je Nikolina.
Ni ona, kaže, ne vidi niti osjeća podjele među vršnjacima u gradu. Kaže da je uvijek bilo i bit će nekih koji se na bilo koji način izdvajaju te da toga ima i danas, a bit će i ubuduće.
– Tek kad su neki posebni datumi, poput 18. studenoga, nekako je drukčije u gradu. Tada vlada nekakva posebna i drukčija atmosfera. Jednostavno se nešto osjeća u zraku. Međutim, mogu reći da ne biram kafiće. Iskreno, i ne znam tko je vlasnik kojega kafića. O takvim stvarima ne razmišljam. Družim se s osobama koje mi odgovaraju i idem u kafiće u kojima mi je ugodno – rekla nam je Nikolina.
Kristina Kovačević smatra da je Vukovar savršen grad za odrastanje zbog svega što nudi, ali zbog nedostatka posla i odlaska mnogih ljudi strahuje da grad ipak nema budućnosti. Planira na fakultet u Osijek ili Zagreb, a o tome hoće li biti posla ovisit će i hoće li se vratiti u Vukovar.
– Ne smeta mi u gradu ništa posebno, osim toga što nema ljudi. Mislim da bi bilo dobro da učenici zajedno budu u razredima jer ja u jeziku ne vidim ništa sporno. I tako se svakodnevno družimo. Ni ja ne osjećam te podjele o kojima se govori. Mislim da to čine mediji i stariji ljudi – kaže Kristina.
I Milica Đukić će poslije gimnazije na fakultet, ali se, govoreći o svojim planovima, u budućnosti ne vidi u Vukovaru.
– Vukovar volim, tu sam rođena i tu bih se vratila samo radi obitelji i prijatelja. Često kažem da je Vukovar ugodan gad, ali nije baš i koristan pa mislim da ću negdje drugdje živjeti gdje će biti više prilika i ponuda za mlade – napominje Milica.
Govoreći o gradu, rekla je da joj posebno smeta što su djeca odvojena od malih nogu i što im se umjetno ne dopušta da se druže i budu zajedno u razredima. Smeta joj i kada nekomu kaže da je iz Vukovara pa je odmah gleda drukčije pa čak i žali zato što živi u Vukovaru.
– Znaju me pitati i plačemo li svaki dan? Gledaju nas kao da smo nekakav eksperiment. Ne znam zašto je to tako, ali ovdje nikome nije loše. Ja podjele među mladima ne osjećam, umjetno ih stvaraju stariji. Mislim i da puno toga dolazi od kuće i ako nekoga tako uče, ne može drukčije ni razmišljati. Nekomu to odgovara. Mladi traže priliku za napredak i karijeru, ali i sadržaje za sebe. Ako toga nema, otići će. To je naš problem i na tome treba raditi – poručuje Milica.
Koliko god neki imali krivu predodžbu o životu u Vukovaru, naše sugovornice nas podsjećaju da oni svi danas idu u iste diskoteke, kafiće, kupaju se zajedno na Vukovarskoj adi... Mladi Vukovarci zajedno treniraju i igraju u sportskim klubovima.
Razbijene barijere
Profesorica geografije u Gimnaziji Vukovar Nataša Vinković rođena je Zagrepčanka koja se u Vukovar, nakon udaje, doselila 2005. godine. Kaže da joj je preseljenje bilo šok, ali i da se brzo naviknula na drukčiji život. Došla je u grad koji je još bio razrušen i sve joj je bilo nekako čudno.
– S vremenom sam se upoznala sa situacijom, ali nikad nisam doživjela nešto neugodno. Zadovoljna sam životom u Vukovaru i mislim da je djecu lakše odgajati u Vukovaru nego u Zagrebu. Djeca imaju brojne mogućnosti, ali i više toga mogu stići jer im je sve blizu – kaže profesorica Vinković koja u gimnaziji provodi projekt Škola ambasador Europskog parlamenta.
Ni ona, kaže, ne osjeća podjele, ali napominje da se učenici srpske nacionalnosti nisu uključili u njezin projekt sve do maturalne ekskurzije iako su znali za njega. Tek u Grčkoj i kada su razbijene barijere među učenicima i oni su se uključili te sada sve aktivnosti provode zajedno.
– Mladi su dobri, samo im treba dati poticaj. Taj poticaj mogu dobiti samo od odraslih i zato je na odraslima da im pomognu – poručuje N. Vinković.
Vršiteljica dužnosti ravnateljice Gimnazije Vukovar Giana Marović Zeko, koja je na toj dužnosti od 1. rujna, naglašava da djeca žele zabavu i sadržaje, a kad vide rezultate, onda u svemu rado sudjeluju i daju se maksimalno.
– Oni ne žele ništa posebno nego samo da normalno žive. Žele se povezivati, družiti, izlaziti zajedno. I prije su neke aktivnosti provodili zajedno, znali se, ali sada je, barem u našoj školi, ta povezanost mnogo veća i snažnija. Mnogi od njih, neovisno o nacionalnosti, i sami vide taj problem odvojenosti i da je to nešto što im smeta i otežava im svakodnevni život. Bez obzira na nacionalnost i na to pohađaju li nastavu na hrvatskom ili srpskom jeziku, mladi imaju iste ili slične probleme – zaključila je ravnateljica Marović Zeko.
Pogledajte video: Specijal Heroj Vukovara Blago Zadro
Banalan članak, naravno da mladi ljudi normalno žive jedni pored drugih. To ne znači da je pravda postignuta. Treba javno osuditi JNA i oficire, s i udbu naravno