Neću duljiti s uvodom jer kada bih krenula pisati o Robertu Knjazu uvodu ne bi bilo kraja. Iako on i te kako zavređuje takvu jednu odu, ovaj ću put sve svesti na dvije rečenice - sve ono što radi, kako radi, kako razmišlja, kako nas nasmijava i kako nas osvaja - pokazuje dušu jednog (ne)običnog ovovjekovnog velikana. Narodski rečeno, ljudine.
Ovaj intervju dogovarali smo mjesec i pol dana. Zašto smo morali tako dugo čekati?
Prvi je razlog to što baš ne volim intervjue, koliko god to bizarno zvučalo. Ne želim iskakati iz paštete, iako znam da je i ovo dio TV posla, pa uvijek popustim. Drugi je razlog taj što smo intezivno snimali za drugu sezonu “Hrvatskih velikana”, dok nije udario pravi zvizdan i dok nam se sugovornici ne razbježe.
Što nas čeka u toj sezoni?
I druga sezona imat će osam epizoda. Emitirat će se u veljači 2018., a epizode su: Matija Gubec, Marija Jurić Zagorka, Ante Starčević, Ivan Meštrović, Ruđer Bošković, sveti Lepold Mandić, hrvatski kemičari i nobelovci Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog, te šećer na kraju Vesna Parun i Slava Raškaj.
Oooo, popravljate se. U prvoj ste sezoni imali samo jednu velikanku, Ivanu Brlić Mažuranić, koja je emisiju dijelila s djedom, banom Ivanom Mažuranićem. Sad u drugoj sezoni imate čak tri znamenite Hrvatice. Svaka čast.
Uvažio sam opravdane kritike pa smo se sada potrudili imati barem dvije ženske emisije. Ali nismo mi krivi što je tako. Kada gledate popis velikana iz naše povijesti onda je na njemu 99% muškaraca. Bilo je drugo vrijeme, više patrijathalno društvo nego danas i muškarci su uvijek izlazili u prvi plan. S druge strane, dolaziš u situaciju da se pitaš - hoću li u emisiji obraditi Matiju Gupca ili Milku Trninu. No za Gupca znaju i vrabci na grani, pa je logično da se odlučimo za njega, jer što su poznatiji velikani to je gledaniji TV proizvod. Ili recimo, Ante Starčević i Vesna Parun. Značaj koji ima Starčević znatno je veći. To nije isključivo moja percepcija, takvo je stanje svijesti u Hrvata.
Hm, to može biti dvosjekli mač. O Gupcu se malo toga novog može otkriti, iako je bitan i pristup, što se u vašem slučaju i te kako vidi. No o Milki Trnini ljudi malo znaju pa se čini da emisija o njoj ima više potencija za otkrivanje nečeg zanimljivog.
Moguće, iako nisam siguran da vas i općepoznati Starčević i Gubec neće iznenaditi s masom nepoznatih zanimljivosti. Uostalom, Starčević je na novčanici od tisuću kuna. On je najviše pozicionirani, ajmo reći, naš najvrijedniji velikan u monaternom smislu, pa me baš zanima kakav je život taj čovjek imao i čime je zaslužio biti na tisuću kuna, dok je, Marulić na 500, Radić na 200, a ban Jelačić samo na 20 kuna.
Spomenuste još jednu nepravdu prema našim velikankama. Na svim našim novčanicama su muškarci, nema nijedne žene.
Kriva sam osoba za to pitanje i tu kritiku. Znate ono iz vesterna, ne pucajte u klavirista (smijeh)... Mi samo pokušavamo uzeti općepoznate hrvatske velikane i gledateljima prikazati tko su i kakvi su bili kao ljudi. Svi znaju za Matiju Gubca, ali ispada da se uopće nije zvao Matija, nismo sto posto sigurni je li on uopće živio, je li zaista pogubljen ili je čak preživio bunu... Kada zagrebete u to onda shvatite koliko je Gubec fenomenalna tema, čak i za Sherlocka Holmesa. Ili, recimo Zagorka, čiji život je super zanimljiv, materijal za pravi hollywoodski serijal. U odabiru krećemo i od postignuća koje su velikani ostavili iza sebe, poput
Preloga i Ružičke koji su dobitnici Nobelove nagrade. Naravno da je onda zanimljivo doznati kakve su to sudbine i karakteri koji su to uspjeli. Ruđer Bošković? Pa on je Tesla prije Tesle. Biografije i životi trebaju biti dovoljno zanimljivi da popune 52 minute. Onda treba razmišljati o općehrvatskim velikanima, ne lokalnim, jer epizoda mora biti zanimljiva ljudima u Dalmaciji, Slavoniji, Istri, Međimurju, morate i to gledati. Znači, uzeli smo imena koja ispunjavaju sve te kriterije, a svi ih znaju. Čak se Vesna Parun na neki način prošvercala, neka se ne uvrijede njeni štovatelji, ali govorimo o značaju. Ona u Hrvatskoj nije bila toliko cijenjena koliko je trebala. Mi smo zapravo na silu pokušali ugurati žene u serijal. Usto, o ženama se priča i u “muškim” epizodama jer zaboravili ste da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. U prošloj je sezoni Radićeva Maruška i njihova nevjerovatna ljubav dobila 15 minuta epizode dok je prvih 10-tak minuta pripalo njegovoj mami Ani, ženi od koje je naslijedio buntovni duh. Jesam li se sad uspio opravdati za muške velikane (smijeh)?
Serijal koji radite, a radite ga fantastično, zahtijeva studioznu pripremu. Koliko dugo traje priprema vas i vaše ekipe za svaku emisiju i sezonu, a koliko vam vremena daje HRT?
Eh, ovo pitanje zahtijeva da sad malo opletem po tanjuru iz kojeg jedem, a to nije lijepo ni pristojno pa to neću napraviti. No istina je da za ovaj serijal koji je jako kompleksan imam premalo vremena za pripremu. Nije krivac HTV, već činjenica da se često mijenjaju upravljačke i uredničke garniture, jer politika nije svjesna da za kvalitetu televizije treba kontinuitet ljudi koji upravljaju. Konkretno, prva sezona “Velikana” imala je jako dobru gledanost, jako dobre kritike i svi ljudi na HTV-u koji su u tom trenutku odlučivali, bili su za nastavak. No morao sam čekati mjesecima da se ta odluka donese jer se u međuvremenu mijenjalo vodstvo kuće. I sad mi ti mjeseci fale u pripremi jer prošli smo serijal počeli snimati u ožujku, a ovaj u lipnju, dok je rok predaje samo mjesec dana kasnije. No, kako bi se reklo, na muci se poznaju junaci. Nemamo prava na kuknjavu već – “drži gaće” i tjeraj dalje.
Radite u nezavisnoj produkciji. Da ste odlučili ostati na HTV-u ovaj biste serijal mogli u miru pripremati i raditi godinu-dvije.
Da, sigurno bi mi bilo lakše. To je istina.
Jeste li ikada razmišljali: “Da sam ostao tamo...”
Ne. Svaka situacija u životu ima i plus i minus. Da sam ostao na HTV-u ne bih morao čekati promjenu, natječaje, ovo-ono, nego ako je serijal uspješan odmah bih ga nastavio. No, ovako si sam biram svoj orkestar kojim dirigiram. Znači, mogu si uzeti najbolju violinu, najbolji klavir, najbolje violončelo. Ljude koji pušu u isto jedro, kojima nije problem raditi 12-14 sati, a to stvarno puno vrijedi. Cijeli ovaj projekt vrlo je kompleksan, iako ni ostali moji projekti nisu ovisili isključivo o meni, uvijek je to zajednički, timski rad. Ako istraživači, grafičari, snimatelji, tonci, montažeri, redatelji u montaži, organizatori, produkcija i logistika, ne daju sve od sebe i ne odrade sa žarom i kreativnošću - ništa od toga. Jako je puno ljudi uložilo svoju dobru volju i talent da bi to izgledalo ovako kako izgleda, i zahvalan sam im na tome. Imam masu novih i zabavnih projekata u ladici, na kojima bi već sad mogli početi s kvalitetnom pripremom. Zato se nadam da će HTV ući u dulji period stabilnosti bez promjena i da ćemo onda moći razmišljati što ćemo kvalitetno raditi, ne tri mjeseca, već godinu, dvije, tri unaprijed.
Upravo traje repriza prve sezone “Velikana”, a sad je izbila afera oko ugovora Antuna Vrdoljaka s HRT-om za reprize “Duge mračne noći” prema kojima mu se godišnje, sve do kraja živita, mora isplaćivati pozamašan novac. Osjećate li se izigrano? Pogađa li vas to što HRT i ljude poput vas ne tretira na isti način?
Pa, kako bih rekao, ne osjećam neku specijalnu gorčinu. Svatko radi po svojoj savjesti i svatko će prije ili kasnije odgovarati za svoja djela, ili nedjela, uključujući i mene. Jedino mi je žao pretplatnika, jer kad umirovljenik da zadnjih 80 kuna za pretplatu, pa u novinama pročita za što to ide, kako netko ima obraza od njega idući mjesec tražiti još? Očito neki ljudi na HRT-u rade protiv HRT-a. Zato je za mene veće pitanje - tko je to odobrio. Istodobno, mi drugi autori uopće ne možemo pregovarati o svojim ugovorima, uvijek je uzmi ili ostavi. Ili moram potpisati što god je u ugovoru ili nemam posao. A što se tiče repriza, RTL već desetak godina
reprizira i “Mjenjačnicu”, i “Koledžicu”, pa čak i “Slučajnog turista”. Na HTV-u pak trenutačno repriziraju “Velikane”, “I to je Hrvatska”, “Noćni kolegiji” te stare i nove “Svlačionice”. I za sve to to od TV kuća ne dobijem ni lipe. Ne tražim basnoslovne cifre o kojima čitam, ali neka simbolična, fer pogodba, sigurno bi trebala postojati. Pa za svaku pjesmu, i onu najgoreg izvođača, za nekakvu pevaljku i za nekakav treš iz garaže, isplaćuju se tantjemi. Ipak mala satisfakcija dolazi na kraju godine kada mi ZAMP plati neki iznos, no to je tek za odvesti par frendera na plesnjak u Opatiju.
Znači, ipak vas to malo boli?
Istina, malo me muči odnos prema programskim ljudima. Evo banalan primjer – javljanje i nejavljanje na telefon. Ako sam ti među prvih 11 igrača, ajmo to reći nogometnim riječnikom, i ako ti zabijam golove, ako zbog mene dolazi publika na stadion, onda bi bilo O.K. da me tretiraš kao nekoga za koga imaš vremena kada te nazove. Jer puno mi se puta dogodilo da nazovem ljude na HTV-u zbog nekog problema oko emisije, a oni mi se ne javljaju. To je nevjerojatno. Ja radim za tebe, radim ti program koji je gledan, isplativ, zbog kojeg ti ljudi plaćaju pretplatu, a ti mi se ne javljaš tjednima na telefon. A problem i emisija stoje. Bi li se jedan Ćiro javio Bobanu, Šukeru, Prosinečkom ili Asanoviću? Bi, jel’ tak?! Jer zna da zbog njih i on ima koristi. No na HRT-u kod nekih ta svijest još nije sazrela. Ali, ajmo na vedrije teme.
Tko vas je u prvoj sezoni “Velikana” najviše fascinirao?
Jelačić i Radić. E sad, mnogi bi se odlučili za Teslu jer je poznatiji i jer danas uživamo u plodovima njegova rada, a i Faust Vrančić je bio nevjerojatan izumitelj svoga doba. Ali o Jelačiću sam zapravo najmanje znao. On je za svoje suvremenike prvo bio pozitivac, onda negativac, i baš zbog te njegove nevjerojatne sudbine postao mi je simpa. Imate taj njegov gordi spomenik na Trgu i kad prođete pored njega pomislite si: “Vidi kako gordi frajer”, a onda kroz emisiju doznate da je bio samo čovjek od krvi i mesa, da je i on patio i bio nesretan, da je pisao pjesme, bio vezan uz mamu, ćelavio od krivog liječenja živom, sanjao je Hrvatsku, a na kraju se potčinio caru, da mu je kćer umrla, da ga nekako - nije išlo. E, to me kod njega dirnulo. A Radić? Zazirem od političara jer svi mi u Hrvatskoj znamo koliko su nas puta razočarali. I s tim predrasudama sam počeo raditi tu emisiju. Iako uz Radića ima puno uljepšavanja i mitomanije, na kraju je ispalo da je u nekim apektima bio političar za poželjeti. Iznenadilo me da
je kao klinac od osam godina odlučio biti političar da bi, što je ključna stvar, služio narodu, pa da je okolo putovao stopirajući, vozeći se sa svinjama, među bačvama, a samo zato da bi čuo što narod misli. Zamišljam si sad naše današnje političare da se voze među svinjama i sijenom, da pitaju ljude što misle i što bi oni za njih trebali napraviti. A to je Radić radio. Ima on i svojih mana, naravno. A opet, kako je birao predstavnike svoje stranke po selima? Prvo je prespavao kod čovjeka za kojeg su mu djeca u selu rekla da je dobar, provjeravao ga, je li zaista čestit, pošten, jede li žena za istim stolom s mužem, je li pijanac, i tek onda bi mu ponudio da bude predstavnik njegove stranke. Znači, frajer je imao puno osobina za koje bih volio da ih imaju i naši današnji političari.
A u drugoj sezoni?
Eeee, tu me jako veseli Zagorka koja je imala jako turbulentan život. Bila je, oprostite na izrazu, ženska s mudima. A opet, toliko je propatila u životu, mama ju je vezala za drvo i kažnjavala, udala ju je na silu, muž ju je izgladnjivao i bio je neki škrtac, željezničar u Mađarskoj, pobjegla je iz Mađarske obučena u sluškinju. Mislio sam da su njene knjige bile sapunice prije sapunica, a onda sam shvatio da je njen život još intenzivniji i zamršeniji od njenih romana. Bila je prva novinarka i feministkinja u Hrvata, ali stalno osporavana. Napravila je dramu u HNK, svi plješću, ali kada su nakon ovacija pitali tko je to napravio, i ustanovili da je napisala žena – Zagorka je drugi dan dobila otkaz! Ali, ona ne padne već se digne i ide dalje. Fakat, “rispekt”, ona je naša “wonder woman”. A Matija Gubec mi je fora, možda i zato jer mi je tata iz Zagorja. I mislio sam si stereotipno da je ta njegova buna sigurno bila zbog vina, a nakraju ispadne da je vino bilo jedan od glavnih povoda. Evo, neki dan smo bili na snimanju u Zagorju. Pa to je hrvatski Disneyland i hrvatska Toskana, a klijeti treba patentirati kao “hrvatski antidepresiv”. Uopće ne kužim zašto ih UNESCO već nije zaštitio. A neke epizode su pravi izazov, kao ona o Starčeviću. Cijeli je život bio solo, navodno je preko noći posijedio, tražio je da ga pokopaju izvan Zagreba, u seljačkom odijelu. Bio je protiv toga da mu podignu spomenik, što je, gledajući iz današnje perspektive, nezamislivo za jednog tako slavnog političara. A opet, kontoverzan je i to moramo pojasniti - tko je slijedio i kako interpretirao njegovu politiku, tko je stvarni Starčević, a što su interpretacije Starčevića, i koliko su one autentične. Koliko mi možda pravim ili krivim očima gledamo na njegovu politiku, to ćemo pokušati otpetljati. Veselim se zapravo svim emisijama. Nobelovci? Ružička i Prelog. Joj, to sam si mislio da bi moglo biti dosadno, i sam sam kuburio s kemijom, no na kraju su ispali jako zanimljivi likovi. Njih su dvojica bili prijatelji, Ružička je gurao Preloga. Lavoslav se prezivao Ružička, a bizarno je da je obožavao i uzgajao baš ruže iako je bio daltonist. Usprkos toga volio je i slikarstvo te je skupljao flamanske autore, poput Rebranta i Rubensa, za koje je novac zaradio jer je prvi sintetizirao umjetni testosteron. Znači, drage dame, navodno u muškim parfemima postoji trag muškog testosterona, inače vam taj parfem ne bi bio privlačan, a to djelomično možete zahvaliti Ružički. Ili Prelog. Rođen je u Sarajevu i bio je prisutan prilikom ubojstva Franza Ferdinanda, što mu je bila trauma za cijeli život. Ta mi je emisija neko malo otkriće.
Rekoste, dosadno, a čini mi se da bi se mnogi okladili da s vama nikada ne može biti dosadno.
Zapravo je najveća muka nešto napraviti duhovitim za najšire gledateljstvo, a da ne bude banalno. Ili pak preozbiljno, što je puno lakše za napraviti. Treba biti nešto između i s tim se mučim svakodnevno.
Pa kako onda nastaju te vaše male zadivljujuće duhovite minijature koje frcaju iz svake epizode “Velikana”?
Dio pripremim unaprijed, u čemu mi pomažu koscenaristi Marin, Struja i Peh, a dobar dio odradim spontano na snimanjima jer na lokaciji nas dočeka neplanirana situacija koja zahtijeva improvizaciju. Tu mi pomaže položena “kvartovska škola” iz Novog Zagreba. Zadnju ruku zeke smišljam nakon grube montaže kad vidim koji dio je malo dosadnjikav pa ga treba “oživjeti”. Jer dosadno mi je gledati emisiju o povijesti ako nema malo zafrkancije. Na kraju krajeva, ne trebamo ozbiljno shvaćati život. Otuda i ide masu problema u Hrvatskoj. Evo, masu puta shvatim kako sam sebe ozbiljno doživljavam jer mi je čudno kad me netko opsuje na semaforu. A zakaj me ne bi opsovao, koji sam ja faktor?! Političari se isto doživljavaju ozbiljno. Misle da su oni sami sebi svrha, a zapravo bi svi oni trebali služiti nama. Mi smo društvo u kojem svi sve preozbiljno shvaćamo, a bilo bi nam puno ljepše, i u međuljudskim odnosima i država bi nam bila bolja, kada bi sve promatrali s malo više samoironije. Da se vratim na emisije. Zašto bi povijesna emisija morala biti ozbiljna i dosadna? Pa svaki taj naš velikan bio je i neozbiljan, možda je neki put ispao i papak, ne samo heroj, kao što je slučaj i s nama u svakodnevnom životu. Mislim da je i ljudima normalnije gledati bana Jelačića i nobelovce kao ljude, a ne kao nekakve nevjerojatne, nedostižne figure. Evo, dobar je primjer sveti Leoplod Mandić. Zamislite, radimo emisiju o svecu. Kako je to zabavno! Odmah me zanima – kako itko može postati svet? Rekao sam jednom svećeniku da bi meni trebalo deset milijardi godina da možda dođem do slova “s”, a on meni kaže da su i sveci bili ljudi te da su i oni imali mane. I onda dođeš do toga da očito možeš preispitivati i takve stvari. Eto, ajmo napraviti priručnik kako postati svet. Je li svetica teta koja radi u Konzumu ili je svetac netko tko je našao torbicu s deset tisuća kuna i vratio je vlasniku? Tko
danas može biti svetac? Zanimljivo, ha?!
Baš kao i vaše emisije. A koliko vam znači kada vam ljudi kažu da su o povijesti više naučili iz njih, nego u školi, iz knjiga?
Drago mi je. Pozitivne reakcije gledatelja su, zapravo, ono zbog čega sve ovo i radim, jer imam osjećaj da smo ipak napravili neku trajnu vrijednost. Bit ću jednog dana stari deda s hodalicom, ali ću imati mali osmijeh na licu jer će se možda na ekranu vrtjeti repriza “Velikana” i neki će mi klinac možda reći da je zavolio povijest zbog te emisije. To mi je najveći honorar.
Ali dajte mi otkrijte kako izdržite da se ne nasmijete dok hodate sa znanstvenikom iz Mađarske, on vam govori nešto jako stručno, a vi u havajki smrtno ozbiljni slušate, kimate glavom i ništa ne razumijete.
Joj, to je bilo tako neugodno! Nije velika tajna da na engleskom znam bubnuti glupost i ostati živ jer ne govorim engleski svaki dan. Na njemačkom, francuskom i talijanskom kužim otprilike što mi ljudi govore, onako po smislu. Ali, ljudi moji, mađarski?! To je jezik gdje se ne mogu snaći ni rukama ni nogama. Čovjek mi priča, a ja si mislim: “Možda frajer sad pljuje po našem Jelačiću i ja bih trebao odreagirati, a evo me hodam kao privjesak uz njega. A možda ga i hvali pa bih ga trebao potapšati. Što sad napraviti?” To je bila bizarna sitacija. Imam prevoditelja iza kamere, ali sugovornik mi priča deset minuta, a prevoditelj prevede jednu rečenicu. A niš’, onda se uzdaš u anđela čuvara, ulični instinkt i govor tijela. A uvijek ostaje i montaža, kao zadnja linija obrane.
Tko bi od naših suvremenika mogao biti velikan ili bi ga tako budućnost mogla tretirati?
Najprije bismo trebali definirati pojam velikana. Tamo 1991. nešto sam sitno snimao po frontu i onda sam vidio ekipu koja gleda smrti u oči, a zafrkava se. E, to su za mene velikani. Koja su zapravo obilježja velikana? Velikan ne mora dobiti Nobelovu nagradu, barem u mom pogledu na svijet. Puno je malih velikana svuda oko nas i njih nema u udžbenicima povijesti, niti na novčanicama. I ti su mi velikani najdraži. Što se tiče ljudi koji pune naslovnice, kod njih je bitan faktor vrijeme, jer protok vremena vraća objektivnost. E sad, često se dogodi da kada netko umre tek onda shvatimo je li bio velikan ili nije. Evo, Gubec je stoljećima bio zaboravljen. Zanimljivo je da ga je Hrvatska seljačka stranka izvukla iz prašine za svoje potrebe mobilizacije seljaka u stranku. Pomoću Gupčeva lika istovremeno su ljude k sebi pozivali i ustaše i partizani. Jedni su išli na nacionalnu varijantu, budite kao Gubec koji se bunio protiv Mađara Franje Tahija, a drugi su koristili Gupca u klasnom smislu, dignite se vi siromašni protiv bogataša. Na kraju krajeva, ljudi od nekoga naprave velikana. A tko sam ja da sudim i prosuđujem koliko je danas netko velikan ili nije? Ali kada to procijeni cijela jedna nacija, kada ga stavi na tisuću kuna, onda idem vidjeti je li on zaista velikan ili nije. To je moja polazišna točka za ovaj serijal.
Ipak, što kažete na ovu političku trgovinu oko ukidanja imena Trga maršala Tita? Ništa od obećanog referenduma građana.
Ne zamaram se time, ova zemlja ima veće problem, npr. iseljavanje Slavonije i mladih. Iako imam svoje mišljenje i o Titu i o Tuđmanu. Za vrijeme Titove vladavine pobijeno je na desetke tisuća Hrvata, jedni to ističu, a drugi to zataškavaju. S druge strane, za vrijeme Titove vladavine imali smo koliko toliko liberalni socijalizam u odnosu na sovjetski tip socijalizma. Sjetite se DDR-a, Poljske, Mađarske. Koja je to sirotinja bila. Znači, oko Tita ima nešto pozitivno, ali i puno toga negativnog. E sad, u komunizmu nisam fenomenalno prošao. Napišeš u srednjoj školi neki grafit, pa te milicajci zašamaraju. Nacrtaš Miloševiću brkove, pa u Đorđićevoj uslijedi frkanje ruke i mama mora na razgovor. Nisam od onih koji pate za socijalizmom, nije mi ostao u nekom fenomenalnom sjećanju, pa mi tako ni Tito nije heroj. Ali, nitko još uvijek nije napravio neku ozbiljnu, studioznu analizu gdje bi na jednom mjestu bilo stavljeno sve ono negativno što je napravio, ali baš sve jer toga ima, i sve ono pozitivno, ali i to baš sve. Pa da onda konačno vidimo cijelovitu istinu o njemu i na osnovu toga donosimo odluke. Nešto takvo nije se napravilo ni o Tuđmanu. Da on nije bio na čelu Hrvatske, u trenutku kada smo napadnuti, a podsjećam bio je general i bio je partizan, možda ne bi bilo Hrvatske. E sad, koliko je on kriv za privatizaciju? Je li on rekao da trebamo dvjesto obitelji? Možda nije, ali možda je to omogućio.
Tko od nas zna cijelu istinu? I kako da vam ja sad kažem je li Tuđman pozitivac ili negativac? A ovo, trebaju li Tito i Tuđman imati trgove? Ako se Titov trg prije zvao Kazališni trg, onda mu vratimo to njegovo ime, a onda neka Titov trg bude negdje drugdje. E sad, vrijeđa li to nečije osjećaje jer je možda u Titovo vrijeme ubijen nečiji otac ili djed? To je kompleksno, nije to stvar za dnevnopolitička prepucavanja, a nažalost, upravo je to. Isto je i s ćiriličnim pločama u Vukovaru. Mi trebamo dati sva prava našim manjinama, kao što i hrvatskoj manjini treba dati prava u Srbiji, Mađarskoj... No, treba li ćirilica biti baš u Vukovaru kad znamo što se tamo dogodilo? Možda treba, ali gdje? Možda ne treba biti tamo gdje je počinjen neki zločin. Uh, to je sve jako osjetljivo i kompleksno. A kod nas se sve riješava kao da sjekirom odsiječeš. Te fine nijanse uopće se ne uzimaju u obzir, netko samo odreže i fiju, a se onda mi, obični ljudi, nerviramo, piju se gastali i konjaci, netko se pošora zbog toga, ljudi se dijele na suprotne strane, na crvene i plave. A ja sam od jutra do navečer deset puta HDZ-ovac, pa deset puta SDP-ovac, pa deset puta zeleni. Sve ovisi o kojoj temi razgovaram.
Dario Juričan snimio je dokumentarac “Gazda” o usponu obitelji Todorić, no HTV uporno dobija prikazati taj film.
Ja bih film prikazao, ali bih onda u studio pozvao Todorića - vjerovatno ne bi došao, ali bi možda došao netko od mlađih Todorića, pozvao bih redatelja i tetu iz Konzuma, te napravio diskusiju na temu filma. Svima bih dao šansu da kažu svoju stranu. Glupo će zvučati, ali još davno sam strepio od ovoga što se sad dogodilo. Prije nekoliko godina pročitao sam da Agrokor gruntovno drži 11% teritorija Hrvatske, tko zna koliko je to danas, i pitao sam se - što ako jednog dana taj Agrokor propadne i sve to padne u ruke nekome izvan Hrvatske pa 11% teritorija naše zemlje pripadne npr. Sjevernoj Koreji ili nekom fondu na Kajmanskim otocima. Znači, godinama strepim od toga da su tolika moć, toliki ekonomski resursi koncentrirani u rukama jednog čovjeka. Pa mi smo premala država, to je za našu zemlju preopasno. Nezamislivo mi je da se to nije do sada uočilo, da se nekome u ruke moglo dati toliko firmi, toliko naše zemlje. Pa zar se nitko nije zapitao - što ako nešto pođe po zlu. Žao mi je da se to sada urušilo, ali kako su sijali, tako sada žanju. Bio je to instrument koji je mogao preporoditi Hrvatsku, moglo se pomoću Konzuma razvijati naše gospodarstvo, da cijela Lika i Međimurje proizvode krumpir, a ne da kupujem egipatski. Koliko je privrednih grana moglo dobiti vjetar u leđa od Konzuma, a gledao se samo profit i bolesno širenje. Ipak mislim da se iz svakog zla može izvući nešto
dobro. Sad će stvari postati prirodnije, firme će se razdijeliti, neće sad sve biti, barem se nadam, u rukama jednog čovjeka, iako je pitanje u čije će ruke sad to dopasti. Ali barem rizik od propasti desetina tisuća ljudi više neće ovisiti o jednom čovjeku.
Radić je zemljom putovao da bi doznao što ljudi misle. I naši političari putuju, ali se onda dogodi da Milanović tijekom poplava kaže da je njemu puknula cijev u stanu, a dok Split gori, Plenković priča o atraktivnom požaru. Koliko vas to pogađa kao običnog građanina?
Prije me pogađalo, ali s godinama sam navikao na te “bureke” ko magarac na batine. Tu bih apostrofirao tri stvarčice. Prvo, to su ljudi koji su izabrani većinom glasova. Onda o njima čitamo da su napravili ovo i ono, i čudimo se, ali zaboravljamo - mi smo ih birali. O.K, ja se sad mogu izvući jer sam uvijek glasao za autsajdere, ali bio sam na biralištu i sukrivac sam. Drugo, ne branim političare, ali nije lako kad ti gurnu kameru pred facu iste sekunde smisliti nešto pametno i odmah znati kakve će osjećaje ta tvoja rečenica izazvati kod ljudi. Znam, oni su se sami gurali to biti, znali su što ih čeka, ali onda očito nemamo domišljate političare. I treće, najbitnije, istina je da se politikom jednim dijelom bave oni koji nisu baš narodski ljudi. Masu puta si za nekog političara mislim: “Isuse Bože, ovaj nikada nije sjeo s ljudima pred dućanom i s njima popio pivu”. Koliko god to sad zvuči bizarno i karikaturalno, no to je način da upoznaš svijet oko sebe, sirotinju svoga kvarta i obične ljude, da od njih čuješ kako žive. Naši se političari ne voze tramvajem, a trebali bi. Ne samo jedan dan nego mjesec dana pa da naćule uši i doznaju što ljude zanima, muči, ljuti, nasmijava... Imam osjećaj kao da oni nemaju doticaja sa stvarnošću. Više razmišljaju kako će tko od njih koga nadmudriti nego kako će svi oni riješiti naše probleme. A to je naopako. A opet, ko nam je kriv kad se nama ne da baviti politikom.
A Zdravko Mamić?
Snimao sam ga za “Mjenjačnicu”. On je neosporno sjajan menadžer, sposoban za zaraditi ogroman novac, ali ne okuplja ljude već ih razdavaja, ne znam zašto. Podijelio je navijače, javnost, svjever i jug, reprezentaciju. Čudna neka destruktivna energija. I tu se, kao i kod političara, događa isto. Okružiš se ljudima koji te tapšaju po leđima, koji ti povlađuju. Tjeraš od sebe one koji su kritični, ali od kojih bi koji put mogao čuti i istinu. Niti političari znaju što ljudi stvarno misle o njima i što se događa na ulici, niti ja možda znam to. Možda sam ja u svojoj glavi ogromna zvijezda, a možda sam u nečijoj glavi obični pikzibner koji izlazi iz svake paštete. Možda je i Mamić okružen samo onima koji ga tapšaju pa ne vidi razloga zašto se mnogi bune. Da možda promijeni taktiku, pa vidi i shvati što je napravio mnogim ljudima i hrvatskom nogometu, možda bi promijenio ponašanje. Stalno nam fali to upoznavanje druge strane medalje. Falilo je da nekada Karamarko i Milanović odu zajedno na rafting, ali bez svite.
Onako, da se ljudski podruže. Jer ako smo ti i ja protivnici, onda bih jako volio upoznati svog protivnika. A u politici se svi uvijek gledaju preko nišana. Ajde, otiđi ti s njim ne samo na kavu, nego dva dana negdje u prirodu, razgovarajte, svađajte se, raspravljajte, i sigurno ćete doći do nečeg dobrog. Evo, preporučio bih odličnu knjigu “Alkibijad Veliki” u kojoj se sjajno vidi kako je u staroj Grčkoj protivnicima bio gušt da se nađu i raspravljaju, polemiziraju do duboko u noć. Koja je ljepota u tome da čuješ što drugi misle. I da, kada taj drugi otiđe, pomisliš: “Uuu, pa možda on i nije tako u krivu kako sam mislio.” Toga kod nas nema. Šteta. Kod nas jedan odapne strelicu sa svog brda, ovaj drugi uzvrati sa svog brda, i onda mi, običan puk, čitamo i nerviramo se kako se njih dva gađaju s brda na brdo.
Je li vama netko izrekao kritiku pa ste ustanovili da je bio u pravu?
Da. Krenut ću od zadnje kritike. Rekao je moj otac Rudolf da su mu u njegovom klubu penzionera rekli da mi je emisija super, ali da bih morao malo srediti škembicu. Pazite, penzioneri su me kritizirali zbog škembe. U škembi je problem. Imam 46 godina, imam pet kila viška, po njima bi trebao biti isklesan u bronci, ali kad ja nisam taj tip. Ljenčuga sam za teretanu. Onda sam starom rekao: “Tata, to je istina. Ali je isto tako istina da kamera dodaje sedam kila. Bolje je da me kritiziraju kakav sam to na telki,
a onda kad me vide uživo i kažu da uopće nisim debel. To je moj adut iz rukava” Eto, to je simpatična strana kritike. Jednom su me u novinama kritizirali jer sam u emisiji ugostio nekoga tko je kritičaru nekad stao na žulj, pa sam tu shvatio da ni kritika nije uvijek objektivna. No, priznajem ipak me to najprije malo pogodi, slijedi kratko durenje, ali brzo prođe ta ljutnja pa si mislim: “Hm, možda je frajer bio u pravu”. Sva je sreća, imam neki mali softver, za koji nisam zaslužan, pa sve okrenem u pozitivu, idući
dan sazovem cijelu ekipu i kažem: “Ljudi, moramo nešto promijeniti u emisiji”. Znači, dosad su sve kritike kod mene naišle na plodno tlo. Slušam ih, bez obzira kakve su. Jer, ako je taj neki kritičar možda i bio u krivu, on je to ipak vidio i napisao, a na njega jednog koji piše možda ima njih deset koji isto misle, ali ne pišu. Onda te to malo zabrine pa se bolje pogledaš u ogledalo. Nije to loše. Lajkam!
Imate troje djece, dvoje su tinejdžeri. Kako im pomažete da se snađu u tim ludim godinama koje ste i vi prošli?
Tko kaže da sam ih prošao?! (smijeh) Živjeti s tinejdžerima prekrasno je. Obožavam svoje tinejdžere. Naravno da ih neki put ne razumijem, a onda se sjetim sebe kada sam bio sto puta gori od njih. Jedno je kada si ti tinejdžer. Svašta si dopuštaš. Ali kad postaneš roditelj to je nevjerojatna promjena u čovjeku. Ne mogu vjerovati da moja mama nije imala četristotine infarkata. Kada vidim što smo mi radili i kada vidim što moji sad rade, onda vidim da imam prekrasnu djecu. Sad kad sam otac brinem se za nešto što je miš, a nekada kada sam bio tinejdžer nisam se brinuo za nešto što je bilo slon. Bilo mi je normalno biti na tulumu, a onda se frend za okladu penje s 12. na 13. kat s vanjske strane balkona. A danas se brinem kada mi sin ide baciti smeće. To je nevjerojatno. Nekada je bilo manje elektronike, a više međuljudskih odnosa, ali je bilo i puno više opasnosti, jer kada sam sebi smišljaš zabavu, a imaš oko sebe samo beton, onda ti svašta padne na pamet. Znači, mi smo živjeli puno opasnije, luđe, ali smo razvili softver za samoodržanje, što današnjoj djeci možda i fali. Kod svoje bih djece volio razviti toleranciju na sve, da razumiju jedni druge, da ne osuđuju nikoga, ono voli svoje, ne mrzi tuđe... E sad, to ne znači da sam i ja bio takav, ali pokušavam djecu učiniti boljima od sebe. I da budu vrijedni i snalažljivi. Ne snalažljivi da farbaju tunele, na račun drugoga, već da ne žive s roditeljima do 40. Vjerojatno vam je jasno koji su sebični motivi iza toga (smijeh).
I za kraj, razumijete li vi što se događa s obrazovnom reformom?
Ne baš. Evo, nakon “Velikana” javili su mi se iz nakladničke kuće Profil i ponudili da napišem knjigu te na zabavan način približim djeci velikane, jer puno mi je klinaca reklo da gleda serijal, što me iznenadilo. Pitam: “Kako ti dušice s 12 godina gledaš Radića?”, a malena mi kaže: “Pa to nam je zadaća iz prirode”. Drugi klinac kaže: “Nama je to zadaća iz povijesti”. Jako je puno profesora, i ovim im putem iskreno zahvaljujem, učenicima dalo dalo zadatak da gledaju serijal, što me dovodi do zaključka da i naši profesori vape za pojednostavljenjem i osuvremenjivanjem pristupa gradivu. Činjenica je da su Hrvati po širini obrazovanja možda prvi na svijetu, ali čemu to? Čemu ta širina nepotrebnog obrazovanja? Ajmo se fokusirati, ajmo jednostavnije doći do dječjeg mozga, srca, ajmo im ono što je opća kultura dati na jednostavniji i moderniji način pa će im dulje ostati u glavi. Reforma školstva se trebala dogoditi već davno. Samo da opet ne bude ideologije i politike u svemu tome.
Robert Knjaz me uvijek nasmije,drz'se Legendo.