Predstava "Dok nas smrt ne razdvoji" već je prošlotjednom premijerom osvojila Beograd. Komad je to autorice Mire Furlan u režiji Mikija Manojlovića. Obiteljska drama, smještena u rane sedamdesete u Zagrebu, priča je o tri dana jedne četveročlane obitelji. Lik oca igra sam Miki Manojlović, čiji razlozi za ulazak u svijet režije nisu, kaže, površni.
– Na kraju pameti nisu mi bila razmišljanja "sad ću ja malo odlaziti i raditi nešto drugo u životu". Pročitao sam komad prije tri godine u Čapljini, dirnuo me, obogatio, zabrinuo, potaknuo i poželio sam ga prenijeti na scenu. Četiri su lica, kao u svim pravim komadima, točan broj, ni više ni manje nego što treba. A režija pak nije ništa različitija od drugih stvari vezanih uza scenu. Samo drugi kut gledanja stvari i druga vrsta tangente na prijedloge, moguća rješenja i odlučuje u trenucima kada je to neophodno – kaže velikan srpskog glumišta.
Vrijeme pameti i hrabrosti
U predstavi je koristio pjesmu "Osmijeh" Drage Mlinarca i njegove Grupe 220. Kultni bend spominje se u komadu, unuka govori da odlazi na njihov koncert, pa je Manojlović procijenio da nema bolje pjesme koja bi se uklopila u predstavu. Osim toga, dodaje, to je jedna od Mlinarčevih pjesama koja nas je jako zadužila i obogatila. Iz čitavog glazbenog opusa Drage Mlinarca, kaže, mogla je biti i neka druga, ali baš "Osmijeh" djeluje kao da izvire iz komada. Rado se, dodaje, sjeti sedamdesetih i dana kada je i sam stajao pred Kavkazom, Zvečkom.
– Godine su to koje me uvijek podsjete na vrijeme u kojemu je bilo pameti, inteligencije, talenta, poezije i hrabrosti. Nikako na utučenost, beznađe, sivilo. No pjesme Drage Mlinarca nikad nisam doživljavao kao ljepotu življenja jer on je postavljao pitanja, istovremeno imao sumnje, čistoću, ironiju, čežnju. Neuhvatljivost i pjesničku nevinost – kaže Manojlović.
Radeći predstavu Mire Furlan nije, priznaje, zatražio pomoć svoje kćeri, redateljice Čarne. Roditelji obično savjetuju djecu, a kod njih bi se možda i dogodila obrnuta situacija da Čarna ima vremena. Nema ga, smije se glumac, jer je svu svoju pažnju usmjerila na sina Ognjena. Miki Manojlović je, naime, već godinu dana djed, ali nema, priznaje, još potpun i pravi osjećaj.
– Kada Ognjen osvoji tutu, tad ću ga se dohvatiti, onda će biti više vremena za druženje nego sada – govori Miki Manojlović.
U njezinim redateljskim počecima kćeri nije htio pomoći, a i danas smatra da je njegov stav bio ispravan. U to vrijeme, naime, dvije godine bio je predsjednik Filmskog centra Srbije i guranje vlastite kćeri bilo bi odmaganje, ne roditeljska pomoć. Svi ljudi, pa i Čarna, vrata trebaju otvarati sami svojim djelima, smatra Manojlović. Danas se njezinim uspjesima i te kako ponosi.
– Čarnin prvi film, dokumentarac, osvojio je na kratkom metru Grand prix. Fantastičan start, ali u loše vrijeme za film koje je danas postalo još gore. Mogao sam joj pomoći, naravno, ali to bi se kosilo s mojim načinom razmišljanja. I po meni bi bilo nemoralno. Mislim da pomoć, kada je scena u pitanju, nije potrebna, da zapravo odmaže ako je isforsirana, nametnuta, tražena. Scena to kazni. Drugi bi, da su bili na mom mjestu, vjerojatno zaposlili svoju djecu, hvalili ih. Svoju Čarnu jako volim i baš zato mislim da se u režiji, stvari koja je transpozicija intimnog razumijevanja života u sliku, mora sama izboriti u ovim, vrlo lošim okolnostima – kaže.
Odbio je poziv da zaigra u hollywoodskom "Mirotvorcu". Bilo je, kaže, još prilika da tamo glumi, no redom je sve odbio jer još nije dobio ponudu na koju ne može reći ne. Onu koja bi bila ravna njegovu odnosu prema glumi. Novac mu je, u priči o Hollywoodu, najmanje važan, a europski mu je teatar, priznaje, draži od hollywoodskih blockbustera.
– Bliže mi je društvo čiji sustav vrijednosti katkad cijenim. Danas se nažalost sve pretvorilo u marketing i novac. U Hollywood ću otići tek kad dobijem ponudu koju ne mogu odbiti. Pritom mislim na kvalitetan predložak, želim znati što radim. Potom i s kime ću raditi, tko će glumiti, a tko režirati. To su dvije odlučujuće stvari. A treća, ne manje važna, jest privlači li me, mogu li u tom filmu ili predstavi kopati i po sebi i drugima – kaže glumac koji iza sebe ima pregršt priznanja.
Njegove su poruke jasne
Glumio je posvuda po svijetu, uz Francusku je, kaže, vezan krvlju. O Parizu govori kao o sjajnom gradu za čije je otkrivanje jedan život premalo. Aplauze je dobivao igrajući na francuskom, srpskom, talijanskom, njemačkom, hrvatskom, engleskom, pa i bugarskom jeziku. Prebacivao se s jednog na drugi jezik, a pritom nije izgubio ni jednu od onih finesa koje razlikuju velikana od prosječnog glumca. Kad ga se upita je li ikad imao problema s redateljskom samovoljom ili bi ovi pak ustuknuli pred njegovim opusom, Manojlović priznaje da je bilo nevolja s osrednjim redateljima.
– Ni s najboljima ni s najlošijima nikad nisam imao problema. Samo pokoji s osrednjima – kaže i dodaje da nikad nije sanjao određenu ulogu ili naslov.
Gluma po njemu nije proslavljanje u naslovnim ulogama. Gluma je, kaže, ozbiljna razmjena emocija i energije s ljudima koji su na sceni i oko scene. I tako je doživljava, kao razmjenu, a ne razmišljanja kao tko je bolji, a tko gori. Glumačko je dijete i taj osjećaj stekao je kad je bio dijete. Osvijestio ga je, dodaje, još u studentskim danima. S takvim je odnosom do danas odigrao sve. Nikad nije želio ulogu, a sve ih je bitne odigrao. Danas, kaže, nema role koju želi. No gluma je i literatura, mašta, upoznavanje novih svjetova među kojima će neki likovi sigurno probuditi glumačku znatiželju. Manojlović će, kaže, radije isprobavati sve što je novo.
– Volim raditi eksperimente, što je možda najteže, posebice u etabliranim institucijama. To me privlači, taj rub po kojem se hoda, dodir nepoznatog, pokušaj pomicanja svojih i tuđih smisaonih granica. I to je vrst velike hrabrosti. To sam nekoliko puta i ozbiljno dotaknuo, a to se događa i u predstavi "Dok nas smrt ne razdvoji" – kaže.
Prve tri godine na akademiji, priznaje, bio je lošiji student, a onda izrastao u boljeg. Već je desetljećima u samome vrhu. I politički je, kaže, osviješten. Njegove su riječi i poruke uvijek jasne i društveno odgovorne. Sve što govori, ističe, zapravo i nije politika, ali opet sve na kraju bude politika. Bez obzira na to govori li o kulturi, svakodnevnom životu... sve, dodaje, ulazi u sferu politike.
– Kada bih se bavio politikom, vjerojatno bih bio ozbiljan kandidat za predsjednika republike. Dobio sam prije mjesec dana još jednu nagradu za životno djelo, Dobrišin prsten. Najveći srpski glumci dobili su taj prsten, a pritom se obično radi i monografija. Moj je tata godinama izrezivao i spremao moje intervjue pa ću njih staviti u svoju monografiju. Uz šturu biografiju tipa "rođen, snimio i odigrao" bit će većina intervjua koje sam dao. To je najbolji dokaz mog odnosa s vremenom u kojemu sam razgovarao o svemu – kaže glumac koji je nazočio susretu predsjednika Josipovića i Tadića.
Taj mu je susret bio poseban trenutak, a među predsjednicima dviju država našao se jer su ga obojica pozvala. I došao je. Priznaje da mu je žao što se Josipović i Nikolić još nisu susreli.
– Jest, žao mi je. Nadam se da će do tog susreta ubrzo doći. Žao mi je što je kreativni svijet u službi popravljanja odnosa koji bi se puno brže trebali popravljati na političkoj razini. Ljudi kreativna duha uvijek su gradili mostove, nikada rušili. Kad bi most bio sagrađen, političari bi došli, izbetonirali i to je sve. A svaki put kad im ponovo zatreba, opet viču: "Umjetnici, gradite mostove". Moji osobni mostovi nikad nisu ni napuknuli, kamoli se srušili – kaže.
Nekad veliki ljubimac žena, danas je u sretnom braku s drugom suprugom Tamarom Vučković, ravnateljicom JDP-a. Kad se zavjese spuste, kad nađu malo slobodnog vremena za sebe, najradije ga provode sa svojim 11-godišnjim sinom Ivanom. Rijetko, kaže, izlaze, za to treba imati vremena, a oboje su preopterećeni.
Danas postoji samo reality
– Treba mi tišina, priroda. To želim. Mir. I smijeh. Oboje se volimo i šaliti i smijati – kaže.
Njegove filmove i stare serije i danas rado gledamo, a Manojlović se slatko nasmije na spomen serije "Grlom u jagode".
– To su bile jako kvalitetne serije. Radili su ih mladi ljudi, posebice "Grlom u jagode". U cijeloj je ekipi najstariji bio Srđan Karanović koji je tada imao samo 28 godina. Ja sam tek bio završio glumu, 24 godine. Diklić je bio malo mlađi, Rajko Grlić također mlad. Sve klinci. No to je bilo vrijeme kad su postojali ljudi koji su znali da mladost mora dobiti svoju šansu. I bili su dovoljno hrabri da im daju priliku. Danas toga više nema, danas serije rade male produkcije, a televizije ih puštaju kao svoje. Izgubili su se kriteriji, vrijednosti, razrušeni su uzori, nema osobe za koju će se reći da je institucija, ukus se pokvario. Sve je postalo podjednako važno, a zapravo ništa nije važno. A sve što se pojavi na sceni mješavina je folka i kiča – govori.
Kao dokaz tvrdnji navodi seriju "Na terapiji" koju su nedavno snimili. Fantastična je, kaže, potpuno iznad razine drugih. Nažalost, reprizirala se uvijek u neko klizno vrijeme, što je žalostilo glumačku ekipu.
– U Bosni se na Federalnoj televiziji reprizirala tri puta dnevno. Ljudi su je u Srbiji jako voljeli, ali nije imala masovnu popularnost. Zato što je svojom kvalitetom smetala. Ovdje taj masmedij mora biti. Postoji samo reality show – kaže.
Prije desetak godina sa Sanjom Vejnović igrao je u "Sto minuta slave". Njegov lik bio je Bela Čikoš, muškarac koji je pobjegao pred emocijama. I baš predstava "Dok nas smrt ne razdvoji", kaže Manojlović, govori o ljubavi kao uzroku svijeta, razlogu postojanja.
– I nestajanju. Čega? Iste te ljubavi, života. Predstava je to i o našim odlascima. To je najveći kozmički misterij. Ljubav pokreće svijet i zbog toga svi mi postojimo.
Na temu muškaraca koji, poput Čikoša, preplašeni od ljubavi bježe od žena nije isključiv.
– Složena je to stvar, ali i sam sam to činio. Nekada i nisam. Ukratko – sebični su i slabi – kaže bez namjere da ruši iluzije žena o sebi.
Mnoge ga žene i danas doživljavaju kao muškarca koji će zbog ljubavi rušiti svjetove. On pak tvrdi da to više ne radi.
– Imam suprugu, kćer, sina, unuka, i po tom sam pitanju ja svoje rekao.
>>Miki Manojlović nakon dugo vremena na kazališnim daskama
