Popularna domaća indie rock četvorka Lika Kolorado ove subote nastupa u sklopu novog izdanja FonoKinoteke. Uoči koncerta popričali smo kratko s frontmenom benda, svestranim Filipom Riđičkim, a što nam je sve otkrio provjerite u nastavku.
Na prvom albumu ste "zaurlali", što možemo očekivati od drugog? Pjesme su već gotove?
Pa, neke pjesme jesu gotove. Pet komada, skroz novih pjesama, sviramo u Kinoteci ove subote, prvi put pred publikom, ali ima ih još nedovršenih koje se „smucaju“ po probama i bilježnicama i diktafonima. Sve u svemu, nekad imam dobar osjećaj po pitanju novih pjesama, nekad nemam, ali vidjet ćemo što će biti. Ako je prvi album bio svojevrsni urlik unatoč zabranama buke, na drugom si dajem zadatak shvatiti zašto je ta zabrana buke uopće tamo. Što si sami zabranjujemo, zašto padamo na tuđe zabrane, zašto pristanemo na njih, analiziramo li što se očekuje od nas ili samo slijepo jurimo u slalom društvenih stigmi.
Ne mogu biti siguran, ali mislim da je sve što nas tišti u ovom životu rezultat loše komunikacije, sa drugima i sa sobom, puno toga puštamo da ostane neizrečeno i nepromišljeno, nego nekako samo puštamo da stvari idu pa taman i ako shvaćamo da nam to ne paše. Puno generaliziram ovdje sada, ali da dam neki primjer, zašto pušimo priče da moramo raditi poslove koje ne volimo, da moramo zadovoljiti očekivanja roditelja, prijatelja, društva, do točke kada više ni sami ne znamo želimo li nešto ili smo nasjeli na priču. Ne kažem, radi što ti paše, i unatoč društvenim tablicama prihvatljivosti, ali mislim da valja znati plešemo li njihov ritam zato što želimo, ili zato što mislimo da moramo. To je drugi album. Puno „zašto”. Sada mi se čini malo infantilnim ali ej, okej je i to.
Tvoja prva profesija je ona glumačka. Za kakav film bi glazba Like Kolorado bila odličan soundtrack?
Neki krimić gdje neki protagonisti bježe od antagonista preko raznih krajolika, brda i dolina, livada i šuma, i stalno ih prati „trzavi“ rif na gitari ili „strgani“ ritam na bubnju. Neka pustolovina gdje se love pustoši, neki film gdje likovi rijetko kad stanu sa pokretom, samo idu i idu. Takvo nešto.
Je li teže glumiti u filmovima ili vlastitim glazbenim spotovima?
Au, u filmovima, naravno. U spotu samo uperiš kameru i minimaliziraš, ili konkretiziraš pokret ili emociju, dok film iziskuje emociju, dijalog, kadar… Spotovi su zezancija, a film... pa i film može biti, često je, ali kada pogriješiš u spotu, pripišeš to autorskoj šaljivosti i šlampavosti, a u filmu bi sitnim greškama pokvario zube. Kod nas sam samo u jednom spotu „glumio”, sa divnom partnericom Anjom Đurinović sa kojom sam i studirao. Mislim da je ispao dobro jer smo bili dovoljno opušteni, znavši da smijemo pogriješiti, pa nismo. Sve u svoje vrijeme, nisam još dobio ulogu u filmu, ako je išta kao snimanje serija, okej sam. Ako ne, pravit ću se da sam u spotu.
Svirka u klubu ili svirka na festivalskoj pozornici?
Oboje ima svoje draži i čari i panike. Velika pozornica je pusta i treba ju popuniti, zvukom ili karizmom ili emocijom, ali smiješ biti glasan i dati si oduška i eksplodirati. Klub je kontra, suptilna, kontrolirana eksplozija, tiša, ali si blizu publici i sve što osjetiš osjete i oni, i kontra. Ali im ne želiš odbiti bubnjiće glasnoćom. Kompromisi. Žudnja je češća za velikom binom, ali kod nas to znači – festival. Ponekad je gušt ne dijeliti pozornicu ni sa kime – a to znači klub.
Opiši nam u jednoj rečenici svakog člana Like Kolorado.
Četvero ljudi koji bez muzike ne bi susretali putanje, svako u svom filmu, ali film je isti. To je jedna rečenica, gle, zareze sam stavio.
Imaš kakvu anegdotu s proba ili nastupa koja najbolje oslikava sinergiju i način funkcioniranja Like Kolorado?
Svaki put kada sjednemo u Anin ogroman Ford karavan od previše kilometara da bi imao uopće što i dalje voziti, na pola puta do koncerta stanemo na nekoj benzinskoj, svi zapale cigaretu i popiju pivu, i uvijek je neko lijepo vrijeme i uvijek smo vrlo opušteni i u ugodnoj tremi pred koncert, sjedimo tamo na nogostupu i pričamo gluposti, i baš je nekako ugodno. Nitko ne govori o koncertu, samo valjamo gluposti. Negdje. Na pol puta. Na nekoj benzinskoj. Na putu prema koncertu.
Koji film ćemo gledati u Kinoteci u subotu?
Film u kojem bend po prvi put pred publiku vadi potpuno nove, izglancane pjesme koje nikada pred njima nije odsvirao, pa gledaju kako će publika reagirati, pa sviraju sa njima, pa odsviraju i stare stvari, pa popiju s publikom gin tonic, zezaju se, pa idu doma i imaju post-koncertni bluz i jedva čekaju sljedeći. Ima taj film dosta nastavaka. I stalno je na reprizi. Jedan od onih kaj pogledaš tisuću puta i svaki put ti je dobar. Taj nekakav film. Nadamo se. Hvala ako ćete se ubaciti u kadar.
Pogledajte i koje su poznate osobe uspjele u četrdesetima.
