Ako za nekoga možemo reći da dolazi iz vojničke obitelji, onda to sa sigurnošću možemo reći za 51-godišnjeg general-bojnika Sinišu Jurkovića koji je tek malo više od godine dana zapovjednik Hrvatske kopnene vojske. Više od pola njegove obitelji aktivne su vojne osobe, a kako ima još dva mlađa sina, teoretski ima još Jurkovića koji mogu slijediti taj obiteljski put i izbor vojnog poziva. U činjenici da Hrvati rado idu u vojsku, još radije u šestomjesečne rotacije i vojne misije NATO-a i UN-a u svijetu, general Jurković ne vidi nikakav dokaz ratobornosti naših vojnika, naprotiv, na njih gleda kao na – vojnike mira. Potvrđuje, međutim, da naši strateški partneri iz drugih zemalja rado vide hrvatske vojnike, uz rame sa svojim postrojbama na terenu. Ostvaruju uspjehe u vojnim misijama i vježbama pa se prema njima stvara i određeni respekt, da, baš kao i kad je riječ o hrvatskim nogometašima. Jurković, rođen u Novoj Gradiški, 1991. godine diplomirao je na Vojnoj akademiji, iste godine uključuje se u HV, počeo je kao vojnik, pa zapovjednik voda, satnije, pa bojne, prošao je slavonska ratišta pa ostala s 3. gardijskom brigadom “Kune”. Prošao je i hrvatske ratne škole, bio zapovjednik brigade, pa 2015./2016. u SAD-u pohađao Washington National Defence University. Važan mu je i sport, posebno skijanje i ronjenje.
U posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se učestalo održavaju velike vojne vježbe s tisućama sudionika, dolaze i stotine stranih vojnika. Jesmo li postali svojevrsno vježbalište za NATO-ove vojnike?
Podigli smo tempo i učestalost vježbi i one su za HV već kontinuitet. Prošle godine održali smo najveću i najkompleksniju združenu vojnu vježbu Velebit 18, u kojoj je sudjelovalo samo iz Hrvatske kopnene vojske više od 3500 vojnika, a ukupno više od pet i pol tisuća hrvatskih vojnika. Vježba se održavala na 11 lokacija neprekidno 72 sata s bojnim gađanjima, tu smo doista pokazali što HV sada zna i zaključak je da je HV spreman za sve izazove. Dolazi i dosta stranih vojnika na vježbu, članica smo NATO-a i ove godine u RH održavaju se tri NATO-ove vježbe u kojima smo domaćini. Nama je u interesu da dobijemo ta domaćinstva. U tijeku je Immediate response 19., vježba inicijative A5, usmjeravana od zapovjedništva kopnene vojske SAD-a u Europi, u koju je uključeno 15 zemalja. Vježba se u Slunju i Udbini, riječ je i o vježbi padobranaca, a trenutačno se u Slunju uvježbava multinacionalna bojna gdje provodimo obuku i održat ćemo bojevo gađanje. Potom će se te snage premjestiti iz RH u Mađarsku, na poligon u Kaposvar, onda se opet vraćamo u RH. Uključeno je više od 1600 vojnika, 30 helikoptera, 200 vozila, a lokacije za vježbe su u RH, Mađarskoj i Sloveniji.
Zašto su takve vježbe važne za RH, da bi se “izmjerila s drugima”?
To je sigurno jedan od razloga, ali važnije je da uvježbavamo svoje postrojbe i dosežemo što viši stupanj interoperabilnosti sa savezničkim snagama. Tu onda padaju jezične barijere jer svi komuniciramo na engleskom pa do klasičnih usklađivanja u vojnim operacijama.
Naplaćujemo li mi te vježbe kod nas, primjerice korištenje poligona u Slunju i Udbini, ili to spada u domaćinstvo?
To se kompenzira time što i mi sudjelujemo na mnogim vježbama u drugim zemljama. Potpisuju se ugovori u kojima se definira i logistička potpora domaćina, to je u duhu partnerstva jer svima nam je cilj sigurnost, spremne snage koje mogu odgovoriti na sve sigurnosne izazove, a danas ih je sve više.
I kakav je vaš zaključak nakon što se naši vojnici usporede sa stranima? U Poljskoj i Litvi vidio sam da i druge zemlje u te vojne misije šalju svoje najbolje postrojbe?
U svim tim NATO-ovim i UN-ovim misijama u kojima sudjeluje HV, kao i u ojačanoj prednjoj prisutnosti u Poljskoj i Litvi, hrvatski je vojnik prepoznat kao profesionalan, častan, motiviran, siguran i pouzdan. Bez pretjerivanja, može se zaključiti da smo među našim saveznicima prepoznati kao pouzdani vojnici, a i strani zapovjednici izražavaju zadovoljstvo što su dobili hrvatskog vojnika rame uz rame.
Koliko će stranih, partnerskih vojnika proći vojne vježbe u Hrvatskoj ove godine?
U uvježbavanjima i dosezanju spremnosti u ovoj godini proći će ih oko četiri tisuće.
Dosta hrvatskih vojnika sudjeluje u vojnim misijama u svijetu, bilo je godina kada ih je bilo istodobno i po 700- 800. Sada je to nešto manje, no i dalje se može reći da je Hrvatska nadzastupljena u stranim vojnim operacijama u odnosu na svoju brojnost.
Ne mora sam broj vojnika govoriti o tome koliko je HV zastupljena u stranim vojnim misijama. Sigurno je, pak, da je svojim sudjelovanjem Hrvatska vojska definirala i svoj profesionalni status unutar obitelji NATO-a. Na sudjelovanje naših vojnika gledam kao na vojnike koji doprinose globalnom miru i sigurnosti. Mi smo vojnici mira.
Što biste rekli ljudima koji zbog toga što smo u NATO-u smatraju da smo zaštićeni i da se ne moramo više brinuti ni mnogo ulagati u svoju vojsku i sigurnost?
Da, članica smo NATO-a, no ta privilegija kolektivne zaštite košta i Hrvatska tu ima svoj dio odgovornosti. Očekuje se da svaka članica sudjeluje u snaženju saveza, to pravo da budete članica trebate stalno potvrđivati.
No, pretpostavljam da se HV strateški brine o tome da se možemo i sami braniti dok ne dočekamo pomoć ostalih.
Apsolutno, to nam je primarni cilj, ali ovom koordinacijom u spremnosti s drugim članicama NATO-a mi automatski doprinosimo i vlastitoj sigurnosti. Postigli smo strateški cilj ulaska u NATO, a danas je to alat za prosperitet ne samo naših oružanih snaga nego i cijelog društva. Mi smo u NATO-u već deset godina.
Koliko je tih deset godina realno ojačalo našu vojsku? Zamislite da nismo bili u NATO-u?
Članstvo u NATO-savezu donosi brojne pogodnosti, ne mogu uopće zamisliti da nismo u tom savezu, u kojem su članice sve zemlje koje su i u vrhu svjetske ekonomije, demokracije i koje razvijaju svoja društva. Smatram da bi nam bilo puno teže izvan članstva jer to naše članstvo u NATO-u neprocjenjivo je vrijedno.
Kao članica NATO-a moramo doseći i zadane nam tzv. sposobnosti. No, nije to sveto pismo, primjerice zadano nam je da za naše oklopno mehanizirane postrojbe nabavimo neke “teže” oklopnjake od naših Patrija. Počela je priča o nabavi američkih Bradleya, no navodno bi nam SAD ponudio rabljene kojima je potreban skup remont?
Imamo dvije gardijske brigade, jedna je naoružana borbenim oklopnim vozilom Patria koje je na kotačima, a druga je naoružana tenkom M84 i borbenim oklopnim vozilom pješaštva, također gusjeničarima. Kao članica ovog saveza moramo doseći neke sposobnosti, a koje smo i deklarirali. Upravo je naoružavanje Patrije u tom cilju. Očekujem da će do kraja ove godine dio Patrije biti naoružan daljinski upravljanim stanicama s topom 30 milimetara i protuoklopnim vođenim raketama sustavom Spike. Već na vježbama u listopadu prva Patria trebala bi biti isprobana u ratnim uvjetima. Imamo, dakle, svoj put i viziju u dosezanju NATO-ovih sposobnosti. Što se tiče Bradleya, to je moćno sredstvo i još uvijek je u svjetskom vrhu. Zainteresirani smo za ta vozila, time bismo ispunili još neke NATO-ove sposobnosti i u tijeku su razgovori s partnerima iz SAD-a te se nadam da ćemo naći rješenja koja će biti najbolja za RH i HV.
Može se čuti da smo zainteresirani, ali primarno za ispravna vozila, a ne ona na čiji remont moramo potrošiti stotine milijuna dolara.
Upravo se o tome i razgovara, želimo opremljene i operativno spremne Bradleye. U proteklih nekoliko godina otvoreno je mnogo takvih projekata i nama je primarno da se ne ponašamo rasipnički. U tijeku je integracija prve Patrije s izraelskim sustavom DUOS, svih osam integracija provest će se u zagrebačkom Dokingu i tada ćemo sustave testirati. Mogu reći da će nagodinu svih tih osam Patrija biti u punom operativnom stanju.
Nakon testiranja hoće li se nastaviti naoružavanje ostalih Patrija DUOS-ima ili nekim drugim naoružanjem?
Cilj nam je Patrije naoružati DUOS-om većeg kalibra, to bi našim postrojbama pružilo protuoklopnu zaštitu i znatno bi povećalo njihovu borbenu moć. Raketni sustav Spike trenutačno je možda i najbolji svjetski protuoklopni sustav u svojoj kategoriji i impozantan je.
I vi ste bili na doškolovanju u SAD-u, kao i većina perspektivnih hrvatskih viših časnika. Zašto SAD?
Zato što su u SAD-u vrhunske vojne škole, SAD je naš prvi strateški partner i na istim visokim razinama naši časnici školuju se i u Njemačkoj. A u SAD-u je riječ o školovanju na svim razinama, od dočasničke do vojnog vrha. U tim školama stječemo nova znanja. Tamo sam stekao zvanje magistra vojne strategije. Radimo na tome da nam interoperabilnost s vojskom SAD-a bude što bolja. To je vojska s velikim iskustvom, a i HV ima borbenog iskustva i dobro je da ovdje učimo u oba smjera, jedni od drugih.
U posljednje dvije godine standard vojnika HV-a osjetno je bolji. Do prije nekoliko godina bilo je i tužnih slika. Koliko danas u prosjeku zarađuju vojnici?
Evidentno je bolje, poboljšavaju se ne samo plaća nego i uvjeti za vojsku, a to je vezano uz kontinuirani rast proračuna. Više se ulaže u modernizaciju vojarni, u stambene objekte, radne, sportske, popravljamo materijalna prava, vraćene su naknade za teren, za stražu, dežurstvo, bolja je prehrana. Tim vraćenim dodacima vojnik može zaraditi oko tisuću kuna više nego prije. Osnovna plaća vojnika početnika je oko pet tisuća kuna, dakle bez dodataka, a cijela lepeza kreće se u rasponu od pet do 15 tisuća kuna, ovisno o činu, godinama provedenim u vojsci, itd.
Hrvatska vojska temelji se na profesionalnim vojnicima i dragovoljcima. Imate li dovoljno dragovoljnih ročnika od kojih se većina nakon obuke zaposli u HV-u?
Hrvatska vojska, koja ukupno broji 16 tisuća vojnika, godišnje angažira oko tisuću novih vojnika i zadovoljni smo odzivom naših mladih ljudi. Dragovoljni ročnici provode osam tjedana na obuci i mjesečna naknada podignuta im je na tri tisuće kuna.
Odakle najviše dolaze dragovoljci, je li među njima još uvijek najviše Slavonaca?
Slavonci su i dalje jako zastupljeni, jedino je u ovom zadnjem naraštaju prvi put bilo najviše Dalmatinaca. To su sve izuzetno motivirani momci i djevojke, većinom dolaze iz obitelji koje su vezane uz sudjelovanje u Domovinskom ratu. Za sada smo zadovoljni popunom postrojbi.
Neke države problem s popunjavanjem vojske rješavaju angažiranjem stranih državljana, poput SAD-a, a vidimo i Njemačka poseže za time.
Na sreću, još ne moramo razmišljati o toj opciji, odnosno o tome da bismo i za ove poslove morali posezati za traženjem stranih državljana. To je tako i stoga što smo vratiti dostojanstvo vojničkom pozivu u Hrvatskoj, radimo na poboljšanju uvjeta rada posla i života, modernizaciji i opremanju i da nam vojnik bude zadovoljan.
Što biste vi rekli našim mladim ljudima, je li vojni poziv dobar odabir?
Po meni to je odličan izbor za mladog čovjeka. To je poziv pun prilika i izazova, pruža puno mogućnosti. No, traži i puno odricanja. Zato i jest definiran kao poziv, a ne kao zanimanje. Treba tu, naravno, puno ljubavi i osjećaja prema svojoj zemlji. Vojnik nisi od osam do 16 sati, vojnik si 365 dana u godini. Uvijek si vojnik. Savjetovao bih mladima koji misle da to mogu da se okušaju i odaberu taj poziv.
GALERIJA Pogledajte naoružanje i vojnu opremu Oružanih snaga
Čujem da je i vaš sin vojnik?
Tako je, najstariji sin pronašao se u vojničkom pozivu, to je bila isključivo njegova odluka, a naravno da smo je supruga i ja kao roditelji podržali.
Zanimljivo, ali prema anketama o povjerenju u institucije, Hrvatima je na prvom mjestu i dalje vojska.
Ta anketa o kojoj govorite provedena je na mladim ljudima koji imaju od 15 do 29 godina i 48 posto njih odgovorilo je da najviše vjeruje vojsci. Vojska jamči sigurnost države i bez toga nema ni ekonomskog razvoja, ni kulturnog, socijalnog, a među ostalim ni razvoja turizma.
Kad već govorimo o turizmu, postoje neke naznake da bi balkanska migrantska ruta ove godine mogla proraditi znatno jače nego do sada. To još uvijek nadzire hrvatska policija, no postoji realna mogućnost da bude potrebe i za uključenjem vojske. Vojska nije policija i u principu nadzor navale migranata nije njezin posao, ali uvježbavate se i za tu mogućnost, zar ne?
Policija, smatram, ovdje radi izvrstan posao, a HV je spreman za sve izazove koji budu stavljeni ispred nas, pa i taj koji vi spominjete. U našem susjedstvu podignute su žičane ograde, vojske su izašle na granice, no mi još nismo u toj poziciji.
Jesu li i te krize jedan od razloga zašto se HV počeo vraćati u gradove i pogranična područja? Donedavno se činilo da ćete završiti “po šumama i gorama, na poligonima”?
Promijenili smo koncept i vojska se vraća u gradove i u granična područja. Vraćamo je tamo kamo pripada, Vukovar, Varaždin, Sinj, Ploče, Pulu. Taj novi operativni raspored sigurno će donijeti brže i efikasnije djelovanje u slučaju potreba, a samom području u kojem je postrojba razmještena sigurno pruža veću sigurnost. A uslijedila je i popuna HV-a iz tih bazena stanovništva na područjima u koja se vojska vratila. I lokalne vlasti objeručke su prihvatile naš povratak. Suradnja je izuzetna, i to bez obzira na političku pripadnost. Vojsku raspoređujemo na državi važne strateške točke.
Ostaju li i tenkovi M84 u uporabi?
Ostaju, na 70 posto tih tenkova proveli smo reviziju, dakle obavljen je generalni remont. Iz Đure Đakovića izašli su gotovo kao novi tenkovi. I dalje razmišljamo o tipu modernizacije i to je predviđeno dugoročnim planom razvoja. Modernizacija bi uključila bolju zaštitu tenka i bolji sustav upravljanja paljbom, kao i zamjenu komunikacijskih sustava. Cilj nam je modernizirati postojeće tenkove da bi mogli biti funkcionalni još 20-ak godina, dakle trenutačno ne planiramo nabavu nekih novih ili rabljenih.
Jeste li u svemu tome zaboravili na protuzračnu obranu? Činjenica je da smo tu tanki?
Nismo zaboravili (smijeh). Radimo projekcije i planove za nabavu raketnih sustava srednjeg, a u sljedećoj fazi i većeg dometa. Vodimo računa o potrošnji svake kune, moramo uzeti u obzir i stanje u ostalim segmentima društva. Protuzračni raketni sustavi izuzetno su skupi, no od primarne su važnosti. Odredili smo prioritete i moramo ići korak po korak. U roku od pet godina i to ćemo riješiti. Sada su prioriteti borbeni zrakoplov i novi obalni ophodni brodovi. Naš je vojnik gotovo u cijelosti opremljen proizvodima hrvatske vojne industrije, novi taktički radio prošao je našu provjeru, kao i manje besposadne letjelice domaće proizvodnje.
Političari puno govore o zajedničkoj europskoj vojsci i borbenim skupinama unutar NATO-a, kako se HV priprema unutar tih planova?
Uključeni smo u sve te razgovore, imamo pripremljene snage i za borbenu skupinu EU, računamo da HV u svakom trenutku može aktivirati 1200 vojnika, koliko iznosi borbena grupa našeg mehaniziranog pješaštva. Za snage EU spremna je satnija od 160 vojnika. Te su naše interventne snage deklarirane i ocijenjene te su u punoj pripravnosti za angažman, po pozivu i izvan Hrvatske.
Kada ćete aktivirati dočasničku specijalnu obuku po uzoru na onu ratnu u Šepurinama?
Središte za razvoj vođa “Marko Babić” ustrojava se u rujnu u Udbini i tamo ćemo provoditi naprednu obuku pripadnika koji, jednostavno rečeno, trebaju biti vojni vođe. Kao primjer svojim podređenima, a uzdanica nadređenima. Ta stečena znanja na toj naprednoj obuci prenijet će u svoje postrojbe. Hrvatska vojska nakon toga će sigurno biti spremnija, brža i jača, kao i njezin zapovjedni kadar. To središte gradimo po uzoru na ono iz Šepurina iz 1994. godine, a obuka će u njemu trajati šest tjedana.
Generale bolje da tih 1.200 vojnika odmah pošaljete na granicu Hrvatske i BiH jer ako ne znate upravo je u tijeku imigrantska invazija na Hrvatsku o kojoj izdajnička Plenkovićeva vlada šuti.