Kad je Franko Antunović 2009. godine skinuo kapicu Pule, posljednjeg od 10 klubova za koje je nastupao, mislio je da je to i oproštaj od vaterpola. U međuvremenu je diplomirao ekonomiju, dobio posao u Ini i činilo se da je to – to.
– U Ini sam radio u prodaji, pa u zalihama... Prošao sam kroz četiri-pet sektora, a nakon što mi je 2012. umro otac, morao sam se baviti i obiteljskom firmom NAF media, koju je moj otac pokrenuo bez kune u džepu, a koja se bavi vanjskim oglašavanjem (bigboardi u Zagrebu i Splitu), pa mi je sve to postalo naporno. Otišao sam iz Ine, ali onda sam shvatio da imam još nešto malo slobodnog vremena. Pa sam ga odlučio posvetiti vaterpolu, upisao sam tu višu trenersku školu, u kojoj su još i Sukno, Kunac, Brzica... Da, volio bih se baviti trenerskim poslom, prije svega s mladim naraštajima – objašnjava Franko svoj povratak bazenima.
Ispaštao sam zbog staroga
S novim poslom planira krenuti u rujnu sljedeće godine jer prije toga to trenersko osposobljavanje želi i završiti. Imao je već neke kontakte s Medveščakom, možda će se javiti i Mladost iako je svjestan financijskih ograničenja naših klubova.
– Imam već posao za to da mi obitelj ima što jesti, a ovo ću više raditi iz ljubavi.
Franko je svojedobno bio veliki talent, jedan od najvećih u bivšoj Jugoslaviji, ali među seniorima nije iskazao sve svoje potencijale. Zbog čega?
– Zbog spleta različitih okolnosti. Malo sam ja bio kriv, malo su mi tad staroga nagazili pa sam i ja ispaštao ni kriv ni dužan. Žao mi je da nisam otišao na OI i uzeo zlatnu medalju, ali zadovoljan sam i postignutim. A u jednom trenutku, kad sam vidio da mi izmiče reprezentacija, odlučio sam otići van, naučiti jezike, odredio sam neke druge prioritete.
S bakljom ispred Torcide
Koji vam je od tih uspjeha najdraži?
– Pa svakako kad sam s kadetskom i juniorskom reprezentacijom osvojio srebro. U kadetima nas je vodio Curiš, u juniorima Kovačević. Oba puta bili smo blizu zlata, ali Mađari su imali Kasasa. A nezaboravno je bilo i prvo osvajanje naslova hrvatskog prvaka s Mladosti. U Zagrebu smo 1992. dobili Jadran, bio je pun bazen. Ja i danas čuvam fotografiju na kojoj držim baklju ispred Torcide – prisjetio se Franko ističući da je ponosan na svog pokojnog oca Duška i na sve ono što je on i kao čovjek i kao trener napravio.
– Ponekad je imao predug jezik i to ga je koštalo. No bio je takav, volio je društvo, a zapamtio sam i njegovu rečenicu: “Sve u životu je zezancija – osim vaterpola.”
Joković je i za vas najbolji u 2019.?
– Nakon Sandrova umirovljenja preuzeo je ulogu vođe i prve violine našeg napada. Već 15 godina igra na najvišoj razini, a ove je godine svoju igru podigao za još jednu stepenicu.
Bušlje vam je drugi, a Bijač treći?
– Bušlje je pravi kapetan i kao sportaš istinski primjer mladima. Dvostruka kruna u Grčkoj i tri kolajne s reprezentacijom, dobra berba. A i Bijač je bio uspješan i u Reccu i u reprezentaciji. A s obzirom na njegove godine, najbolje tek dolazi.
Riječ-dvije o ostalima?
– Vukičević je dugo čekao i, kad je dobio priliku, zgrabio ju je objeručke. Obradović donosi dimenziju više, luckast je i nepredvidljiv. Fatović je možda najjači svjetski kontraš, a Marcelić je konstanta Mladosti.
1. Maro Joković (Olympiakos) 7
2. Andro Bušlje (Pro Recco) 6
3. Marko Bijač (Pro Recco) 5
4. Ante Vukičević (Marseille) 4
5. Paulo Obradović (Jug AO) 3
6. Loren Fatović (Jug AO) 2
7. Ivan Marcelić (Mladost) 1
>>> Pogledajte što je za Večernji TV rekao Dubravko Šimenc
Ma bitno da ste u naslov stavili, ...... vas ona.