Plinovod je sjajna stvar, ali mi smo u hladnom ratu, odgovorio je Ludwig Erhard, bivši njemački kancelar i jedan od tvoraca njemačkog ekonomskog čuda, na nagovaranje predsjednika Njemačkog odbora za istočnoeuropske ekonomske odnose Otta Wolffa von Amerongena da odobri plan “Plin za cijevi”, prema kojem bi tadašnja SR Njemačka financirala gradnju plinovoda prema SSSR-u u zamjenu za isporuke ruskog plina za njemačku industriju.
Na kraju je Erhard, unatoč osjetljivim geopolitičkim odnosima sa SSSR-om, ipak pristao na taj projekt, a kada je 1970. godine i parafiran nazvan je ugovorom stoljeća. Gradnja plinovoda od Rusije prema Njemačkoj nije bio samo udar na politiku Zapada prema Sovjetskom Savezu, već je narušavao osnovne postulate geopolitičke ravnoteže na kojoj je počivala stabilnost u Europi. Bila je to prije ekonomska verzija pakta Molotov - Ribbentrop nego rad na gradnji mira i prosperiteta s obje strane željezne zavjese, kako, pomalo naivno, na svaku ekonomsku aktivnost vole gledati liberali poput Erharda. Ekonomija se ne odvija u vakuumu, već uvijek ima određeni politički pa i geopolitički kontekst. Ekonomsko i političko povezivanje Berlina i Moskve uvijek je predstavljalo snažnu geopolitičku disonancu i uzrokovalo potrese široke magnitude u Europi, jer je takvo savezništvo lako ovladavalo ostatkom kontinenta. Današnji je nasljednik projekta “Plin za cijevi” projekt Sjeverni tok, koji treba osigurati njemački monopol nad distribucijom ruskog plina u Europi. Njegovom gradnjom opovrgavaju se zaključci Drugog svjetskog rata, čiji je imperativ bio držati Njemačku pod kontrolom – bilo hladnoratovski podijeljenu, bilo ujedinjenu, ali pod kontrolnim mehanizmima Europske unije. Jer Njemačka, sa svojom tehnologijom i industrijom, koja bi istodobno imala monopol na ruske energente i držala pod kontrolom tržište Europske unije, postaje supermama. Jasno je da danas u Europskoj uniji ti mehanizmi koji bi obuzdavali njemačke ambicije i obavljali svoju pacificirajuću ulogu baš i ne funkcioniraju.
Predviđeni mehanizmi obuzdavanja postali su zgodna maska širenja njezine moći, gdje se zakulisno nameće ono što se ne smije otvoreno nametati. Američki predsjednik Donald Trump stavio je energetska pitanja u fokus svoje vanjskopolitičke agende. Otud je jasno zašto ga je privukla inicijativa Tri mora, koju su inicirali predsjednica Grabar-Kitarović i poljski predsjednik Duda. Amerika s Trumpom vraća se u Europu sa svojim izvornim poslanjem osiguranja njezine stabilnosti i prosperiteta svih njezinih nacija na principu ravnopravnosti i balansa snaga. To nije samo prilika za američke investicije na bogatom europskom tržištu energenata, već je ta inicijativa dobar temelj za geopolitičko uravnoteženje trenutačne neravnoteže snaga u Europi.
Uspjehom tog projekta smanjila bi se politička i ekonomska ovisnost zemalja Srednje Europe o Njemačkoj i Rusiji. Američki projekt stvaranja mreže LNG terminala u Europi poklapa se s interesima zemalja okupljenih oko te inicijative. Njemačka užurbana pristranost da nas se prisili na odluke Arbitražnog suda u Haagu oko razgraničenja sa Slovenijom otrijeznila je mnoge od dugotrajne opčinjenosti Njemačkom kao našim pouzdanim saveznikom. U javnosti sada postoji jasna želja za povezivanjem sa zemljama Višegradske skupine, koje također žele voditi suverenističku i neovisnu politiku i pružaju najsnažniji otpor njemačkoj hegemoniji unutar EU. Inicijativa kancelarke Merkel o “Europi dviju brzina” smjera te nacije staviti u karantenu. One koji se ne povinuju volji europskih elita naziva se rušiteljima Europe.
One koji ne slušaju njih, već volju naroda koji ih je izabrao, demagoški se optužuje da su populisti. Europa dvije brzine je, tako, zamišljena kao instrument za discipliniranje i kažnjavanje neposlušnih. Trumpova podrška inicijativi Tri mora budi nadu kod malih europskih nacija koje žele očuvati svoju neovisnost i slamka je spasa za budućnost Europe od autodestruktivnih planova njezinih elita. Jer, Europa dviju brzina znači i kraj projekta Europske unije uopće. To bi značilo uvođenje kastinskog sustava unutar same Europske unije, gdje bi postojale države prvog i drugog reda, države-brahmani i države-parije. Iz tih se razloga zemlje Višegradske skupine snažno protive takvoj agendi njemačke kancelarke i zalažu za koncept jedinstvene Europe. Naizgled paradoksalno, dakle, danas zemlje koje se optužuje da su nacionalističke i premalo europske, jedine mogu očuvati Europsku uniju kao zajednicu suverenih nacionalnih država.
Korisnik sidhara baš ono uživa bit redikul svih redikula među komentatorima na VL portalu. Osim ako nije na platnoj listi Botschafta BRD.