S tavana i garaža u maloj Slavoniji lansirali su se doslovce u cijeli svijet. Dvadeset pet godina prosjek je starosti njihovih zaposlenika, a plaća im je iznadprosječna. Zarađuju mjesečno od 7000 do 9000 kuna. Na radnim im stolovima nismo zatekli razbacane hrpe papira, već lego-kockice ili transformere. Da bi otvorili tvrtke, ključan im nije bio kapital, nego znanje. Ne “grizu” se međusobno, već surađuju, i to je ono što ih razlikuje od Silicijske doline, s kojom ih često uspoređuju. Njihova je priča jedinstvena, ali i model drugima. To su osječke IT tvrtke. Okupljene su u udrugu Osijek Software City, pod čijom je kapom 40 tvrtki i 70 pojedinaca.
– Htjeli smo ponuditi mladima nadu da se mogu zaposliti i u Osijeku ili realizirati vlastitu ideju, i to odmah nakon srednje škole i fakulteta. Prezentiramo im softversku industriju kao nešto što se može relativno brzo pokrenuti – kaže Aron Stanić, direktor tvrtke Inchoo, jedne od osnivača Osijek Software Cityja.
Važno im je, dodaje, pokazati kako se može raditi i iz njihova grada.
– Ima tu malo altruzima, malo koristi, jer ako je društvu bolje, i nama će biti bolje – ističe Stanić.
Inchoo je svjetlo dana ugledao 2008., a nazivali su ga u medijima i “osječko dijete recesije”. Osnovao ga je Tomislav Bilić, ekonomist s velikom strašću za programiranje i web dizajn, koji se tako upustio u izradu i dizajniranje web trgovina. Vrlo je brzo počeo zapošljavati.
Važno je dijeliti znanje
– Tvrtka je rasla organski, nije bilo vanjskih financiranja ili kredita, nego bismo dogovorili projekt, odradili ga i naplatili, a zarađeni novac ulagali smo u zapošljavanje nove osobe. Tomislav je tada još bio student i nije se htio opteretiti kreditima – prisjeća se. Nisu, doduše, ni slutili da će deset godina kasnije zapošljavati 54 osobe i iza sebe imati 450 projekata s više od 150 klijenata iz 45 zemalja. Koncept web trgovine u Hrvatskoj je tada bio još u povojima i percepcija vrijednosti za novac bila je malo drukčija nego na Zapadu.
– Prošlo je vrijeme kada su se ideje mogle držati samo za sebe. Ekonomija u kojoj mi funkcioniramo temelji se na dijeljenju znanja, normalno je i prirodno da ljudi traže informacije i dobivaju ih, tako se na razini cijeloga svijeta povećava znanje, i jedino tako možemo napredovati kao društvo – rezimira naš sugovornik dok sjedimo u spektakularnom uredu od 700-tinjak kvadrata u središtu grada.
Uređenje potpisuju lokalne snage, dizajnerica Jelena Havelka i lokalni dobavljači. Nasred ureda je – džungla, s lijanama koje vise iznad glava. Crvena LED svjetla zaustavljaju nas pred vratima prostorija kako ne bismo ometali rad...
Da bi privukli više klijenata i projekata, potrebno im je i vše zaposlenika, i tu su pred izazovom. Iako je visoka za hrvatske prilike, prosječna plaća od 8000 kuna i dalje je daleko iza zarade u Irskoj, Njemačkoj, SAD-u...
Tvrtka Mono plasirala je upravo oglas za deset programera.
– Hitno nam je, a već znamo da će biti problema. Nije to posebnost Osijeka, nema radne snage ni u New Yorku – započinje Denis Sušac, direktor i vlasnik tvrtke Mono koja je, uz Inchoo, pokrenula platformu Osijek Software City.
Hrvatska je prespora
Presporo se mijenja, stava je, obrazovna vertikala, a hrvatski IT-ovci ni zbog porezne politike nisu konkurentni.
– Za minimalnu plaću od 1500 eura u Irskoj, ukupan je trošak poslodavca 1850 eura, a u Hrvatskoj 2800, dakle tisuću eura više. Trebamo i više stručnjaka, i to kvalitetnijih. Primarna nam je misija u OSC-u bila suradnja s fakultetima, ali smo se spustili i na osnovne te srednje škole kako bismo učenicima pokazali koliko je programiranje zanimljivo i tako bacili sjeme budućih inženjera. Ide to polako, ali nas ubija sporost u svemu što se radi u našoj državi. Čekamo IT park više od tri godine, iako se svi slažu da je on izvrsna ideja. Ne možemo si priuštiti četvrtu godinu čekanja, to je za nas pitanje života i smrti – poručuje Sušac.
Iza priče tvrtke Mono stoje njih trojica entuzijasta, a započeli su na tavanu Denisove kuće. Proširili su se kasnije sve do prizemlja te katnice. Pomislili su tada da su mirni deset godina, no napunili su je već za dvije godine. Pa su osvojili i susjednu zgradu...
– Našetam se tako iz kuće u kuću – kaže Sušac vodeći nas po uredima. Vape za većim komforom, a šali se da su stranim klijentima, kada vide gdje su, pomalo egzotični.
Zaposlenih je 55, a među njima je i nekoliko programerki. Dijani Penić 29 je godina, a Mono joj je radno mjesto već pet i pol godina.
– Dugo već ne razmišljam o tome da sam u “muškom” zanimanju, jer ne vidim nikakvu razliku između kolega i kolegica. Programiram, testiram, pišem dokumentaciju, što god treba... – govori Dijana, koja je diplomirala računarstvo i odmah se zaposlila. Planira ostati u Osijeku.
Posao su im softveri za medicinu, farmaciju, bankarstvo, nekretnine, ukupno 20 industrija, a izvoze više od 90 posto proizvedenog. Klijenti su im bolnice i banke u SAD-u, ali i najveće svjetske farmaceutske tvrtke.
– Ne smijemo se uspavati i kockati s prilikama – upozorava Sušac.
Ponose se preddiplomskim studijem matematike i računarstva u Osijeku koji je inicirao upravo OSC, u suradnji sa sveučilišnim Odjelom za matematiku.
– Spriječili smo time odljev studenata u Zagreb, jer tko god ode s 18 godina na FER, vjerojatno se neće ni vratiti – nastavlja.
S osječkog FERIT, pak, godišnje iziđe 200 mladih stručnjaka, no ta se brojka brzo rasprši.
– Silicijska dolina je to što jest jer ima Stanford, najbolje sveučilište na svijetu. Nužni su nam programi na engleskom jeziku, kako bismo privukli i studente iz Mađarske, Srbije, BiH... Dolaze nam programeri iz Virovitice i Broda, ali nema ih puno iz Zagreba, a to nam je cilj – navodi on.
Ipak, uspjeli su Osječani preoteti Zagrebu ured uspješne njemačke tvrtke. Cobe, čije je sjedište u Münchenu, najprije je otvorio poslovnicu u Zagrebu, a prije četiri godine i u Osijeku. Zatvorili su kasnije zagrebački ured.
– Naš tim broji 19 zaposlenih, prosjek godina im je 25, a razvijamo mobilne i web aplikacije za Audi, Mercedes, BMW, Vodafone, Prosieben, Adidas, Bosch... Svi dajemo malo više, to se Njemačkoj svidjelo i zato smo odlučili da ćemo rasti u Osijeku i podupirati ga. Tu ima kvalitetnih developera, iz iskustva znam da je život puno ugodniji nego u Zagrebu, nema prometnih gužvi – nabraja Josip Jurišić, direktor agencije Cobe, koja potpisuje i jedinstvnu aplikaciju za udomljavanje pasa iz osječkog azila.
No, muči ih loša prometna povezanost, bez izravnih letova s Münchenom. Da apsurd bude veći, Zračna luka Osijek gotovo da zjapi prazna.
– Klijenti žele doći k nama, no to im je prekomplicirano pa mi putujemo u München kako bismo se ondje susreli primjerice s partnerima iz Švicarske. Ogromni su to troškovi. Iznajmimo automobil, što nas stoji 1000 kuna u jednom smjeru, i još cestarina. Ako polijećemo u 9 sati iz Zagreba, moramo krenuti već u četiri iz Osijeka, pa takvi neispavani i ludi dolazimo na sastanke pred ozbiljne i iskusne klijente, a ne znamo gdje smo. Stotinu nam kava treba da preživmo dan. Sastanak od dva sata prisljeni smo planirati tjedan unaprijed, a vremena nemamo. Sve bismo to mogli obaviti u Osijeku, samo da smo avionski povezani. Uspješne projekte želimo i proslaviti s našim suradnicima, a Baranja je predivna – kaže Jurišić.
Pogled na njihov ured otkriva osam žena za računalima.
– Polako preuzimamo prevlast, nisu toga ni svjesni – kaže smiješeći se 28-godišnja Ines Jurković.
Studirala je u Zagrebu, radila u PR agenciji pa prešla u Cobe i preselila se u Osijek.
– Ljudi su u Osijeku u biznisu puno opušteniji, više prijateljski raspoloženi i surađuju, tvrtke su konkurenti jedino kada se radi o ljudskoj konkurenciji, i to je razlika koju vidim u odnosu na Zagreb. Ako nešto ne znamo, bez zadrške nazovemo drugu tvrtku i zamolimo za pomoć – opisuje Ines, koja je zadužena za vođenje klijenata, organizaciju posla i planiranje resursa.
Cobe je radno mjesto i Ivanu Jurlinu, koji je i čelnik udruge Osijek Software City. Pita li ga se što je tajna uspjeha njegove branše u Osijeku, odgovara – zajedništvo.
– Hrvatska je premala, sami ne možemo ništa, a zajedno možemo puno. Sve što organiziramo, pod krovnim je imenom OSC-a i zato smo najveća tehnička udruga u zemlji, s 10 do 12 projekata godišnje. Nacionalni smo pokretači sata kodiranja, što je prvi korak prema programiranju, a lani je sudjelovalo 314 škola i 14.000 osnovnoškolaca. Pokrili smo cijelu vertikalu, od osnovnoškolaca, preko srednjoškolaca do studenata i profesora. Pojačala se satnica informatike, ali znanje je profesora loše pa i njih educiramo. Djeca koja se bave informatikom ili robotikom nikada neće biti slavni kao sportaši, ali mi ipak ne odustajemo od njih, zato što tako gradimo bolju budućnost – ponosno kaže Jurlina. Ne žele da se iz Osijeka šire samo crne priče, već da ga prepoznaju kao grad mladih.
Stižu i velike tvrtke
– I to je naš adut prema ostalim industrijama. Fakulteti su nam jednako loši, bolnica nam se raspada, a iako je sve manje stanovnika, teško je naći mjesto u vrtiću. Pa kako onda privući nekoga iz Zagreba? Mi imamo zajednicu, i zato dolaze. Male su tvrtke bile pioniri, a onda su stigli i Rimac automobili i Ericsson Nikola Tesla. U većim je gradovima i veći ego, a mi smo ga spremni potisnuti, zbog uspjeha – rezimira on.
Približno je 150 tvrtki i više od tisuću zaposlenih u tom sektoru u Osječko-baranjskoj županiji, ali glavnina je u Osijeku.
– Ne trebaju u tome poticaji za zapošljavanje jer će se zaposliti svi koji znaju. S poticajima se čak može ugroziti da se zaposle oni kvalitetni, koji će nam donositi zaradu. Neka povise plaću profesorima, da budu motivirani i obuče nam bolje kadrove – poručuje.
A zašto se, na kraju, namršte kada ih se naziva hrvatskom Silicijskom dolinom?
– Tamo je sve povezano, od sveučilišta do lokalne zajednice, i to iznimno čvrsto, što nije slučaj kod nas, iako radimo na tome i ima pomaka – obrazlaže Aron Stanić iz Inchooa. – Zbog svega, ne volimo kad nas se uspoređuje sa Silicijskom dolinom jer ovo je Osijek Software City, naša priča. Uostalom, nemamo ni iste kapacitete kao oni, ali postajemo model možda nekome drugome – ističe.
Placa je Evropska, porezi su ne-Evropski. Problem ovdije u Hrvatskoj je sto vise zaradis, vise ti uzmu. Sto znaci da radis za druge. U Hrvatskoj PDV nebi trebao da bude veci od 14-15% a svi porezi na firme nebi trebalili da prelaze 20% poslovnog profita. Kad vidis da kao poslodavac imas 3 - 3,5% citavog profita kad podmiris sve harace i otimacine, pa pitam se gdje je onda motivacija za rad.